Prožetost filmskog i društvenog

Osvrt na smjernice nagrade Američke filmske akademije Oscar
Prožetost filmskog i društvenog



Bez ikakvih poteškoća možemo ustvrditi da nagrade Američke filmske akademije odražavaju težnje srednje struje američke kinematografije, uz mjestimične blage otklone koji više potvrđuju strukturalnu pravilnost izbora glasača nego što ih izraženije mijenjaju

Nerazlučiva prožetost filmskog i društvenog jasna je, jer svaka je kinematografija, a pogotovu srednja struja američke, nepobitno uvjetovana nizom ideoloških komponenti, od kojih svaka odražava tradicijske ili suvremene segmente američkoga društva.
Pokušamo li barem površno razmotriti smjernice ovogodišnje, osamdesete nagrade Američke filmske akademije, nužno je uspostaviti poveznice s nekolicinom prijašnjih dodjela Oscara. Nije teško zapaziti da u ovom osvrtu usporedbe, pritom, ne mogu segnuti u pretjeranu širinu. Odnosno, ne mogu izaći iz uskih okvira zasigurno stožerne nagrade, Oscara za najbolji film.
Ovlašna raščlamba tradicijskoga, pritom i filmskog i društvenog sklopa nagradom ovjenčana filma Joela i Ethana Coena Nema zemlje za starce, kao i ostalih nominiranih naslova, s iznimkom filma Juno u redateljskoj izvedbi Jasona Reitmana, svjedoči nam o očevidnom osvrtu spram prošlosti.
Prošlost je temeljnim predtekstom triju filmova, već navedenoga Nema zemlje za starce, zatim Okajanja redatelja Joea Wrighta te Bit će krvi Paula Thomasa Andersona. I dok je u Okajanju referencijalna točka ostvarenje emotivnog, ali i spisateljskog u žrvnju Drugoga svjetskog rata s naglašenim predznakom britanskoga okružja, u Bit će krvi referiranje spram prošlosti i uspona naftnog imperija kalifornijskoga podneblja postaje i komentarom suvremenoga stanja. Nema zemlje za starce razdobljem je najbliži, ali povijesnim kontekstom najudaljeniji.

Tradicija i nasljeđe

Djelomice zanemarujući podatak da su sva tri filma nastala prema književnim predlošcima, moramo naglasiti i pozivanje na tradiciju i nasljeđe filma. I motivacijski i ikonografski nagrađeno je ostvarenje dobar primjer postvesterna, proizašla iz pravog američkog žanra. Film Joea Wrighta vrsna je melodrama ili, suvremenim žanrovskim označnicama romantična drama, s naglašenim osloncem o ranije razdoblje stvaralaštva znamenitog Davida Leana, dok djelo Paula Thomasa Andersona izravno slijedi stvaralaštvo Johna Hustona, ali se očituje i kao svojevrsna odslika novoholivudskog razdoblja. I film Michael Clayton odiše filmskom prošlošću, nasljeđem trilera sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kakvo je mjestimice ponajbolje uprizorio upravo Sydney Pollack, producent toga naslova. Juno, iznimka u skupini nominiranih filmova, društveno je relevantan, jer pozornost posvećuje neprestano intrigantnoj temi pobačaja. Uspostavljajući dvostruko, oprečno stanovište prema temi, film očituje i temeljnu društvenu dvojbu.
Kao predstavnik američkoga neovisnog filma, to ostvarenje uspostavlja zasad kratku poveznicu s prošle godine nominiranim naslovom Mala Miss Amerike. Upravo prošlogodišnja dodjela Oscara svjedočila je da su glasači Američke filmske akademije bili skloniji odabrati film iskusnoga redatelja Martina Scorcesea i tematski sklop utemeljen u znamenitom dijelu američke prošlosti, nego film suvremenijega redatelja Alejandra Gonzaleza Inarritua i tematski sklop recentnoga globalnog predznaka. Povijesni je revizionizam Clinta Eastwooda u Pismima s Iwo Jime ostao u zapećku, kao što je iznimno glumačko ostvarenje Helen Mirren pomalo zasjenilo film Kraljica. Premda je prošlogodišnja nagrada prije svega bilo prečesto ispravljanje prijašnjih propusta, ovogodišnja je zasigurno bila punopravno vrednovanje stvaralaštva braće Coen, karizmatičnih predstavnika američkoga filma otklona, koji su i četirima prestižnim Oscarima i u kinematografskom stožeru postavljeni na mjesto koje su kod poklonika otklona već odavna zaslužili.

Komercijalnost i grandioznost

Ovogodišnju, osamdesetu dodjelu Oscara mogli bismo usporediti sa 78. (2006), na kojoj je nagradom za najbolji film ovjenčano ostvarenje Sudar Paula Haggisa, a u konkurenciju nominiranih uvršteni su Planina Brokeback Ang Leeja, Capote Bennetta Millera, Good Night, Good Luck Georgea Clooneyja i München Stevena Spielberga, dakle uglavnom filmovi (osim Clooneyjeva) kontroverznije tematike. Nema dvojbe da je takav izbor iznenadio mnogobrojne poznavaoce smjernica glasača Američke filmske akademije. Posve je sigurno da je takav postav, a pritom nije riječ tek o kategoriji najboljega filma, odraz težnji rubnih dijelova američke društvene i kinematografske srednje struje. Sudar, Planina Brokeback i Capote svjedočili su o oprekama koje nudi američko društvo, njegovu licu i tmurnijem naličju, dok je Clooneyjevo ostvarenje tematska posveta sredstvu javnog priopćavanja, ali i stvaralačkom pri uprizorenju. Društvena i politička relevantnost Spielbergova djela, odnosno razlučivanje povijesnih zbivanja s predznakom terorizma, tek su segment koji je upotpunio širok opseg stvaralačkih pristupa nominiranih filmova.
Mogli bismo, međutim, ustvrditi da je pretprošlogodišnji izbor ipak iskorak u odnosu na gotovo uvijek očekivan izbor glasača Američke filmske akademije. Sagledavajući nominirane i Oscarom nagrađene naslove u kategoriji najboljega filma, moguće je ustanoviti da prijelomnim ni u kojem slučaju nije bio pomak prema tržišnoj isplativosti, kao ni grandioznost teme koja je bila utegom nekih ranijih i ne tako davnih izbora, nego prije svega odnos prema filmskoj i društvenoj tradiciji srednje struje matice američkoga društva pa i kinematografije.

Tomislav Čegir