Nagrade u pravim rukama!

4. HRVATSKI TRIJENALE CRTEŽA, Gliptoteka HAZU / Kabinet grafike HAZU / Studio Kabineta grafike HAZU / Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb, lipanj/srpanj 2008.
Nagrade u pravim rukama!



Opći dojam središnje izložbe 4. hrvatskog trijenala crteža izrazito je povoljan. Zapravo i nema slabih radova. Valja pohvaliti Margaritu Sveštarov Šimat i Ružicu Pepelko zbog odluke da problematici crteža pristupe moderno i u skladu s vremenom u kojem živimo



Hrvatski trijenale crteža, nakon propuštena termina za 2005, dočekao je četvrto izdanje. Uzimajući u obzir vremenski raspon – iznosio je punih šest umjesto predviđene tri godine – odluka da se Trijenale pokuša osmisliti malo ambicioznije nego što je to prije bilo uobičajeno i nije stoga bila neko osobito iznenađenje. I doista, autorice koncepcije Margarita Sveštarov Šimat i Ružica Pepelko, zajedno s predsjednicom i koordinatoricom Slavicom Marković, odlučile su se za poprilično složen i heterogeni projekt, koji iziskuje nekoliko izložbenih lokacija. Zapravo, znatno je preciznija konstatacija kako se ovogodišnji Trijenale sastoji od tri posve zasebne izložbe, ali i promocije novopokrenuta crtačkog kolegija na zagrebačkoj ALU.
Zasigurno najzanimljivija i po broju zastupljenih autora – njih 55 – poprilično je opsežna izložba ona središnja što se održava u prostorima Gliptoteke HAZU, odnosno Studija Kabineta grafike HAZU. Selektorice se pri izboru radova nisu, naime, ograničile isključivo na crteže u najužem smislu riječi, dakle na rigidan pristup u shvaćanju drevne discipline, nego su nerijetko posezale i za radovima realiziranima u drugim likovnim medijima. Uvjet je, dakako, bio da sadrže nešto što bismo mogli nazvati izvorno crtačkim poetikama, uz istodobno afirmiranje nekoga oblika linearnosti. Uostalom, i druge medijski definirane izložbe slična tipa već neko vrijeme vrlo uspješno njeguju sličnu praksu. Isti je princip, dakle, omogućio začudnu raznolikost izložaka i na središnjoj izložbi 4. hrvatskog trijenala crteža, spašavajući je tako i od najmanjih natruha monotonije. Autorske strategije mogu se podijeliti – doduše pomalo školski – na nekoliko vrsta crtačkih postupaka. Prvi od njih odnosi se na, nazovimo ih, posve klasične crteže izvedene sredstvima poput olovke, kemijske olovke, ugljena ili tuša na dvodimenzionalnim površinama papira ili platna, kao i na kombinacije svih netom pobrojenih tehnika. Ovdje ćemo istaknuti virtuoznost izvedbe u prikazivanju nelagodnih motiva kakvu nalazimo kod Davora Vrankića ili Mirona Milića, duboko promišljenu narativnost Tine Gverović, minucioznu dekorativnost Josipa Zankija, suzdržan, ali intelektualno nadahnut i prepoznatljiv cool pristup Nine Ivančić, kao i izvrsni stropni crtež Tanje Tintor Keller, gdje se isprepleću fina (auto)ironija s ludističkim iskazivanjem posvete baroknom iluzionističkom slikarstvu. Dvije od čak šest predviđenih nagrada dodijeljene su umjetnicima što su se odlučili za takav, u tehničkom smislu konvencionalniji pristup disciplini. Tako je Zlatko Keser, najstariji izlagač na središnjoj izložbi Trijenala – dobitnik glavne nagrade, Premije HAZU – izložio ekspresijom nabijen slikocrtež nazvan Isijavanje tamne tvari s mogućom porukom o crtežu kao početku, ali isto tako i kraju svake likovnosti, dok se Zdravko Milić – otkupna nagrada Grafičke zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice – predstavio crtežima Rivadrom I i II sa simpatičnim prikazom vlastite kćeri Rive i njezine očaranosti svijetom visoke tehnologije. Drugu skupinu autorskih pristupa čine crteži-instalacije, ukupno i prosječno gledano, možda i najzanimljiviji tip radova na izložbi. Doista se teško odlučiti između, primjerice, Ines Krasić i njezine žičane instalacije Plug & Play – nagrada Gradskoga ureda za obrazovanje, kulturu i šport – u kojoj umjetnica na ironičan način rekonstruira nečiji, najvjerojatnije vlastiti, svakodnevni životni prostor i pripadna mu pomagala, ili pak baudrillardovskom simulacijom nadahnuta rada Nastajanje – otkupna nagrada Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci – autorice Mirjane Vodopija. Ipak, moj osobni favorit izvrsna je ambijentalna instalacija Viktora Popovića. Splitski umjetnik iskoristio je, naime, zatečene prozore kao svojevrsnu podlogu za apliciranje niza samoljepljivih neprozirnih traka, simulirajući na taj način pomične prozorske žaluzine koje su, međutim, sada fiksirane, pa će i zasjenjenje cjelokupne izložbene prostorije biti autorski zadano i nepromjenjivo. U treći tip crteža mogli bismo ubrojiti one koje su umjetnici izvodili izravno na zidovima. Među takvima ističe se već poslovično kvalitetan i perfekcionistički izveden uradak Tomislava Buntaka Dijete Isus i sv. Kristofor i njihova tročlana družba na putu svog hodočašća susreću sfinge u šumi – nagrada Kabineta grafike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – s prepoznatljivim mnoštvom obnaženih ljudskih likova te ikonografskim sučeljavanjem kršćanskih i mitološko-arkadijskih obrazaca, ali i začudno nadahnut crtež mlade Ines Matijević Točke gledišta, koji sadrži zanimljivu ideju pretakanja eksterijera u interijer; umjetnica je okolni prostor Zrinjevca i Hebrangove ulice olovkom precrtala na unutrašnje površine zidova Studija Kabineta grafike HAZU. Tome radu, moram to spomenuti, organizatori su učinili i veliku nepravdu ostavljajući ga posve neosvijetljenim, učinivši ga tako jedva vidljivim, a samim time i nerazumljivim. Obilježje četvrte skupine izložaka uporaba je digitalnih medija, uključujući i videoostvarenja. Izvornošću se izdvaja Hommage ŕ Šutej I i II Alema Korkuta – nagrada Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Riječ je o videozapisu s prikazom kuglica koje, poskakujući na vibrirajućem platnu, ostavljaju točkaste ili linijske zapise posve nepravilna kretanja. Opći dojam središnje izložbe 4. hrvatskog trijenala crteža, dakle, izrazito je povoljan. Zapravo i nema slabih radova, pa je nespominjanje preostalih četrdesetak autora isključiva posljedica nedostatka prostora. U takvim okolnostima odbor za dodjelu nagrada koji su činili Marija Ujević Galetović, Đuro Seder, Mikica Maštrović, Dalibor Jelavić, Nataša Ivančević i Slavica Marković nipošto nije imao laganu zadaću. Unatoč tome, obavio ju je uglavnom dobro.
Druga je izložba u sklopu 4. hrvatskog trijenala crteža ona Josipa Diminića u Kabinetu grafike HAZU. Doajen hrvatskoga kiparstva zaslužio ju je kao laureat trijenala iz 2002, a opsjednutost kamenom iskazat će i u mediju crteža. Iako posve samosvojni i samostalni, Diminićevi crteži ipak jasno ukazuju na skulptorsku poetiku. Ukratko, solidna izložba, nad kojom ipak lebdi sjena monotonije, pa spomenute radove T. Buntaka, I. Matijević, T. Tintor Keller i P. Grimanija, na koje nailazimo u njezinu nastavku, doista doživljavamo kao osvježenje.
Treća trijenalna izložba, iako kvalitetom izložaka na visokoj razini, koncepcijski je posve sporna. Doista, ima li ikakva smisla usred suvremenih crtačkih uradaka ugurati prostorijicu s desetak neatribuiranih crteža sjevernotalijanskih starih majstora što se čuvaju u Kabinetu grafike HAZU? Je li se time željelo pojačati dignitet crteža kao likovne discipline? Ukoliko jest, učinjeno je to površno i na krivome mjestu, a jedini opipljivi rezultat nepotrebno je zbunjivanje posjetitelja.
I na kraju, nekoliko riječi o projektu predstavljanja izbornoga kolegija Kreativno crtanje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Crtež je, naime, i dalje živo tkivo likovnosti, pa mogućnost zavirivanja u svojevrstan laboratorij unutar kojega on nastaje zasigurno svakom može biti zanimljivo iskustvo, pogotovo ukoliko u njemu djeluje nepredvidljivi i karizmatični profesor Keser zajedno sa svojim studentima.

Vanja Babić