Performans kao komunikacija s javnošću

HRVATSKA DADA I NJEZINE INAČICE
Performans kao komunikacija s javnošću



Ne treba sumnjati da se dada našla od početka pred problemima kako nešto prikazati i iskazati. U njezinu se tek nastajuću povijest upleo sindrom osporavanja. Dada je prihvaćala sve samo zato da bi sve mogla odbaciti

Prvi javni dadaistički nastup zbio se godine 1916. u Cabaretu Voltaire u züriškoj Spiegelgasse, tijesnoj uličici smještenoj u starom dijelu grada.
Devedesetih godina prošloga stoljeća dadaisti i njihovi adepti reprizirali su taj performans u autentičnom prostoru negdašnjega kabarea.
Dada je u tih sedamdesetak prohujalih godina od nečega zaokupljena ničim ušla u povijest književnosti, ali zacijelo postala i turistička atrakcija!
Postoje brojni opisi rođenja dade i po tome je bitka za prvenstvo oko prava na izum i mjesta rođenja pokreta o kojem je riječ nalik mistifikaciji o mjestu Homerova rođenja, odnosno njezinoj parodiji u uvodnom poglavlju romana Umoreni pjesnik (1916) Guillaumea Apollinairea, koji je po mnogočemu blizak dadaističkoj poetici.
Već sam izbor toga lokala za rođenje novoga čeda modernističke umjetnosti pokazuje dobar ukus za primjeren prostor prvog javnog očitovanja manifestacije koja je odmah bila određena negacijom – novoproklamirana će antiumjetnost skočiti svojoj negaciji na leđa i pokazati da je umjetnost ujedno i istodobno ništa i sve.
Umjetnost je tako pružila šansu antiumjetnosti, skladnost je ustuknula pred neskladom, razumljivost se povukla pred nerazumljivosti, kontinuiteti će se suočiti s diskontinuitetima, a sve to uz udio podnošljive lakoće i djetinjaste zaigranosti, koju je najzad ipak trebalo shvatiti posve ozbiljno.
Postojeće nije trebalo ukinuti, nego osporiti. Za nužnu relativizaciju društvenih običaja i umjetničkih kanona bilo je dovoljno odustati od svega što je određivalo bit umjetnosti, umjetnosti koju su mnogi preuzetno ispisivali velikim pismenima. Dadaisti su poslije nekog vremena počeli izdavati časopis »Littérature«, koji je trebalo pročitati i shvatiti kao još jedan oblik zavođenja na krivi put što nije vodio u naručje ondašnje etablirane i kanonizirane književnosti.



Reakcija na rat

Dada je bila reakcija na rat, ali i u tom određenju mogu se vidjeti prsti podrugljive sudbine. Rat je relativizirao gotovo sve, ali je osobito za mladiće koji su ga uspjeli izbjeći (zahvaljujući švicarskoj neutralnosti i obiteljskom bogatstvu) bio šansa da se brane od korova nečiste savjesti.
Valja priznati: bila je to bura u čaši vode, koja je ipak simulirala mnogo toga što obilježuje i prave brodolome, a ne samo njihova racionalizirana objašnjenja.
Ne treba sumnjati da se dada našla od početka pred problemima kako nešto prikazati i iskazati. U njezinu se tek nastajuću povijest upleo sindrom osporavanja. Dada je prihvaćala sve samo zato da bi sve mogla odbaciti.
Nije toliko poznato da su i umjetnici na ovim našim prostorima pokušavali dovesti u pitanje kreativnu snagu umjetničkog i društvenog osporavanja, koliko su god žestoko branili svoje pozicije.
Za njih je bio važan i javni nastup, koji se u isti mah pretvarao u polemički (uglavnom kolektivni) događaj.
Književnost, osobito ona tradicionalna, nije im više ulijevala nadu. Bilo je to osobito sporno za naraštaj koji je kročio i divio se krajolicima ratišta Galicije, Crnog vrha ili Kajmakčalana.
Predstavnici hrvatskog i srpskog moderniteta rođeni devedesetih godina 19. stoljeća imali su bliske susrete s ništavilom per se. Oni su shvaćali da se to ništavilo više ne može iskazati na način kakav su diktirali narodna epska tradicija i mitovi koje su mnogi pokušali sažeti u žarište mita Kosovske bitke.
U tom trenutku, a riječ je o 1918, neki mladi ljudi iz Zagreba već izdaju svoje jednokratne časopise, u kojima sami priznaju da se šlepaju svim brzacima koje su ponudili izmi. Tako su neki koju godinu poslije s ponosom isticali da im je usmjerenost dadaizma logična i vrlo bliska.
Časopisi-plakete »Dada tank«, »Dada jazz« i »Dada jok«, čiji su pokretači bili Dragan Aleksić i Virgil Poljanski, mlađi brat Ljubomira Micića, iako po mnogočemu bliski »Zenitu« Ljubomira Micića, ne žele ga priznati ni prihvatiti za zajedničkog patrijarha, kao što on njih bez anatema i jasna odustajanja od prošlosti ne pristaje uključiti u svoju pastvu. Istodobno, vodi se zajednička bitka protiv dobra ukusa, dijele se pljuske u obliku glosa na stranicama spomenutih časopisa, najviše i najradikalnije u »Zenitu«. Takav odnos spram hrvatske književne situacije iskazao je već Krleža u Hrvatskoj književnoj laži, ali na ponešto drukčiji, kauzalniji način.

Zenitističko pitanje

U to doba nameće se i potreba djelovanja na drugi, noviji i društveno agresivniji način; neslaganje se mora predočiti kao stvaran, zamalo fizički sudar. Ljubomir Micić je najorganiziraniji. Danas mogu argumentirano tvrditi da je imao osigurana sredstva i da »Zenit« (barem prvih godina izlaženja) nije patio od neimaštine svojstvene svim avangardističkim časopisima. (Nad ponor siromaštva nadvio se poslije s Micićevim odlaskom u Beograd i naposljetku pariškom emigracijom. Tužna završnica dogodila se u azilu u Kačarevu pokraj Beograda šezdesetih godina.)
Materijalna podloga zenitističkog pitanja krila se u tastovoj poslovnoj uspješnosti. Roditelji Micićeve supruge Anuške bili su bogati Židovi iz Vinkovaca, vlasnici papirne konfekcije Lipa Mill. Bez njihova mecenatstva teško bi se apartna ideja mogla podići do »Zenita« i zenitizma, posebice kada se zna da Micić nije bio obljubljen u zagrebačkim književnim krugovima, u prvom redu zbog velikosrpstva i skromna književnog dara.
Gospodin tast očito mu nije davao samo jeftini papir za tisak, nego i šuškave monete, pa je mladi bračni par mogao plaćati najamninu za vrlo luksuzan stan na Svačićevu trgu.
Micić se hrvatskoj javnosti zamjerio kada je po uspostavi Kraljevine SHS postao referent za narodna kazališta i nije krio slabost prema hrvatskim piscima koji su bili mobilizirani u austro-ugarskoj vojci. Uporno je dokazivao da mu se stoga svi osvećuju. Knjige mu je kritika poglašavala nedarovitim, a veći dio tadašnjih mladih hrvatskih pisaca smatrao ga je napuhanim hohštaplerom. Zato se Micić postavlja napadački prema svemu što je hrvatsko, građansko, tradicionalno. To očituje u svojim tekstovima, ali i provokativnom zenitističkom večernjom u Hrvatskom glazbenom zavodu. Nije postigao ono što su drugdje u Europi postizali dadaisti. Njegov strašni lavež bio je zapravo kevkanje psića kojeg se nitko ne boji, niti ga uvažava. Izostala je žestoka reakcija javnosti, šutnja je nadglasala priželjkivanu buku.

Strategija performansa

žNo hrvatska i društvena scena traže nove igrokaze i nominirani ili pak osvjedočeni dadaisti, kao Dragan Aleksić, Nac Singer, Fer Mill i Vido Lastov, nisu spremni svoj izbor olako žrtvovati.
Željeli su biti svoji. Da bi pokazali bit razlike, odlučili su se na samoprikazivanje. Održavali su svoje večernje u Subotici, Novom Sadu, Osijeku, Vinkovcima: bili su prihvaćeniji no što su i sami očekivali. To potvrđuje primjerice izvještaj tiskan u osječkoj »Hrvatskoj obrani« (1922), gdje je zapisano:
»O samom dadaizmu govorio je vrlo opširno g. Dragan Aleksić. Doznali smo, da je glavna baza dadaizmu: motiv iznenađenja i publika, koja je bila prisutna, zaista se ne može potužiti na dadaiste. Oni su joj donijeli mnogo iznenađenja. Čuli su dadaističke pjesme, drame, vidjeli su slike i glumu – a to je bilo dosta. Pljeskalo se dosta, upadalo i prosvjedovalo. Inače je sve prošlo u najvećem redu.«
Svi su oni shvaćali da je javno predstavljanje njihovih pozicija djelotvornije od pokušaja objašnjavanja. Dadaizam je koketirao s djelatnošću; ona je osobito bila dojmljiva ako se izvodi kao provokacija. Prema tome prihvaćali su strategiju performansa. Objašnjavalo se činom, odnosno spletom i suodnosom raznih umjetnosti. Čitanje je nadomjestila činidba. Valja se podsjetiti da je u svemu intransigentni Ljubomir Micić napisao i ovu rečenicu: »Ja pozdravljam Dada-Jok.«
Supstituirana je potreba za scenskom umjetnošću. U njoj su se jedino okušali učenici Prve muške gimnazije u Zagrebu (Josip Seissel i drugovi) i zbog toga bili izbačeni iz škole. Na pravu scenu uskoro se uspeo Ka Mesarić kao modernist ali čini mi se u prvom redu zato što je bio kazališni čovjek.
Aleksić je još prije napisao jedan tristantzarovski tekst (grotesku Liptovski sir s vatrogasnom kapom, »Dada Tank«, Zagreb, 1922), ali za razliku od Kozmičkih žonglera Kalmana Mesarića nikada se nije ni približio kazalištu.
Istaknimo i jednu prilično važnu posebnost; naši dadaisti pokazivali su zanimanje za provinciju kao važan prostor njihove promidžbe. Po tome su se bitno razlikovali od Micića, koji je nakon spomenutoga predavanja odustao od takve prakse. »Zenit« se svjesno zatvorio unutar svojih broširanih korica, no neposredno prije preseljenja u Beograd (1923) među »Zenitovim« suradnicima pojavio se stanoviti Marijan Mikac (1903), koji će se mladenački gorljivo prihvatiti širenja »Zenita« i njegovih pozicija određenih zenitozofijom.

Literatura štimunga i emocija

Mikac je završio Nautiku u Senju i tada nije bio zaposlen. Često je odlazio u Petrinju, gdje mu je otac radio kao kotarski sudac.
Kretao se prostorima Banovine. To je glavni razlog da svoju akciju promicanja »Zenita« počinje u Sisku, Petrinji, Glini, Vrginmostu, gdje organizira zenitističke večeri na kojima je posjetitelje upoznavao sa »Zenitom« i problemima modernističke umjetnosti ne krijući da i on piše na sličan način.
Usput je na tim večernjama, matinejama i poslijepodnevnim priredbama prodavao zenitističke publikacije i Micićeve knjige. Iz Mikčevih sačuvanih i nedavno objavljenih pisama upućenih u to doba Miciću danas se o njegovoj djelatnosti mnogo toga doznalo – od ponašanja posjetitelja do podatka koliko je prodao knjiga i koliko je za Micića inkasirao. U tim pokušajima resi ga upornost i postojana ljubav prema Ljubomiru Miciću. Danas se iz tih pisama jasno vidi kako su te večernje izgledale i kako su funkcionirale. Zapravo bila su to predavanja o modernoj književnosti (prepričavanje Micićevih tekstova iz »Zenita«), čitanje stihova, provokativni dijalozi s publikom; ukratko sve ono što se pedesetih godina javilo kao praksa hepeninga, kao performans ili pak fluksus.
Iz nekoliko članaka ondašnjega tiska moglo se zaključiti da su ti nastupi u sebi imali programatski ugrađenu točku koju bih nazvao psovanjem i pljuvanjem publike i protumačio je kao jasnu težnju da se ugoda literature štimunga i emocija zamijeni kakofonijom općega negodovanja nazočnih.
Nije sada prilika da kažemo sve o Marijanu Mikcu. O njemu smo pisali ranije, ali kao što vidimo nije ga lako maknuti s dnevnog reda hrvatske književnosti, i to u tri razdoblja.
Prvo kao gorljivog zagovornika modernizma (unitaristički obojenog zenitizma), zatim kao autora humoristično-političkog romana Doživljaji Židova Morica Švarca u Hitlerovoj Njemačkoj, objavljena potkraj tridesetih, te kao utemeljitelja filmske proizvodnje NDH i najzad kao pisca prvoga hrvatskog romana o Bleiburgu.
Sve to kazuje da je riječ o zanimljivu piscu koji je mnogo uspješnije baratao nakanama nego što mu je polazilo za rukom da ih ostvari.
No iz nedavno otkrivenih pisama i nekoliko članaka o nastupima dadaista u Osijeku (možda i u Subotici) proizlazi da su se te radikalne umjetničke (ponajprije književne) manifestacije u skromnim okvirima materijalnih mogućnosti i stvarna društvenog zanimanja kretale linijom predstavljanja sa svrhom da se pokaže kako u početku bijaše skandal.
U krugu dadaističkih i inih susreta s literarnim žanrovima avangardisti su najčešće izbjegavali svjetla pozornice i dramsku formu, iako nisu uvijek krili da su skloni lakrdiji. Ipak je jedna od zenitističkih manifestacija bila scenske naravi i zbila se u gombaonici gimnazije na tadašnjem Wilsonovu trgu, pod naslovom Oni će doći. Nastupili su Traveleri, neformalna grupa zagrebačkih gimnazijalaca, koji su izveli performativni kolaž sačinjen od zenitističkih tekstova Ljubomira Micića i dvaju dramoleta Marinettija, koji su prethodno bili tiskani u »Zenitu«. Sutradan je izvođače k sebi pozvao direktor gimnazije Medić, koji im je srdačno ponudio da gospodski iskoriste mogućnost continuatio in abeundum, pa su se mladci za ozbiljni život nastavili spremati u Beogradu. Sva su svjedočanstva o tome izblijedila, zna se tek za nekoliko fotografija izvođača, ali mit se sačuvao. Tijekom godina mnogo se toga promijenilo, pa se pokazalo da se neki zenitistički tekstovi mogu čitati i izvoditi kao scenski dijalozi.

Branimir Donat