Novi pristup filmskom klasiku

Izložba Dore Katanić, Galerija Matice hrvatske, Zagreb, 5 – 17. lipnja 2008.
Novi pristup filmskom klasiku



Ciklus Dore Katanić Tko pjeva zlo ne misli slikarska je posveta istoimenom filmu Kreše Golika. Tko se ne sjeća dnevnika maloga Perice, gospodina Fulira i popularnih šlagera? Na trinaest ulja na platnu Dora je zamrznula odabrane kadrove iz filma. Ipak, tu nije riječ o doslovnu prenošenju prizora s filmskog na slikarsko platno, nego ih autorica interpretira na svoj način. Same likove u krupnom planu gradi mrljama boje nalik maskirnom uzorku. Promatrane izbliza slike djeluju dezintegrirano i vrlo plošno, dok se promatranjem s veće udaljenosti oblici prividno spajaju i dobiva se dojam trodimenzionalnosti. Taj dojam volumena postiže kombiniranjem svijetlih i tamnih tonova ili toplih i hladnih boja. Također, uporabom boje naglašava i psihologizaciju likova. Primjerice vedra i romantična Ana sva je u ružičastim tonovima, dok je nezadovoljna teta Mina prikazana plavim i zelenim. Zapravo, autorica poznate filmske junake portretira, usredotočujući se na njihova emocionalna stanja. Kao da se pita što se krije ispod površine njihovih osobnosti unutar kratkih filmskih sekvenci. Platnima slikarica usmjerava pozornost i na međuljudske odnose: otac i sin, dvije sestre ili potencijalni ljubavnici. Na lako prepoznatljivim scenama, uz obitelj Šafranek nije izostavila ni znatiželjne susjede, pa čak ni zloglasnu Frajlu, čiji portret kadar pršti bojama. Kao suprotnost toj slici ističe se duhoviti crno-bijeli portret mladenaca s natpisom kraj, koji možemo tumačiti na više načina. U ovom slučaju odsutnost boje samo naglašava potišteno lice gospodina Fulira pokraj sretne Mine.
Vječna hrvatska nostalgija za minulim boljim vremenima i film koji je često proglašavan najboljim hrvatskim filmom svih vremena nadahnuli su Doru za njezinu prvu samostalnu izložbu. U svom slikarskom zvanju, apsolventica ALU u Zagrebu u klasi Duje Jurića odabrala je put figuracije, kojim suptilno interpretira i spomenuti filmski klasik. Poigravanjem simbolima staroga Zagreba i vizualnim dimenzijama ta rođena Zagrepčanka preoblikuje poznatu priču u niz novih. Pritom čak i nije nužno da promatrač poznaje izvorni kontekst, iako to svakako utječe na doživljaj same izložbe. Kao kad gledamo film snimljen prema poznatom romanu. Dakle, polazeći od filma kao svojevrsne rekonstrukcije vremena, slikarica dekonstruira cjelinu na samostalne jedinice s mogućim novim značenjima. Možda ćemo nakon ove izložbe, ubuduće, prpošnu komediju promatrati na drukčiji način!

Jasmina Skočilić