Od flagelacije do felacije

Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd – gostovanje na Danima satire u Zagrebu: Moličre, Tartuffe, red. Egon Savin
Od flagelacije do felacije



U sklopu Dana satire, ali ne u Satiričkom kazalištu Kerempuh nego u Zagrebačkom kazalištu mladih, gostovala je produkcija Jugoslovenskoga dramskog pozorišta Tartuffe u režiji Egona Savina. Redatelj hrvatskoj publici poznat najprije zbog gostovanja njegovih predstava na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci s Moličreom je napravio očekivano dobar posao, postavivši klasicističku komediju klasično, bez pretjeranih redateljskih intervencija osim one koja je ionako očekivana.
U samu finalu izvornika gotovo kao deus ex machina podmetnut je nagli obrat, koji komediju završava u sretnom i, što je još važnije, pravednom tonu. Autor je tih stranicu ili dvije stihova, prema nekim tumačenjima, napisao kako bi se umilio vlasti čija pomoć uvijek kazalištu treba, utoliko se također vremena nisu promijenila. Također je navodno namjerno taj dodatak ostavio dramaturški neuklopljenim, problematično kauzalnim u odnosu na ostatak radnje, jer je, tvrde znalci, i očekivao od publike da shvati koliko je takav sretan i pravedan ishod neživotan, nerealan te čak i dramskom smislu nedosljedan. Egon Savin i dramaturg Božo Koprivica s pravom su osjetili kako danas, u kazalištu i izvan njega, bolje funkcionira realnost konačne pobjede Tartuffea i tartifovštine.
Plakat sugerira suvremenu predstavu, ogoljenu do biti prijevare, ali ogrnutu suvremenim kostimom, no ona je tek na pola puta, i umjesto nasilne modernizacije nudi most koji povezuje 17. stoljeće i današnje vrijeme. S druge strane, implicitna eksplicitnost prizora na plakatu, čina za koji je i američki predsjednik svojedobno tvrdio da nije seksualni odnos, pravi je mamac za publiku koja možda i ne zna Tartuffea, kao i onu koja taj klasik dobro poznaje, jer nagovještava sve ono što zapravo neće pokazati. Ipak, ključni prizor mišolovke u kojoj se bogobojazni asket razotkriva kao pohotnik riješena je u skladu s plakatnom najavom: umjesto salonskoga snubljenja radi bič, ne više u službi pokajanja nego pohote, dok se ispod isposničkih dronjaka otkriva seksualno aluzivna, oskudna, ali ne i jeftina odjevna kombinacija. Utoliko se i Tartuffeov preobražaj može opisati kao put od flagelacije do felacije i natrag, ovisno samo o tome koliko je očiju pritom uprto u njega jer »sramota je samo od te javne bruke; kad se griješi tajno, griješi se bez muke«.
Ni redatelj u ideji ni glumci u izvedbi nisu željeli objašnjavati ono što je samo po sebi i nepotrebno objašnjavati: Tartuffe danas i jest i nije isti onaj kojega je opisao Moličre. Danas se služi drugim sredstvima, i u druge se vrijednosti zaklinje, ali licemjerje ostaje osnovno obilježje civilizacije koja nema hrabrosti sama sebi priznati istinu. Na sreću, danas Crkva ima nešto manji utjecaj na društvo, ali Tartuffe ionako nije uperen samo protiv onih koji se zaklinju u Boga, jer bogova ima raznih, od nacionalnih, internacionalnih pa do sportskih i medijskih, ali nad svima je jedan, isti kao i u Moličrea – novac.
Dovoljno je snažan već taj sukob između građanskoga salona i obitelji u kojoj su funkcije podijeljene po suvremenom ključu, pa je baka do grla zakopčana rospija, otac toliko zabrinut za sudbinu svijeta da ne vidi što mu se zapravo događa u kući, a sluškinja jedini racionalni glas. Iako ona govori i kad ne treba, njezina upozorenje nitko ne čuje dok ne bude kasno. Svetlana Bojković, Boris Isaković i Anita Mančić zapravo i jesu okosnice predstave, iako onu najvažniju ništa manje uvjerljivo igraju Sloboda Mićalović kao Elmira i u naslovnoj ulozi i više nego kvalitetan, pogotovo u stavu i gesti ljigavca, Dragan Mićanović. Uz scenografiju Miodraga Tabačkog, koja spaja crkveni brod i salon dok igrom perspektive podupire ideju javnih posljedica čak i privatnih igara, Tartuffe je sveukupno predstava zavidne razine, dovoljno zabavna za komediju i dovoljno jasna za satiru.

Igor Ružić