Sraz različitih reprezentacija tjelesnosti

Sraz različitih reprezentacija tjelesnosti


Unatoč raspršenosti programskih smjernica, okosnica 25. tjedna može se prepoznati u različitim reprezentacijama tjelesnosti i solo formi kao stilskoj preokupaciji. Propusnost plesa prema tehnologiji sama po sebi nije ništa novo, ali problem nastaje kad se plesna koreografija počinje promatrati kroz demonstraciju tehnoloških dostignuća, a ne kao raspoloživo koreografsko oruđe

Obljetničku su koncepciju na samu kraju 25. tjedna suvremenoga plesa narušili nemili potezi tehničkoga osoblja Hrvatskoga narodnog kazališta, zbog čijeg je, blago rečeno, nemara predstava Entity Random Dance Company prvoga dana njihova gostovanja otkazana. Prebacivanje te izvedbe na sljedeći festivalski dan uzrokovalo je pomake u programu i višesatno čekanje publike, ali ni sljedećega dana ni izvođači ni publika nisu imali sreće zbog vremenskih nepogoda. Jer u hrvatskim je uvjetima i poimanju prioriteta sreća doista jedino sredstvo regularnoga tijeka događaja. Ne znam zaprepašćuje li više bahatost tehničara HNK koji se prave nevješti u postavljanju scene ili opravdanje da se predstava prekida zbog udara groma i nestanka struje. Direkcija nijednoga europskog kazališta državne razine, dakle iste kao i HNK, ne bi si dopustila loše instalacije i nepostojanje pričuvnih agregata struje, ma o kako je staroj zgradi riječ. Zanimljiv je nesklad između direkcije HNK, koja se uopće nije smatrala dužnom ispričati, kao da je riječ o posve nevažnoj manifestaciji i marginalnim umjetnicima koji su došli nešto malo odtancati, i organizatora Tjedna, silom prilika udomljenih u prostore nacionalnoga kazališta, koji su se lomili od napora da udovolje zahtjevima publike i uvaženih inozemnih gostiju. Nisu li u navedenom slučaju, zahvaljujući neprofesionalnosti tehničara i uprave HNK, povjerenje i novac poreznih obveznika koji odlazi kako na programska sredstva Tjedna, tako i na programska sredstva i održavanje hladnoga pogona HNK, dvostruko prokockani? Kad takav golem propust može proći bez ikakvih posljedica, kako onda shvatiti poruku predstavnika državnih vlasti Duška Ljuštine i Jasena Mesića prigodom otvaranja Festivala o veličanju suvremenoga plesa, nužnosti dovršenja plesnoga centra i obećanju plesne akademije? Možda je i izostanak ministra kulture s otvaranja, čijom se nazočnošću u nas još mjeri dignitet nekoga kulturnog događanja, dovoljan pokazatelj koliko se o plesu misli ozbiljno.

Tematska šarolikost

Takav razvoj događaja baca pak posve drukčije svjetlo na programsku sastavnicu Festivala. Tematska šarolikost, predstavljanje niza izvedbeno manje zahtjevnih formi, poneka anakronost u izrazu te dramaturška neujednačenost Festivala u danim se uvjetima čine gotovo šarmantnim. U spoju koreografije te različitih tehnoloških produžetaka i senzora pokreta ili zvuka, može se govoriti o konstrukciji identiteta kiborga ili o konstruiranju izvantjelesne inteligencije pa i o pomicanju granica shvatljivoga. Kao što znači izazov, tehnologija jednako tako može značiti opasnost da umjetnička nastojanja skliznu u učestalo ponavljanje već viđenih trikova. Isijavanje svjetlosti iz izvođačice i rastersko iscrtavanje njezinih pokreta na površini poda kombinacijom senzora i računalnoga programa, što smo imali prilike vidjeti u predstavi Glow australske skupine Chunky Move u koreografiji Gideona Obarzaneka, iako na prvi pogled plijeni dopadljivošću, ipak ostaje u granicama scenske dekorativnosti. Iako se čini da sama kreira kretanje, plesačica mora ostati u koordinatama koje dohvaća senzor pokreta. Plesačica tako postaje samo tijelo kojim se manipulira, a na sceni bi je moglo zamijeniti bilo koje drugo tijelo u kretanju ili statični objekt. Hiroaki Umeda u dvama radovima Accumulated Layout (Nagomilani nacrti) i While Going To a Condition (Ulazeći u posebno stanje) gibanje smješta unutar zvučnoga i svjetlosnog okružja. Za razliku od Obarzaneka, Umeda dopušta tijelu manevarski prostor te na prodiranje svjetlosnih traka koje sužavaju prostor kretanja, posežući u hiphoperski registar, reagira minimalnim gibanjem, koje se povremeno očituje tek kao impulsni titraj. Simona Bertozzi također se okušala u tehnološkom prevrednovanju tijela dvjema koreografijama L’ endroit 2e i Terrestre, na koju se nadovezuje i videoprilog Terrestre, still life in movement. Bertozzi propituje odnos tijela prema prostoru te pamćenje pokreta u odnosu na pokret bilježen kamerom. U segmentu predstava s tehnološkim intervencijama u pokret najusuglašeniji je duet Julie(t) – Duet in Absentia Jasmine Prolić i Huberta Pichota, koji koristeći se prekidima u komunikacijskom kanalu kritiziraju dominantno vizualnu kulturu i pomamu tehnologijom, ali na kraju od nje ipak ne odustaju. Koreograf Wayne McGregor u predstavi Entity uniformnošću pokreta i masovnim scenama poništava osobnost plesača te tehnološko prevrednovanje tijela tu proizlazi iz ideje robotizacije, a ne izravnom primjenom tehnologije na tijelo.

Reprezentacije tjelesnosti

U smislu fizičkoga i psihološkog oslobađanja tijela stege koreografskih postupaka i tehnološkoga manipuliranja najzrelijim se čine radovi koji izvedbeni materijal i scenski prostor prihvaćaju kao mjesto nesputane igre. U tu su dimenziju zaronile predstava Laď Laď Laď Laď švicarske skupine 7273, portorikansko-američka koreografkinja DD Dorvillier u No Change or »freedom is a psycho-kinetic skill« (Bez promjene ili »sloboda je psihokinetička vještina«) te Ivana Müller i nizozemska skupina Lisa u While We Were Holding It Together (Dok smo se držali zajedno). Laď Laď Laď Laď ostvarena je u ozračju zaigranosti i parodije scenskoga suživota bobdilanovskih gitarističkih reperkusija, jetija iz tibetskoga Tintina i djevojke iz američke prerije. DD Dorvillier istražuje vidljive i nevidljive načine na koji se konstruira naša percepcija, pružajući izvođačkom tijelu mogućnost da bude nesavršeno, nesigurno, slobodna kretanja. Improvizacijski strukturirana u odnosu na scenske objekte – mikrofone, računala, zvučni i vizualni registar, predstava skreće pozornost na materijalnost objekata kao okidača pamćenja i procesa označavanja, dajući predasima, dosadi ili bivanju na sceni jednaku vrijednost kao i drugoj koreografskoj građi. Müller se umjesto za slobodu tijela odlučuje za slobodu duha, u nizu zamišljenih situacija nadređujući verbalnu igru pokretu, odnosno tijelu zarobljenu nepomičnošću.
Reprezentacije tjelesnosti kao simboličke implikacije socijalnoga tijela određene kulture na različite se načine pokazuju u solo radovima Kettly Noël i Selme Banich. Obje umjetnice biraju solo formu, koja je često autobiografski narativ i time bliska performansu. Takva personalizacija pojačava napetost između konvencionalne forme reprezentacije i prezentacije vlastita tijela, što omogućuje eksplikaciju rodno osviještenih izvedbi. Jake scenske pojavnosti Kettly Noël u Errance razbijanjem ritma i asimetrijom koreografije progovara o izolaciji i ludilu, vlastitim strahovima i predrasudama, suočavanju s boli, sramom i nasiljem nad tijelom. Susprezanjem krika guranjem šake u usta i buntovnim salutiranjem, Noël se koristi plesom kao metaforom želje za preživljavanjem i potrebom za nadom. Istodobno dok Noël otkriva svu ranjivost postkolonijalnog afričkog svijeta, Banich skrivajući pravo tijelo od pogleda skreće pozornost na žensko tijelo kao medij spektakla. Njezin je pokret pravocrtan, u submisivnu klečećem položaju, pognute glave i lica zakrivena perikom. Banich tematizira osobnost koja je nevidljiva ispod naslaga stereotipa o ženskoj seksualnosti, društveno nametnutih uloga majke i supruge te medijskih imperativa mlada, uvježbana i mršava tijela. I u zapadnom i u afričkom svijetu, na različite načine, ženski je subjekt osuđen na vlastito samoukidanje.

Arhitektonska čistoća

Daniel Léveillé i Thierry Smits, čija je umjetnička ostvarenja, kao i Paula Ribeira, koji je ovaj put gostovao s duetom, zagrebačka publika na prijašnjim Tjednima prihvatila s velikim oduševljenjem, ostaju dosljedni svomu koreografskom izričaju te zadržavaju i visoku izvedbenu razinu i scensku uvjerljivost. La pudeur des icebergs (Skromnost ledenjaka) Daniela Léveilléa i Nightmares (Noćne more) Thierryja Smitsa svoje poetike grade na izloženosti naga tijela. Léveillé uskraćuje nagu tijelu svaku erotičnost. Oštrim skokovima te tupim i teškim doskocima bez ikakvih scenskih efekata, oslanjajući se samo na tijelo i promjene tijela u prostoru, šestoro izvođača vraćaju nas tijelu kao jeziku i tjelesnosti kao preduvjetu kretanja. Istim plesnim vokabularom kao i u predstavi Danse – Amour, acid et noix, kojom je gostovao na 22. tjednu, polučio je drukčiji učinak. Toplina i putenost tijela ovdje su zamijenjeni arhitektonskom čistoćom zauzimanja prostora i gotovo vojničkom distanciranošću. Smits, za razliku od Léveilléa, uz preveliku doslovnost u prenošenju Vivaldijevih Četiriju godišnjih doba u scensku sliku, Nightmares gradi na tijelu kao objektu požude te manifestacijama tijela vezanim uz njegovu propadljivost, bolest, devijacije ili smrt.
Zadržavajući solidnu kvalitetu predstava, 25. tjedan suvremenoga plesa držao se svoje provjerene manire, raznorodnosti tema i raznovrsnosti plesnih izričaja, kao i nedovoljno profilirane programske strukture, što je zapravo simptomatično i za druge kazališne festivale. Selektorima ovoga izdanja Tjedna ponovno se učinilo važnim tehnološki manipulirano tijelo. No, svjetlosni i drugi efekti malokoga još mogu zadiviti ako se iza njih ne krije ozbiljnije koreografsko promišljanje, na što ukazuje i slab prijam koreografije Braća Karamazovi Made in China Vol. 2 Mateje Bučar, koja se u kontekstu kineske politike jednog djeteta koreografski neutemeljeno dohvatila geometrijskih eksperimenata sa svjetlom. Važnijim se čini programsko opredjeljenje selekcije Festivala za solističke izvedbe. Gostovanje predstava s tek jednim izvođačem ukazuje na, otklonimo li selektorsko biranje manjih projekta iz financijskih razloga, sličnu situaciju u plesu na međunarodnoj i na hrvatskoj sceni. Naime, domaći se umjetnici zbog postojećih uvjeta prije odlučuju na manje produkcije i usmjeravaju se propitivanju performativnosti i sama tijela u prostoru i vremenu, a manje virtuoznosti plesa. Manje izvedbene forme stoga su pogodne za odmjeravanje snaga domaćih i inozemnih umjetnika, a kao što svjedoče predstave Chew Selme Banich, Something To Do With Death Sanje Tropp Frühwald, Utjelovljenje Trafika ili Serious Series Aleksandre Janeve, domaći su umjetnici u promišljanju i razradi koreografskoga koncepta ravnopravni inozemnima. Nagradu publike odnijela je predstava Entity, izvedena iz trećeg pokušaja, a koreografkinja Andreja Gotovina, autorica najbolje domaće predstave po sudu publike Plavi petak, dobila je produkcijsku potporu Festivala, čime ta manifestacija nastavlja ulogu promotora hrvatskoga plesa.

Ivana Slunjski