Protiv banalnih stereotipa

Razgovor s Lukom Petrinjakom u povodu njegove nedavne izložbe
Protiv banalnih stereotipa



Nedavno se u Izložbenom salonu Izidor Kršnjavi Luka Petrinjak (Zagreb, 1974) predstavio malom plastikom izrađenom ponajprije od plemenitih kovina, ponajviše srebra, po kojem je izložba i ponijela naziv 925. Umjetnik tehnikom silversmithinga (iskucavanja ili kovanja srebra), koju je specijalizirao na Kraljevskoj akademiji lijepih umjetnosti u Antwerpenu u klasi profesora Jeana Lammensa, ravne ploče pretvara u artefakte. Njihovi oblici odražavaju pojavnost praktičnih predmeta kao što su vrč, zdjela, plitica, soljenka...



Ipak, riječ je ponajprije o skulpturama. Njihova vezanost uz konkretne spremnice oda je svakodnevnim ritualima koji u kontinuiranu slijedu čine civilizacijske tekovine nekoga podneblja. Svjedočanstva su to radosti življenja, poput primjerice običaja spravljanja bevande, koji se, podsjeća autor, vezuje još uz mit o gošćenjima bogova na Olimpu.
Prenošenjem ideje nekog predmeta u plemeniti materijal umjetnik slavi njegovu jednostavnu, no savršenu ljepotu, stvarajući nova značenja upravo neograničenim protezanjem forme i odbijanjem konačnog određivanja života predmeta – tako skulptura dodavanjem određenog elementa postaje broš ili narukvica. Ljepota je u detalju, manje je više... Toliko rabljene, a očito nikad izlizane maksime – što potvrđuju i Lukine skulpture. Spomenuto školovanje u Antwerpenu naš je sugovornik nastavio na Kraljevskoj akademiji lijepih umjetnosti u Bruxellesu, a od 2006. pohađa poslijediplomski specijalistički studij kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, usmjerenje Mala plastika i medaljarstvo kod profesora Damira Mataušića, kojega slijedi još iz zagrebačke Škole primijenjene umjetnosti i dizajna s Odjela metala.

Na vašoj posljednjoj izložbi većina prikazanih predmeta bila je od srebra. Kako ste se odlučili upravo za taj materijal?
– Srebro je fenomenalan materijal, jer je jako podatno. Mogu najbolje utjecati na njega, postići različite strukture, veliki raspon boja. Ono je manualni materijal koji se može oblikovati čekićem, lijevati, gravirati... Inače, dosad sam mnogo radio u drvu, u gotovo svim vrstama metala, plastici, silikonu, gumi, smoli, emajlu, glini, gipsu. Dosad jedino nisam radio sa staklom.

Kako se u vašem procesu rada međusobno nadopunjuju forma, materijal, ideje?
– U mene obično je sve pomiješano. Na početku je ideja, program. Prvo si zadam neku zadaću. Recimo, odlučio sam povezati više medija, pa sam na stripovski način, u nekoliko slika, htio u skulpturi predočiti neki događaj, priču ili ideju: načinio sam tri skulpture koje su bile povezane u jednu. Svaki si put zadajem i neku novu tehničku zadaću, slikama sam tako rješavao različite tehnologije – uporabu legure, tehnike granulacije… Ne volim lijevanje jer mi je draže u potpunosti utjecati na konačni proizvod, na njegovu teksturu i završnu obradu. Sam rad na objektu vrlo mi je bitan. Volim fizički rad.

Kako postižete potpunu jednostavnost forme?
– Studiju forme prvo načinim u crtežu, potom je prenesem u računalo, da mi ono ubije ljepotu crteža. Crtež može biti odličan, a da konačni proizvod bude loš. Jako me zanimaju oblik i forma, funkcija me ne zanima.

Zašto kažete da su vaši radovi koje prepoznajemo kao uporabne predmete zapravo ponajprije skulpture?
– Kipari imaju razne teme, pa se tako, primjerice, bave i temom križa, koji je u sakralnoj tematici konstanta, što ne znači da se na križ mora nekoga pribiti. Kod mene je ponajprije riječ o tematici. Očaravaju me uporabni predmeti. Primjerice, jako me privlače mostovi. Oni su sami po sebi objekti, zdanja, u primarnom smislu samo funkcionalni, a izgledom mogu postati i skulpture. Arhitektura primarno mora biti funkcionalna, a u funkciji dobiva ljepotu.

Kako pristupate oblikovanju umjetničkog nakita?
– Imam neku skulpturu kojoj primjerice dodam iglu. Popriličan sam minimalist, sve želim pojednostavniti. Napravim neku skulpturu, dokraja je pročistim, da bih je potom prometnuo u nakitarsku formu: u prsten, broš ili neku drugi komad. Kad bih krenuo od toga da razmišljam recimo samo o prstenu, onda bi to uvijek ispala burma. Prsten mora biti okrugao, već je sam po sebi zadan.

Koje su mogućnosti prezentacije umjetničkoga nakita?

– Veliki je problem što većina ljudi smatra nakit samo zanatom, ili tek primijenjenom umjetnosti. Nakit može biti i umjetnost sama po sebi. U Hrvatskoj se stvari vole gurati u ladice. Ako radiš nakit, onda si nakitar, ako radiš u srebru, srebrnar si. Ne volim takav način razmišljanja. Imam široko polje interesa, osim kiparstvom bavim se crtanjem, slikanjem, animacijom.
Postoji li tržište umjetničkoga nakita?
– Ne, ali samom činjenicom da se nekolicina nas njime bavimo ono nastaje. Nakit teško ulazi u galerije. S druge pak strane, imao sam izložbu u Muzeju moderne umjetnosti u Ghentu. Vani je to ekvivalent svim ostalim umjetnostima.

Kako ocjenjujete vrednovanje male plastike kao specifične kiparske forme?
– Već deset godina na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti djeluje Odsjek za malu plastiku i medaljarstvo, vodi ga profesor Damir Mataušić. Nedavno smo u zagrebačkoj Galeriji ULUPUH otvorili izložbu 10˛, u povodu obilježavanja stogodišnjice Akademije i desetogodišnjice Odsjeka. To su tek počeci iako mala forma već dugo postoji u hrvatskoj skulpturi.

Barbara Vujanović