Razudba strasti i ljubomore

Razudba strasti i ljubomore


Drago Glamuzina ,Tri , Profil, Zagreb, 2008.

Najistaknutiji predstavnik kratkoga bljeska stvarnosne poezije ispisao je na neki način stvarnosni roman koji se, pojednostavnjeno rečeno, referira na isječak stvarnosti dviju osoba. To je zanimljivo i drukčije, jer za razliku od većine ostalih stvarnosnih prozaika, Glamuzina ne želi obuhvatiti totalitet trenutka, povijesti, pa čak ni cjelovitost vlastite biografije. On se drži mikrorazine preljubnika, ali to ne znači da oni žive u vakuumu ili nigdjezemskoj – precizno ih je smjestio u nekoliko poteza, bez viška riječi.
Nakon bezbrojnih svađa i napornih istražiteljskih scena, suza i preklinjanja, velikih srcedrapateljnih gesta i bljutavih niskosti moj je Bivši jednoga dana odvažno došao s novom teorijom koja ne samo što objašnjava nego – još važnije – opravdava njegovu neiskorjenjivu kliničku ljubomoru. Slavodobitno je pričao kako je roštajući po internetu našao neko istraživanje kojim se dokazuje da su muškarci s povišenim testosteronom nužno ljubomorni jerbo… bla-bla-bla… nije on kriv što me muči do iznemoglosti, slijedi po gradu, provjerava minute, provaljuje u e-poštu… Na to ga nagoni višak hormona kojim se inače dokazuje muškost. U patrijarhalnom društvu. Neću sad namjesto revolvera izvući Andreu Dworkin, ali mogla bih ubojito opaliti metkom Stevea Jonesa o genskoj inferiornosti nositelja Y-kromosoma: o tome kako biologija »otkriva borbu svakog muškarca da pobjegne od žene koja je u njemu«. U trenutku kad mi je servirao testosteronsku teoriju već sam znala, usprkos zamalo pogubnoj strpljivosti, da se obiteljski život ne može temeljiti na ritmu koji diktiraju krajnosti uzrokovane hormonskim lučenjima.
Ali, na tome se može temeljiti ljubavnički odnos. A dijelom se tu krije i tajna uspjeha romana Drage Glamuzine Tri, jer nije velika mudrost da uvidom u tuđu patologiju tješimo sebe kako smo ili u granicama normale ili da su nam zastranjenja podnošljiva. Nije tu riječ o poistovjećivanju, o ne, ne – jer patološke forme uvijek su jedinstvene i originalne (svaka je nesreća drukčija, samo su sreće slične, da parafraziram jednu od najpoznatijih rečenica iz književnosti), nego o potrebi da vlastito odstupanje od normale (tja, ako se složimo da takvo što uopće postoji) usporedimo s tuđim. Pritom je utješna već sama spoznaja da postoje frikovi iza susjednih vrata, da se može relativizirati svoja nenormalnost i nedoumica.
Roman Tri jedna je od anatomija strasti i destruktivnosti. Ljubavnički par ovdje je opsesivno ljubomoran, dok je ona treća nevjerojatno pomirljiva. Ta disproporcija je bolna, i ujedno bolno neuvjerljiva. Nije kvaka u zapravo jednostavnu zapletu nego u svim nijansama te veze: u novinskoj redakciji razvije se strasan odnos između dvoje kolega – ona je rastavljena i s bremenom Bivšeg koji je bio bolesno ljubomoran, on je u tipičnom patrijarhalnom braku sa ženom koja je, u ime obitelji i dobrobiti djece, spremna zatrti sebe. Glamuzina u središte nije stavio nevjeru kao takvu, nego nam je ponudio blow up-preljubnika, doslovce uvećane prizore njihove intime, stenograme razgovora, detalje strasti. Tomu je pridodano uvodno poglavlje kao svojevrstan metafikcijski uvod u glavnu radnju, o tome kako glavni junak, Goran, piše roman o istoj temi pa tu i tamo protagonisti komentiraju neke dionice i likove. To nije nevažno, jer u jednom trenutku može se steći dojam da Goran održava vezu s Hanom zato da bi napisao roman, a to je istodobno razlog zašto njegova zakonita, Sandra, tolerira nevjeru i suosjeća s muževom ljubavnicom.
Okosnicu romana čini odnos između Hane i Gorana, pripovijedan iz njegove perspektive ili ispisan u dijalozima, tek tu i tamo posredno o nekim situacijama doznamo za njezina stajališta. Usput se u flešbekovima upotpunjuje povijest njihova odnosa: kada su i kako počeli, njezini bivši ljubavnici, njegove (potencijalne) druge ljubavnice. Sve ostalo sporedno je i pojavljuje se tek ako je u funkciji seciranja strasti: novinska redakcija, posao koji moraju obaviti, obitelj za koju se skrbe, drugi ljudi općenito, pa čak je zapravo nevažna i društveno-politička pozadina. A činjenica da se sve događa u Zagrebu bitna je eventualno zbog lokaliteta na kojima se ljubavnici susreću i mogućnosti upoznavanja s političkom vrhuškom. Valja još napomenuti da autora ne zanimaju ni moralni aspekti preljuba, ni duboko psihoanaliziranje protagonista.
No, anamneza razvoja strasti i patologije između Hane i Gorana vjerojatno je zanimljivo štivo za psihiće, šrenkiće i druge posjednike diploma o poznavanju ljudske psihe. Teško bih to nazvala pravom ljubavlju, usprkos tome što traje – teško je izaći iz začaranog kruga ljubomornih svađa i strasnih pomirenja jer to postaje droga. Koliko je pak krhko naše znanje o Drugome, dijelom je tema ovog romana. Hana i Goran neprestano muče jedno drugo, iscrpljuju se u beskonačnim ljubomornim objašnjavanjima i sumnjičenjima, svađaju se do iznemoglosti pa mire u velikim gestama. Seks u autu, voajeri na Jarunu, scene na javnim mjestima, provjeravanja, skrivanja, laži, telefoniranja – prizori su iz njihova ljubavničkog života. Koliko god isprva davali dinamičnost i određivali ritam romana, iscrpni stenografirani razgovori Hane i Gorana u jednom trenutku ipak postanu zamorni: recimo da su odveć stvarnosni pa postaju banalni i narušavaju željeni fikcionalni ton knjige.
Roman završava dvama ciklusima pjesama – Hanine pjesme i Sandrine pjesme – koje zapravo iznova pripovijedaju, ali, recimo, poetskim sredstvima ono što je bilo prozno priopćeno. Pomak perspektive u njima čini ih važnima za razumijevanje priče, pa tako nisu puki dodatak, nego doista čine cjelinu s tijelom romana. Možda bi čak bile efektnije da su raspoređene uz poglavlja.
Na kraju valja istaknuti da je roman Tri u svakom slučaju sjajno osvježenje u recentnoj proznoj produkciji jer je ne samo poseban i osebujan na razini pristupa temi nego pokazuje da se i u popularnom trendu ispisivanja metakonfesionalne i kriptokonfesionalne proze može stvoriti djelo koje na literarno-mimikrijski način svjedoči o iskustvu što ga većina radije prešućuje. Nepoštedna, forenzički precizna razudba strasti, ljubomore, ljubavi, nevjere i odanosti u Sandrinu liku dojmljiva je i ne zaboravlja se.

Jadranka Pintarić