Ni sustavno ni odgovorno

Reagiranje na tekst Potpuno se otvoriti ili dignuti sidro! (»Vijenac«, br. 372)
Ni sustavno ni odgovorno

U »Vijencu« br. 372 objavljen je tekst Potpuno se otvoriti ili dignuti sidro! u kojem autor Igor Ružić krajnje negativno piše o festivalu Dani satire, a svojoj dijagnozi dodaje na kraju i lijek, u obliku zaključka kako bi Dane satire trebalo pretvoriti u »pravi međunarodni festival« ili u putujuću manifestaciju, koja bi svake godine uveseljavala publiku u drugom gradu, što bi, tobože, doprinijelo decentralizaciji hrvatske kulture. Kao potporu svojim tezama, uz poneku dezinformaciju (primjerice onu o posjećenosti Dana satire), autor iznosi niz čudnih argumenata koji bi teško preživjeli imalo ozbiljniju raspravu: nejasno je, na primjer, zašto gradsko kazalište ne bi moglo organizirati festival nacionalnog karaktera ojačan ponekom predstavom iz susjednih zemalja; zašto bi se s takva festivala trebala ekskomunicirati zagrebačka produkcija ako izbor ovisi prvenstveno o estetskim kriterijima; po kojoj to logici, osim po logici kategoričkog omalovažavanja svega što nastaje u hrvatskom kazalištu, dobre predstave iz susjedstva automatski dovode hrvatske predstave u neravnopravan položaj; zašto bi i na koji bi način »festival smijeha i komedije« trebao izazivati probleme i skandale da dokaže svoju smislenost ako u ponudi predstava o kojoj ovisi takvih skandala nema ili je javnost prema njima posve inertna itd. No na reakciju nije me potaknulo to nizanje nategnutih »argumenata« nego rečenica koja se odnosi na moju ovogodišnju selekciju, a u kojoj Ružić kaže: »Izbornik ovogodišnjih 32. dana satire Hrvoje Ivanković u uvodnoj besjedi... spominje latinski korijen riječi satira i navodi da je ona u prijevodu mješavina ili smjesa, i tako elegantno izbjegava odgovornost za nesustavnost izbora, koja je ionako zaštitni znak festivala.« I točka. Ni jedne jedine riječi objašnjenja o tome što je to nesustavno u mom izboru, odnosno što bi to trebala biti sustavnost koja bi zadovoljila receptologa Ružića. Jesam li možda, u situaciji kad sam morao izabrati najmanje polovicu od 27 prijavljenih produkcija, u ime sustavnosti trebao svrstati izabrane predstave pod neki nategnuti zajednički nazivnik ili pak, manifestno, u obljetničkoj godini, iz izbora izbaciti predstave nastale prema djelima Marina Držića. Ružić mi, u stilu drugarske kritike, predbacuje i »bježanje od odgovornosti«, no za razliku od njega, čija se (ne)odgovornost može prosuditi jedino po kritikama koje piše, moj odnos prema pojmu odgovornosti i profesionalnosti moguće je mjeriti ne samo razinom, nego i količinom ozbiljnih uredničkih, dramaturških, kritičarskih i selektorskih poslova kojima sam se bavio. A da je Ružić želio doista propitati s kakvom sam se odgovornošću i sustavnošću u svoje tri selektorske godine bavio Danima satire (o kojima sam, čak i kao selektor, itekako otvoreno i kritički govorio i pisao), možda bi primijetio da sam smanjenjem uobičajenoga broja pozivanih predstava te izbacivanjem čvrga i jeftinih pošalica, kakvih se znalo naći u njihovu programu, pokušao podignuti kvalitativnu razinu festivala; da sam s istim ciljem inzistirao na redovitom dovođenju kvalitetnih predstava iz jezično nam bliskih susjednih zemalja te na ukidanju prakse uvrštavanja svih novijih Kerempuhovih predstava na festival; da sam preokrenuo omjer broja zagrebačkih i izvanzagrebačkih predstava, znajući, za razliku od Ružića, koliko je u korelaciji centar-periferija važna i želja kazališta iz manjih sredina da svoje ponajbolje predstave prikažu u Zagrebu i tako dobiju barem mrvicu medijske pozornosti koja im tijekom sezone redovito izmiče. Zanimljivo je da Ružić, kojemu je upravo teza o nadmoćnom broju zagrebačkih predstava jedan od glavnih elemenata za kritiku Dana satire, ne zapaža da je ove godine od 13 predstava čak 8 onih koje zagrebačka publika još nije vidjela, te da u prilog svom argumentu izračunava taj omjer u razdoblju od 2000. do 2008, umjesto, što bi bilo logično, u protekle tri godine. Stvar je više nego jasna: sve što ne ide u prilog tezi koju si je zadao on elegantno izbjegava, i to ne samo na primjeru Dana satire, nego i u problematiziranju hrvatskoga kazališta općenito.

Hrvoje Ivanković