Prozračna madrigalska polifoničnost

Claudio Monteverdi, Orfej, HNK Zagreb, premijera 13. lipnja 2008.
Prozračna madrigalska polifoničnost



Prošlo je malo više od četiri stoljeća od pojave opere. Kazališna forma koja u sebi sjedinjuje sve druge umjetnosti prošla je, uvijek atraktivna i uvijek skupa, buran put razvoja. Vječno pitanje odnosa riječi i glazbe u operi evoluiralo je u pitanje odnosa glazbeno-tekstualnog predloška i načina njegove scenske interpretacije. Claudio Monteverdi prvi je skladatelj koji je novu, u krugu firentinske Camerate tek niklu umjetničku formu uobličio i usmjerio putem daljega razvoja. On prvi zatvara glazbene brojeve u zaokružene cjeline arija, recitativa, zborova i instrumentalnih dijelova te učvršćuje dramaturšku strukturu.
Bez obzira na Monteverdijevo značenje, njegove opere nisu izvođene u Hrvatskoj, osim dviju davnih festivalskih produkcija u Dubrovniku i Splitu. Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu sada je u suradnji s Varaždinskim baroknim večerima u repertoar uvrstilo operu Orfej, za koju je libreto napisao Alessandro Striggio ml. Kako bi se postigla autentičnost glazbenoga stila, u suradnju je, umjesto opernog orkestra, uključen Hrvatski barokni ansambl. Stara glazbala i njihove replike te gudačka glazbala s crijevnim žicama dala su nužnu specifičnost boja disonancama i kromatizmu. Dirigent Hervé Niquet, francuski stručnjak za barok, temeljito je i znalački pripremio izvedbu. U dogovoru s King’s Music koristi se izdanjem Clifforda Bartletta. Hrvatski barokni ansambl u svom bogatom repertoaru njeguje različite podstilove barokne glazbe, pa mu se ovdje nije bilo teško potpuno podrediti i predati zahtjevima operne pratnje s istaknutim instrumentalnim ulomcima. Zborove prozračne madrigalske polifoničnosti lijepo je oblikovao Ivan Josip Skender u radu s odabranim smanjenim sastavom opernoga zbora.
Scenski dio ostvarili su u uskoj suradnji redatelj i scenograf Ozren Prohić, scenografkinja Marta Crnobrnja, kostimografkinja Julie Scobeltzine i suradnica za scenski pokret Blaženka Kovač Carić. Ozren Prohić provodi dvije osnovne zamisli. U pogledu četiri stoljeća unatrag na njezino ishodište rastvara elemente barokne opere, stvarajući maštovitu i dinamičnu scensku igru. Pastoralnu idilu prologa i prvog čina zamjenjuje živim vodoravnim i okomitim pokretima ansambla. Masivna scenska konstrukcija sa simboličkim slikama upotpunjena slapovima svjetla Denija Šesnića i formacije u stalnu pokretu ukazuju na sliku raskošne kompleksnosti baroknoga teatra.
Kršćanska teologija
U nastavku opere redatelj težište stavlja na ljudske slabosti mitoloških bića koja zaokupljaju ljudski problemi i žrtve su vlastitih osjećaja. Podzemni Had svijet je današnje svakodnevice u kojoj moćnici poput Plutona uživaju ne osvrćući se na patnje drugih ljudi, dok se konformisti poput Persefone uvijek koriste najkraćim i najlakšim putem do cilja, ponajprije seksom. Slika Orfejeve melodrame ispunjena je s dosta ironije. Kraj je tragičan, pa što? Prohić na kraju pronalazi i prikazuje izravnu vezu između starogrčkoga mita i kršćanske teologije, u čemu se mnogi neće s njime složiti. Možda su nezadovoljnici takvim krajem opere negodovali povicima bu, iako je taj protest bio daleko od ičega skandalozna. Dapače, time su samo začinili predodžbu Ozrena Prohića kao provokativna redatelja.
Pjevačku podjelu predvodi tenor Krešimir Špicer u naslovnoj ulozi. Rodom iz Slavonskoga Broda, u domovini je dosad bio praktički nepoznat. Pjevački se školovao u Amsterdamu i razvio respektabilnu karijeru nastupima na najuglednijim svjetskim festivalima, najčešće u operama Monteverdija, Händela i Mozarta. To ne čudi jer se muževan glas baritonske boje poput njegova rijetko susreće u toj vrsti repertoara. S lakoćom barata baroknom pjevačkom linijom i ukrasima. Glumački je potpuno angažiran i aktivan u donošenju naslovnoga junaka, koji će gledatelja osvojiti neposrednošću ranjiva emocionalnog bića koje gubi svoju ljubav.
Svi solisti sa žarom su se posvetili baroknome vokalnom slogu, kojim se većina od njih nema baš često prilike baviti. Melodijske linije i recitativi logično su u zapjevu proizlazili iz sadržaja teksta. Nešto većim opsegom uloga istaknuli su se Helena Lucić kao Nada i glasnica Silvia, Ivana Kladarin kao Glazba i Persefona, Ljubomir Puškarić kao Apolon i Jeka, Ivica Trubić kao Pluton, Monika Cerovčec kao Nimfa, Dejan Vrbančić, Marko Cvetko, Alen Ruško i Ante Jerkunica (također kao Haron) kao pastiri i duše iz Hada te Ana Jembrek kao Euridika.
Publika je prvi put pod svodom HNK mogla uživati u glazbi s prijelaza renesanse u barok. U rujnu Orfej će u Varaždin. Zagrebačka opera dobila je predstavu koju bi trebao vidjeti što veći krug publike. Glazbena i scenska izvedba na zavidnoj su razini, osjetno višoj od uobičajena prosjeka, pjevačka je podjela primjerena, protagonist naslovnoga lika zvijezda međunarodnog ugleda, repertoarno je predstava itekako zanimljiva i potrebna svim hrvatskim opernim kućama. Eto prilike da se konačno ispuni i nedavno ponovno potvrđen splitski dogovor intendanata hrvatskih nacionalnih kazališta o suradnji i međusobnoj razmjeni predstava.

Davor Schopf