Kruha i igara

Kruha i igara
... duas tantum res anxius optat — panem et circenses.
(Juvenal, Satire, 10, 80-81)
Te riječi gorkoga prijezira uputio je slavni pjesnik rimskom puku koji na samu početku Carstva kao da ništa drugo nije tjeskobno želio osim besplatna dijeljenja žita i krvavih spektakla u cirkusu.
Ali europska kultura, nastala na podlozi moćne rimske civilizacije, prihvatila je Juvenalov prijekor mlitavosti kao svevremenu krilaticu koja se može primijeniti u svakom društvu. Kruha i igara – nekoć samo metafora za narod koji se odrekao političke slobode te izabrao ubogu hranu i bljutavu zabavu, danas sve više naziv za vladinu politiku koja neprestano traži kratkoročna rješenja da stiša javno nezadovoljstvo.
Čini se da je ta jednostavna formula toliko uspješna zato što se u čovjeku trajno bore dvije suprotne težnje – jedna ga nastoji čvrsto vezati uza zemlju, druga bi ga htjela preseliti u bolji svijet. Kruh naš svagdanji služi očuvanju tijela da bi se produljio zemaljski život, ispunjen patnjama i nestalnošću, ali i nadom. A igre se oslanjaju na tu nadu i opsjenjuju duh obećavajući mu plovidbu svijetom savršenih mogućnosti koje svi mogu ostvariti pod jednakim uvjetima.
Čovječanstvo je bilo bezazleno povjerovalo da će uskoro za svaka usta biti kruha u izobilju, jer bi ga i moglo biti kada bi bilo pravde na svijetu. Ali kako nas od biblijskih vremena prate nerodice i neimaština, tako i ovih dana s istoka i s juga stižu crni glasi da djeca umiru od gladi.
Kruha dakle još nema, ali zato ima igara. Svi moćnici ovoga okrutnoga svijeta složno se upinju da toj ljudskoj slabosti udovolje na globalnoj razini. U punom je jeku nogometno prvenstvo Europe i trajat će na opće pučko veselje do konca lipnja, a već u kolovozu cijeli svijet gubit će dane i noći gledajući televizijske prijenose Olimpijskih igara iz Kine.
Otkuda u čovjeku trajna potreba za igrom, od rođenja do smrti? Mislim da je svaka igra pokušaj ostvarenja čežnje za drukčijim svijetom, jednostavnijim i pravednijim. Ali tu valja razlikovati stvarne od nestvarnih igara. U stvarnim igrama, koje traju neko vrijeme i prođu, čovjek sudjeluje kao aktivan čimbenik nastojeći biti brži, jači, spretniji od protivnika; one doista zahtijevaju svojevrstan trud i po tome su slične radu, ali iza njih ne ostaje ploda osim kratkotrajne slave. (Na sceni su i mnogo uzbudljivije ratne igre, gdje slavohlepan moćnik zalaže tuđe živote da bi mrskom neprijatelju pokvario raspoloženje, ali o njima drugom zgodom.)
Drugo su nestvarne igre gdje smo puki gledatelji ili slušatelji. One ne zahtijevaju gotovo nikakva napora, a omogućuju bijeg iz svakidašnjega tegobna življenja. Taj odlazak u svijet mašte prati nas od pamtivijeka: najprije se nudio uz magijske obrede i obraćanje nadzemaljskim bićima, da bi se nastavio u epskoj poeziji te kazališnim i pripovijesnim čarolijama u kojima se riječi pretvaraju u djela. Koliko je gorkih suza proliveno nad zamišljenim stradanjem srčanih plemića i zaljubljenih gospa u viteškim romanima!
Kad je početkom 20. stoljeća krenula filmska industrija, kao nezahtjevna zabava velikoga broja ljudi, nitko nije ni slutio da će ta zabava, koja se dotada nudila u mrvicama, uskoro postati najvažnijim sastojkom osiromašena života. Nekoliko desetljeća poslije filma došla je televizija, koja je omogućila manipuliranje javnošću i popločila put u virtualni svijet. Internet je na kraju dovršio davno započet proces pretvaranja stvarnoga života u nestvarnu igru. A sve to vrijeme svim opsjenarskim trikovima asistirale su opojne tvari koje su i najnevjernijega Tomu mogle začas prenijeti u obećani raj.
I kamo smo stigli? Sa zaigranom djevojčicom i danas se lako dogovoriti da umjesto sirotinjske sobe zamisli kraljevsku palaču i sebe kao Pepeljugu kojoj zlatna cipelica pristaje na nogu. Publika i danas vjeruje glumcima kad joj govore da je na pozornici more koje baca jedrenjak na hridi. I ne samo to. Danas je narod spreman povjerovati političarima da živi dobro i sretno, samo što toga nije svjestan. Čini se da je igra napokon zamijenila kruh svagdašnji.
Pa i »Vijenac« na svoj način nudi gladnim čitateljima duhovne igre.

Mate Maras