Nepomućeni sjaj velikoga talenta

Slava Raškaj – retrospektiva, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 29. svibnja – 3. kolovoza 2008.
Nepomućeni sjaj velikoga talenta



Biografija slikarice Slave Raškaj (Ozalj, 1877 – Stenjevac, 1906) bila je dugo vremena razlog za mitologizaciju njezine uloge u domaćoj povijesti umjetnosti. Još je 1928. Ljubo Babić konstatirao kako se »oko lika Slave Raškaj splela legenda«. Vrijeme je da se, dakle, skinu koprene predrasuda i mitova, žalopojki i sažalijevanja, te da se opus kritički sagleda, u odnosu na onodoban hrvatski i europski kontekst. Izložba priređena u Galeriji Klovićevi dvori u povodu 130. obljetnice slikaričina rođenja za cilj ima upravo, navodi u uvodnom tekstu kataloga autorica stručne koncepcije i izbora djela, viša kustosica Jasminka Poklečki Stošić, rješavanje dvojbe »je li ona, posve sigurno nedovoljno cijenjena za života, naknadno precijenjena«. Posljednje je opsežne retrospektive načinio u Zagrebu i Beogradu 1957. Matko Peić, koji je nota bene bio njezin prvi ustrajni istraživač i zagovaratelj.
U najavi izložbe u Galeriji Klovićevi dvori stoji da je Slava Raškaj za života bila nepriznata i marginalizirana. Činjenica je da za života nije imala samostalnu izložbu, no isto tako činjenice su i da je s dvadeset tri godine sudjelovala na Svjetskoj izložbi u Parizu, godinu prije sudjelovala na austro-ugarskoj izložbi u Petrogradu te izlagala na prvoj izložbi Društva umjetnosti. Dalje pak vrednovanje ne može ići na račun relativizacije dosega i uspjeha drugih umjetnika, poput Vlaha Bukovca, koji je, ne može mu se ne priznati, posjedovao »neosporne umjetničke kvalitete«, ali je u vrijeme svoga stvaranja bio »masovno i bez zadrške prihvaćen« upravo zbog »svoje slave«.
Melodramatična opaska, na tragu ponajboljih Andersenovih bajki, da dok je »Bukovac (koji nije prihvatio poučavati Raškajevu slikanju) slikao bogatu zagrebačku klijentelu s lepezama od paunovog perja i pun odlikovanja šetao zagrebačkim salonima, mala je Slava klečala u snijegu i slikala«, kao i navođenje slikarice kao »male Slave« (mlade žene koja je prekoračila dvadeset godina, valjda kao kontrapunkt naslovu teksta Velika umjetnost nema spola?!) zasigurno ne pridonosi pravoj kontekstualizaciji njezina značaja niti govori potpunu istinu o ženi koja je »rođena kao plemkinja«, te joj je »društveni status otvarao vrata« (baš kao što su joj spol i hendikep stvarali prepreke). Umjetnici mnogo veću uslugu čini znanstveno utemeljeniji tekst stručne suradnice Branke Stregar, ravnateljice Zavičajnoga muzeja u Ozlju i autorice nekoliko njezinih izložbi, koja na početku svoje studije napominje da slikarstvo Slave Raškaj trebamo promatrati u različitim dimenzijama: povijesti, povijesti umjetnosti, njezine osobnosti...
Slava Raškaj je, preprekama i poteškoćama usprkos, zahvaljujući nekim povoljnim okolnostima, ponajprije razumijevanju i brizi obitelji, koja joj je omogućila školovanje i osmogodišnji boravak u Beču, te dolazak u Zagreb, razvijala svoj veliki slikarski talent. U samo pet godina intenzivna stvaralaštva (i dulje ako računamo radove iz djetinjstva) iznjedrila je jednu od ponajboljih dionica hrvatskoga plenerizma. Krajolici, prikazi cvijeća i mrtvih priroda te portreti i autoportreti čine njezin opus važnim segmentom hrvatske moderne umjetnosti na prijelazu stoljeća, koji se različitim utjecajima može dovesti u korelaciju s europskom tradicijom impresionizma, secesije i simbolizma. Od Bele Csikosa-Sessije dobila je pouku, no sama je načinila najvažniji iskorak iz njegove mračne palete (čime je izbjegla klopku epigonstva), baš kao što se tonskim slikanjem odvojila od kolorita Bukovčeve šarene zagrebačke škole.
Putem dvjestotinjak izloženih radova (koje je prilično nesuvislo u prostoru Galerije postavio arhitekt Otto Barić), akvarela, pastela, ulja i crteža, ilustracija i oslikanih uporabnih predmeta, prati se razvojni put od najranijih djela iz razdoblja djetinjstva (crtež Vjera, ufanje i ljubav, koji je načinila s trinaest godina) te razdoblja školovanja (studije cvijeća te oklopa i oružja), sve do remek-djela kao što su ciklus Lopoča iz zagrebačkoga Botaničkog vrta, Žuti pijetao i bijela kokoš, Stablo u snijegu, Proljeće u Ozlju, te do sada nepoznati Autoportret nastao oko 1898. godine.
Iznimno umijeće ovladavanja tada nedovoljno popularnih tehnika akvarela i pastela pratila je i vještina u donošenju različitih motiva. Ako smo se nedvojbeno oduvijek divili lirskoj ljepoti i prozračnoj profinjenosti njezinih lopoča, sada se podsjećamo kako je bila i vrsna animalistica. Koliko je bila vješta u dokumentarnim prikazima arhitekture, toliko je u intimnijim djelima arhitekturi, baš kao i krajoliku, napose onom ozaljskom (Matko Peić ustvrdio je da je bila predodređena da u hrvatskom slikarstvu bude jedan od pejzažista s najlucidnijom opservacijom), podarila iznimnu sugestivnost. Upravo je sposobnost suživljavanja s temom omogućila Slavi da na temeljima ustrajna rada i likovne poduke stvori samosvojan izričaj koji odlikuju specifični intimizam i ekspresivnost.
Dosad najcjelovitiji prikaz njezina opusa, koji je posegnuo za znanim ali i neznanim djelima u brojne institucijske, muzejske i galerijske zbirke, kao i one privatne, dokazuje da je neosporno riječ o velikoj umjetničkoj ličnosti, najvećem akvarelistu hrvatskoga slikarstva, podjednako rasnu i moćnu u toj tehnici i u bavljenju određenim temama, kao što je u ulju i u sebi svojstvenim temama rasan i moćan Vlaho Bukovac.

Barbara Vujanović