Povratak ekspresije

Alen Galović, Vatra, kovačnica, Hrvatsko društvo pisaca / Durieux, Zagreb, 2006.
Povratak ekspresije



Tipična ekspresionistička imažerija okuplja topose šume, smrti, jezera, mjesečine, vodopada, golemih ptica, groblja, snijega, leda, vila. Ona povlači za sobom temu fatuma, usuda, čak i kad se ona nerado smješta u prepoznatljivom suvremenom okružju

Vrlo određenom porukom naslova svoje nove zbirke, Alen Galović (1971) odlučuje se, nasuprot hladnoći masovnih medija i spekulaciji intermedijalnim prostorom, za toplinu neposredne ekspresije na dometu glasa. Centriranim stihovima on se neće zaludu pozvati na Arna Holza i na suzdržanu žestinu njegove forme u Antuna Branka Šimića (koga i izričito imenuje u naslovu pjesme Zora, srna, A. B. Šimić). I u Galovića u pitanju je zacijelo stanovit povratak ekspresionizma: on pretpostavlja poetiku suzdržana krika koji subjekt nosi u sebi, odgođena kao vrućica jakih riječi i njihova gestualnost. Zbog toga Galović se vraća intenzitetu kraćih oblika i izravnosti obraćanja te mu bolje polazi za rukom lirski sažeti događaj.
U odnosu na prethodnu zbirku, Srebrnog letača, isključivo sastavljenu od pjesama u prozi, Galović je napravio zaokret i u stanovitom smislu uzmak, što nije u raskoraku sa strategijom poetičkoga nomadstva koje se kreće u svim zamislivim smjerovima. Umjesto imaginarija pretežno zasnovana na morskoj tematici, gdje problematika subjekta zauzima malo mjesta, Galović se vraća prostoru drame. No, u tom prostoru i vremenu gdje su protagonisti prepoznati, počevši od osnovnoga odnosa ja-ti, teško bi bilo nazrijeti o kakvoj je drami riječ – što na kraju i nije toliko važno. Bolje reći, tematski raspršene motivacije nadahnjuju pojedine pjesme i stihove, ali reklo bi se da prevladavaju sjetni i ljubavni sadržaji. Ustrajući na odnosu ja-ti, Galović čuva ekspresionističku inkantaciju kratkih iskaza izrezanih iz šutnje. Tu inkantaciju pjesnik u stanovitoj mjeri i mistificira samo da bi osnovni odnos sačuvao svoju mitsku neodređenost: »Oduvijek si mi bila draga i bliska. / Tvoje su kretnje bijele i nevine. / Spoznao sam zadovoljstvo, / u svijetu očišćenom od utopija i umjetnosti« (Spoznaja).
Galovićevu slikovnost često nadahnjuju žestoke opreke kakvoća u kojima se nazire stanovita reinterpretacija ekspresionizma: »Vatra kuje bijele ljiljane. / Vatra je usud cvijeća! / U srcu vulkana velika je kovačnica« (Vatra, kovačnica). Gdjekad dolazi do mješovita nadahnuća, nerijetko do kolebanja, pri čemu se fatum poziva na prošlo, dok suvremeno poziva na bijeg iz tragične vizije. Izmjena kraćih stihova s duljim osigurava ritmički živu artikulaciju. Tu Galović, osobito u završnim dijelovima zbirke, postiže učinke rafinirane agogike značenjski aktivirajući bjeline među stihovima.
Galovićev je ekspresionistički diskurs u osnovi možda ipak prije izraz nostalgije za stilom koji pjesnika stavlja u usudniji doticaj sa zbiljom nego posjedovanja bitnijeg razloga za utjecanje tom stilu. Možda je to stanovit kult ranjive ljepote koji probija iz mnogih Galovićevih stihova kao na ustuk prevladavajućem suvremenom kultu ružnog. Pjesma Sloboda primjerice pokazuje da je Galovićev izbor ekspresionizma sve samo ne lagano ostvariva zadaća. Ona se najprije očituje kao metatekstualna želja i poetički projekt: »Želiš opisati slobodu. / Želiš nacrtati slobodu, glasno je uzviknuti. / Želiš nacrtati nasmijane oči, staviti ih na moje lice. (...) Nacrtat ćeš jutro. / Zatvorit ćeš jutro u svoju ladicu.« Ono što sve poezija može, uključujući prekoračenje granica subjekta što je zaokupljalo Mihalića, događa se ekspresionističkom stvarnosnom iščašenošću događaja: »U livadama će moje tijelo potonuti, / kao ponoć, / obamrijet će mi udovi... (...) Nestao sam, / ali ljubav me se još sjeća, / ljubav neprestano govori o meni...« (Tijelo).
Ako čitanje zbirke Vatra, kovačnica može naslovnom idejom prekivanja diskursa zaključno navesti na kakvu korisnu primisao, bilo bi to svakako, s oživljavanjem problema kontekstualizacije, vraćanje u promet jezgrovita lirskog iskaza stvarnosnom usprkos.

Zvonimir Mrkonjić