Plaketa svetoga Kvirina u Sisku Branku Čegecu

SVIJETLO MJESTO HRVATSKE POEZIJE
Plaketa svetoga Kvirina u Sisku Branku Čegecu



Sisački ogranak Matice hrvatske postao je osobito poznat po Kvirinovim poetskim susretima, i časopisu za književnost, kulturu i znanost »Riječi«, a glavni organizatori i jednoga i drugoga su Slavko Jendričko i Đurđica Vuković. Oko spomenutih susreta i časopisa okupljaju se jake snage hrvatske književnosti i teorije, i to posebice one koje bismo mogli, široko shvaćeno, nazvati postmodernističkima. U okviru Kvirinovih poetskih susreta svake se godine dodjeljuje Plaketa svetoga Kvirina, odnosno nagrada za cjelokupni prinos hrvatskoj književnosti. Kako su je prethodnih godina dobivali mahom prvaci hrvatskoga pjesničkog postmodernizma, spomenuta nagrada postala je jedno od najistaknutijih pjesničkih priznanja u Hrvatskoj. Ove godine četveročlani žiri (Slavko Jendričko, Đurđica Vuković, Milorad Stojević, Goran Rem) postupio je u isti mah iznenađujuće, ali i dosljedno. Jednoglasno je odlučio Svetog Kvirina dodijeliti književniku Branku Čegecu. S jedne strane, uobičajena je praksa da se nagrade za životno djelo ili za cjelokupni doprinos književnosti dodjeljuju starijim autorima, kad se pretpostavlja da je glavnina njihovih opusa već dovršena. Zato je bilo iznenađenje da je ove godine spomenuta plaketa otišla književniku koji ima samo pedeset jednu godinu. No, s druge strane, nakon što su Plaketu dosad dobivali uglavnom pjesnici bliski eksperimentalizmu, tekstualizmu, dekonstrukciji, antilogocentrizmu, Čegec je u takvu nizu bio posve logičan izbor. Poznat kao jedan od najizrazitijih praktičara i propagatora semantičkoga konkretizma osamdesetih godina prošloga stoljeća, on je, posebice kao glavni urednik časopisa »Quorum«, snažno popularizirao pjesništvo označiteljske scene, u kojem su mu, između ostalih, prethodili Josip Sever i Branko Maleš. Uostalom, tek je s kvorumaškom generacijom, kojoj je Čegec bio praktični i teorijski predvodnik, spomenuto pjesništvo šire prihvaćeno u hrvatskoj poeziji, a neko je vrijeme postalo i dominantnim poetičkim modelom na domaćoj pjesničkoj sceni. Sam je Čegec pak, nakon takovrsnih prvih svojih zbirki pjesama Eros-Europa-Arafat (1980) i Zapadno-istočni spol (1983), uvidio jalovost beskrajna ponavljanja poetičkoga modela čistog tekstualizma pa se okrenuo značenjski okupljenijem tematiziranju postmodernističkih koncepcija i, na koncu, svojevrsnoj inačici stvarnosne poezije u zasad posljednjoj mu zbirci pjesama Tamno mjesto iz 2005. I u njegovoj, dakle, poeziji uvijek se snažno osjećala konceptualna promišljenost, koju je u Čegeca, između ostalog, pospješivala i teorijska upućenost, razvidna u njegovim dvjema esejističko-kritičkim knjigama Presvlačenje avangarde (1983) i Fantom slobode (1994), kao i u njegovu dugogodišnjem uredničkom radu u časopisima i nakladništvu. Nema stoga dvojbe, što je žiri Kvirinovih poetskih susreta jasno detektirao i potvrdio, da je trag Branka Čegeca u suvremenoj hrvatskoj književnosti znatan i osebujan i da se njegovo raznovrsno djelovanje nametnulo kao utjecajno mjesto književne scene, koje osobito mlađi književnici ne mogu ignorirati u razvijanju vlastitih poetičkih koncepata i načina pisanja.

Davor Šalat


Sintaksa kože, sintaksa mjesečine

Trijumf brojki silazi s ekrana.
Posustajem, nemoćan i nijem.
Kao da sam obnovljen
u zakasnjeloj filozofiji jezika i vina
pristajem na svaki
patetični slalom
iako je djevojčica s novčanika
zaspala u naručju besanih noći
i ribarskih prigovaranja
iz kojih ljepljivo curi
idilična povijest književnosti.

Esej je zatim
neprobojan krug opasnosti:
pristižu nova objašnjenja
za potrošene riječi, za izlizane slike
i kadrove iz posuđena filma:
tutanj zrakoplova i prašina podzemlja
susret su zabilježen na tvome vlažnom dlanu:
opet si lijepa, radosna, pitoma
otpuzala u miris moje kože,
zanosno solarno ljepilo
iz kojeg nema povratka, u kojem nitko nije isti,
za koje saznajemo iz novina
i predaja zabludjelih leptira
na prozoru što nestaje
u mrak dubok, predubok

Kažem ti: uđi u moje ogledalo
i primi me u hladno sjećanje
da se ugrijem, da zaspim nasmijan
kao da sam zaborav,
mirno more i Polić Kamov
na lutriji u Barceloni.

Mašu mi brodovi i klaviristice
dugih nogu i laserskih prstiju
kao u svakom pohodu
inovacija i smrti:
stereo tutnji još jedino ritam tvog dodira,
slijedi plahi bljesak kože na mjesečini
pored nasipa, u proljeće,
kada su vjetrovi još posve mladi,
a noć ne prestaje, kao ni rukopis,
ispisujuć’ elipsu malog slova l
u nedogled


Branko Čegec