Vijenac 373

Književnost, Naslovnica

Poezija: Slavko Jendričko

Kap Kupe na jastuku

Kap Kupe na jastuku
slika


Kap Kupe ispod kapaka

Bacio sam se u vodu na glavu
iskusno plivajući uzvodno
odjednom panično zazuji tijelo.

Poslije svakog zamaha perajama
čujem njegovo zujanje u ušima
ostaje bez smijeha poručuje
mogao bi te udaviti i maleni val.

Posljednji put zaronivši
spremio sam kap
Kupe ispod kapaka.

Čuvam je za prljavu noć
isplakat ću je na jastuku
pokraj tvog mekog obraza.


Večera osamljenika

Na kuhinjskom stolu
zaklopio sam Bibliju.

Kroz glavu projurio
mi je košmarni život.

Pogrbljen od smisla
tada usporen odlazim
s radošću pucati
u svjetliju prazninu.

Od ove siromašne lovine
iza blindiranih prozora
kuhat ću do kasno u noć
privatnu večeru za Krista.

Opet neće sjesti za moj stol
prespavat će u raju
premda ne plaća cestarinu.

Do slane krvi grizem usne
susprežem stečenu ironiju
drhteći poput izgubljena psića.

Pa ako sam i izmišljeni apostol
večera nije bez simptoma ljubavi
neću se gladan objesiti za luster.

Jendričkovi anđeli

Zašto su ušli u povijest lijepi
usta su im za života bila šutljiva.

Dok si ti godinama
s riječima kipio
u sanatoriju poezije.

Netremice gledao u sunce
s metafizičkom dijagnozom.

Oni su se luckasto smiješili
svojoj sudbini bruseći kristal.

Prelijepa Sunčeva djeca
s prvim kapima rose
umorna od vođenja ljubavi
zaspe pod suncokretom.

Doslovno ništa ne razumiješ
tek zadivljen potvrđuješ viđeno
što se ne da probuditi u knjizi.


Zvučna vjeverica

Spiskavši osjećaje
do jutra brblja
hladnim oružjem.

Ispuni svaku
neljudsku žudnju.

Čim zucnem
nešto toplo
ubije me i baci.

Pod hrastom na lešu
zasvira zvučna vjeverica.

Glasa se poput srebra,
zašto bi ljudski govorila?


Bjegunac pred Šimićevom opomenom

Bjegunac pred opomenom
na misi u supermarketu.

Guram se s kolicima
od žestice do zobenih pahuljica.

Pred suton prodavačice
osmijesima koludrica
isprate me na parkiralište.

Pjesnici s posrnulim anđelima
na rubovima grada
prkose zakonu gravitacije.
Stasali u dragocjeni sitniš
pod zvijezdama
odlebde s krijesnicama.


Kutija s dijamantima

Godinama naučio sam
udobno živjeti u čudu.

Zasjenim čuda sjenica
i predivnih konja
na usijanoj trkaćoj stazi.

Poslije svakog pucnja
srnama obližem suze.

Nitko to ne zapaža
Bog je suviše
složena imaginacija.

Svaku noć probdijemo
u kutiji s dijamantima.


Brzo srce

Za volanom njemu
opako cvrkuće adrenalin.

Pjevuši žestoku pjesmu
do daske stišće gas
zapali cestu brzim srcem.

Sleti bučno u šumu
nju na časak zaboli.

Predoziran ptičjim pjevom
naoko sporo umire
u drsko bijelom kadilaku.

Čekajući vatrogasce
da pljusnu kišu
suha trava tinja uz kolnik.

U međuvremenu
izašao je iz auta
i stao u red za reinkarnaciju.


Umorni ljubimo

Sve što smo slušali
o tuđim ljubavima
iznojili smo gripozni.

Usta zatrpavamo vatom
u nama posmrtno tinjaju
opaki virusi revolucija.

Spuštamo otežale kapke
u sebi stranci vrijemo.

Nitko nas ne prepoznaje
dok govorimo posrćući.

Premda ljubimo umorni
da ne poružnimo svjetlo.

U zvijezde pucamo strujom
iz pregrijana središta srca.


Žuljanje proteze

Od jutra žvačući
dijetalne hostije
postajem nervozan.

Buka nespokojnih ptica
suviše udara kroz prozor
medij sam s visokom temperaturom.

Premda ne vide
serijske krikove
plahe mi zjenice zaiskre.

Baš svake večeri
pri zalasku anđela
iznad pregrijanih zgrada.

Bez obzira na uhodani
suton živčane riječi
žuljaju poput proteze.


Iskopavamo mala sunca
za Olju Savičević Ivančević

Prve ljubavi jedu svoju djecu.

Psećim instinktom zakopao sam
sramežljivo prvo ljubavno pismo.

Još me nisu posve izdali nokti
nikada ne ostare osjećaji ljubavi.

Poslije silnih posrtanja
u postelji ugrijali smo zvijezde.

Na svijetao zvuk božanskog zvonca
ne otvaramo se zabravljeni iza vrata.

Iskopavamo mala sunca za djecu
koja pristižu u zatamnjeni svijet.


Kvarcani jezici ljepotica

Ptice krojačice kljunovima
sitno izbuše jagodice do krvi.

S visine sipe tople kapljice
na nježne kontinente tijela.

Raspjevane zagrabe
malo vedra neba
i plavilom tetoviraju
kvarcane jezike ljepotica.

Poružnio sam od sama sebe
skrivam se u ptičjoj molitvi.

Spašena su mi uzdignuta krila
vitalnim neobrijanim jezicima
šivaju ožiljke duginim koncima.

Ustrajne i kada san duboko spava.


Od sv. Petra do Slavka

Grize se putujući na sjever
osuđen doživotno na snijeg.

Uz njega se gadim sam sebi
bez izgubljenih lekcija ljubavi.

Nije poveo toplu ženu na put
i polako rastvara plašt u krila.

Ponad grada nepokolebljiv
s poderanim padobranom
nasmiješen u metafori iza sebe.

Neka na sebe baci teško slovo
sa sve sumnjičavijim pticama.

Skoro će u prah moje meso
pune utrobe zatamnjenih emocija.

Crna je sretna boja lastavica
onomu koji je pokušavao sjajiti.


Metafizika kaveza

Svako malo oslobođen
u kavezu slova
mladenački šizne Jendričko.

Neukrotiv razmaše se
mrežicom skuplja
sisatu svjetlost zvijezda.

Je li se i Ezra Pound
srčano sričući utopiju
okliznuo u besmrtnost.

U padu žilav
nije osjetio miris
zagorjele ljudske krvi.

Sitniš posvojene
slobode anarhizma
svom silom trpam
u sužanjsku ladicu.

No rep viri
ne predaje se
titra dok ti
ne zapali samačku sobu.

Pomakni se Ezra
da se ispružim u kavezu.


Slučajni ratnici

Oni prispodobivi rečenicama
dragi ljudi bistriji od struje
koji osvjetljavaju zagašene
zvijezde na seoskim grobljima.

Zapuštenih pogleda na travi
pecaju u sebi vlastito nestajanje
kapi znoja brzo se cijede niz leđa.

Dovraga prijeteća pitanja
jesu li njihovi metci
nekoga nasumce pogodili.

Sunce iz puščanih cijevi
iscurilo je s pozlaćenim
zrncima iz umorenih rečenica.

Na pustari zaključani u samicama
nikada neće od vjetra saznati
zašto su pokretali prst na okidaču.


Obrana Pokuplja

Uvijek iznenada zapucaju.

Ne pali plaha ženo
spontano bateriju u magli.

Prepustimo ribljim
zjenicama da nas vode.

Nijeme sagrade kapelice
prežive njihovu propast.

Davno prije Rimskog Carstva
naučile su da nikada ne plaču.

Nisu zagrizle zvijezde na udici.

Pred samo svitanje
čamac su dogurale do obale.

Da su pobijedili
ubili bi nas iz praćke.


Vedri Bog
(post scriptum)

Najprije treba biti slobodan u prokazivanju sebe.

Sve rovove pokrije
leševima pisma
i pobjegne sa straže.

Baš ničim ne može
spriječiti odrastanje
u zloćudnu ranu
na koju će nasrtati mušice.

Govori ispod hrđe
srcem upisana
hipoteka ljubavi
sada već ispucana
u sve tišoj strasti.

Moj vedri bog živi
prstima skupljajući
rasuto žito u žetvi.

Slavko Jendričko


Predenje i raspredanje pjesme

Što je preostalo od negdašnjega Jendričkova tekstualizma? Pa njegova se ludičnost uglavnom preselila u poigravanje značenjima, a više nije toliko u srazovima označitelja iz kojih su u prethodnim razdobljima izbijale nove semantičke jezgre nenatrunjene ideologičnošću. Dakako, proces transponiranja tekstualizma u neoegzistencijalistički govor u kojem se ponovno izronjeni lirski subjekt prepire sam sa sobom nije od jučer, on traje još od osamdesetih godina, a sve se jasnije poetički modelirao u kasnim devedesetima. No, bilo bi posve pogrešno tumačiti to kao neku poetičku regresiju, neku Jendričkovu pjesničku involuciju ili uzmak. Dokaz je sve veće zanimanje za tu poeziju pa i sve snažnije Jendričkovo kotiranje ne samo u kontekstu povijesnih zasluga za hrvatski pjesnički postmodernizam nego i na živahnoj burzi naše poetske sinkronije. U čemu je onda tajna Jendričkove poetske konjunkture? Meni osobno prividjela se u dvjema stvarima: u odsutnosti diktata bilo koje poetičke ortodoksije, pa makar ona bila i negacija svake ideologičnosti, te u Jendričkovu snažnu lirskom vervu, što mu ne bi moglo priskrbiti nikakvo racionalizirano znanje o poeziji. Poetski je šarmantno to njegovo osciliranje između predenja i raspredanja teksta i njegovih neočekivanih značenja, između slaboga subjekta koji je sve nemoćniji u životu, a sve moćniji u poeziji, između sve nepoetskijega svijeta i čuda njegove preobrazbe u Jendričkovu pjesništvu, koje se posve opušta da bi bolje slijedilo svoje unutarnje naloge i ritmove.

Davor Šalat

Vijenac 373

373 - 19. lipnja 2008. | Arhiva

Klikni za povratak