Iz staklene krletke na drugu obalu

Nada Barac Jelčić, Staklena krletka, Ogranak Matice hrvatske Senj, 2007.
Iz staklene krletke na drugu obalu



U trenucima nastajanja ovog prikaza još mi je pred očima slika ispraćaja na posljednji počinak neprežaljene nam pjesnikinje i nastavnice Nade Barac Jelčić. Dugogodišnja i ugledna članica Matice hrvatske u Senju izgubila je bitku s teškom bolešću u 75. godini, ne dočekavši predstavljanje svoje posljednje pjesničke zbirke, kojoj je dala znakovit naslov Staklena krletka. Na naslovnoj stranici reproducirana je slika maloga otoka s ljestvama koje vode u nebo, rad poznatoga hrvatskog slikara Mencija Clementa Crnčića. Također znakovito.
Nada Barac Jelčić rođena je 1933. u Bribiru. Književnim prilozima javila se već šezdesetih godina u časopisima »Riječka revija«, »Krugovi« i »Susreti«. U nakladi senjskog ogranka Matice hrvatske objavila je zbirke pjesama i putopisno-ispovjednu prozu.
Najviše pjesama napisala je pjesnikinja na čakavskom dijalektu svoga zavičaja, Hrvatskoga primorja. Zbirka Staklena krletka, napisana je pak na standardnom književnom jeziku. Cijela zbirka prožeta je refleksivnim sadržajima punim eshatološke tjeskobe (»tko mi to krade/svakoga dana poneku/zraku sunca?«) Predosjećajući neizbježno pjesnikinja je posljednji dio knjige nazvala eshatološkom sintagmom Modrina druge obale. To su potresni stihovi, tuga i krik osobe koja sluti kraj, ali i smirenost kršćanske duše koja znade da na drugoj obali nije ništavilo. (»Bez bojazni / od nespoznatljivosti / odlaska u bezvremenost/
tragam za posljednjom tajnom.«)

Zavjesa se polako spušta,
san je odigran.
Tinja plamičak ljubavi
suza mora.
Galeb sluti vrata neba
božanski napitak svjetlosti.

U posljednjoj knjizi još je mnoštvo stihova snažna kršćanskog nadahnuća.

Vjera mi nije uvenula.
Raste na plodnom
tlu boli.

Ostajem u utihi
bez svijeta oko sebe,
sa svjetovima u sebi.

Smrću Nade Barac Jelčić hrvatska je književnost izgubila vjerna člana. Njezina je smrt veliki gubitak i za Maticu hrvatsku. U svojim stihovima trajno će živjeti s nama koji još nismo prešli na drugu obalu.


Đuro Vidmarović