Od jadranske terce do divljih klapa

101 dalmatinska: The Original Sound of Dalmatia br. 2, 1960–1970, Perfekt Music / Croatia Records
Od jadranske terce do divljih klapa



Sjajan zvučni katalog, koji ukazuje na kasniji razvoj klapske pjesme i dalmatinskog popa s mnoštvom dobro i manje znanih pjesama te plejadom sjajnih pjevača i vrsnih instrumentalista

Nešto više od godinu dana nakon objave sjajne zbirke od 4 CD-a iz arhivske radionice neumornog urednika Siniše Škarice, posvećena pedesetim godinama »dalmatinske narodne varoške glazbe« (kako se stručno nazivala), serija se nastavlja izdanjem br. 2, odnosno sljedećim desetljećem tada iznimno popularne glazbe, što je iz poratnog definitivno kročila u prijelazno razdoblje koje će zvuke dalmatinske terce, gitara i mandolina, dotad tek ozbiljne konkurencije šlagerima, razdijeliti na područja klapske pjesme i moderni dalmatinski pop.
Ako smo u prethodnoj kolekciji uživali u glazbenoj tradiciji koju su oblikovali širi slojevi stanovništva dalmatinskih gradova i gradića, onda se nećemo začuditi da je i prve godine šezdesetih obilježio sličan repertoar. Tu je ponovno Grupa Dalmatinaca predvođena agilnim Petrom Tralićem (»ekskluzivni vlasnik jadranske terce i mandolinsko-gitarističkih intermezza«), kao i Ansambl Dalmacija, sastav sjajnoga tenora Sergia Rainisa sa članovima odmetnutim iz Grupe Dalmatinaca. Ti nenadmašni pjevači i njihovi savršeni instrumentalisti, u najboljoj tradiciji Gotovca i Tijardovića, postavili su kvalitetne temelje razvoju popularne dalmatinske pjesme.
Prva dva i dobar dio trećega CD-a zbirke posvećeni su upravo toj glazbenoj simultanci, s opaskom da se tu, uz nove verzije već klasičnih pučkih napjeva, poput Čiribiribela Mare moja, Ako si legla spat ili Marjane, Marjane, pojavljuju i moderniji oblici dalmatinskoga popa, ponajprije iz pera već zapaženih autora kao što su Nikica Kalogjera i Arsen Dedić. Upravo će taj dvojac potpisati hitove Vratija se Šime i Ćakule, takozvane klapske igrokaze koji su, kameleonskim sljubljivanjem s tradicionalnom glazbom, s vremenom dosegnule uvjerljivost pučke pjesme. Slično vrijedi i za budući evergrinski status Marende i Maškara, u kojima je koncept razvijen do savršenstva.
Neke od najdojmljivijih snimaka iz pedesetih – dueti pojedinaca iz spomenutih skupina, formirani prema načelu svak sa svakim (Nikolić – Kordić, Sutlović – Nikolić, Sutlović – Kordić), nastavljaju se i tijekom šezdesetih. Uz spomenute, sada su tu Nikolić – Mijač, Duo Jadran (Lučev – Kordić) i Eterović – Radić (Dalmatinci iz BiH). Posljednja dva dueta prate i električari (dalmatinska havajka), pa je iznimno vidljivo nastojanje hvatanja koraka s pop-trendom.
U međuvremenu, kako to piše Ivo Belamarić, »stotine divljih klapa zanesenih izvornim oblicima pojanja na uho, a capella, u jednostavnoj harmonizaciji, bez intervencija voditelja, vapilo je za akustikom pozornice poput one na omiškom trgu Sv. Mihovila«. Stoga se na posljednjem CD-u zbirke sa spomenutim duetima počinju izmjenjivati i klape – Split, Trogir, Vela Luka, Zadar... Omiški natjecatelji, naime, na pločama su se pojavili tek 1970, u godini kojom zbirka završava.
Nastavak prvog dijela 101 dalmatinske sveukupno donosi logičan nastavak procesa razvoja pučke pjesme zabavna karaktera i njezina osvajanja široke publike – od njezinih početaka uz mandolinu i gitaru, preko orkestara i dueta pa do »sljedbeništva naraslog klapskog bratstva«. Kao i u slučaju prvog dijela, dobili smo vrijednu zbirku koja osvaja vrijednošću, ali i ljepotom.

Velimir Cindrić