Imamo svoga homoseksualca!

Mambo italiano, HKK-a, Zadar na Danima satire u Zagrebu
Imamo svoga homoseksualca!



Komedija kanadskoga dramatičara talijanskoga podrijetla Stevea Galluccia Mambo italiano osam je godina star i sjajan komediografski predložak, koji je doživio čak i filmsku varijantu. Središnja je tema komedije suočavanje konzervativne i zatvorene zajednice s problematikom homoseksualnosti i homoseksualnih veza. Kako je autor, kao i njegov glavni lik, pisac televizijskih scenarija i pripadnik montrealske Male Italije, drama je, čini se, autobiografska. Osim pitanja homoseksualnosti, autor u njoj ispisuje i probleme obiteljskih drama kao što su pitanje emancipacije djece u odnosu na roditelje u suvremenom društvu, imigranti i njihova prilagodba društvu useljenja te duboki ljudski problem nalaženja hrabrosti da u svakom trenutku budemo ono što jesmo, a ne ono što se od nas očekuje. Galluccio je zahvaljujući uspjehu predstave postao junakom svoje etničke zajednice u Montrealu jer se unutar nje izborio za poseban status. U izvorniku Talijani komentiraju tek Angelov izbor partnera, a ne i činjenicu da je, kao homoseksualac, narušio iz temelja uzuse po kojima oni žive.
Kvaliteta ove komedije uistinu je u pitku i duhovitu dramskom tekstu, koji na tipičnostima i karikaturalnostima talijanskoga bučnog i slikovitog mentaliteta gradi dramske situacije. Dramske situacije pokreće strast i velika užarena ljubav, kojih Talijani (barem takav dojam nastoje ostaviti na ostatak svijeta) imaju i više nego dovoljno. Zbog strasti su bučni, zbog nje svoje probleme rješavaju javno, na ulici, u zajednici u kojoj žive. I zbog toga vole da stvari, ma kako škakljive bile, ostanu unutar te zajednice. Taj ugođaj predstava u nekim trenucima izvrsno prenosi gledatelju. Glumci Hrvoje Zalar (Angelo), Mirko Šatalić (Gino), Jolanda Tudor (Maria), Žana Bumber (Anna), Jasna Ančić (Lina), Duško Modrinić (Nino) i Jasmina Žiljak (Pina) najbolje se snalaze upravo u takvim, već po sebi smiješnim situacijama. Početak je priče trenutak kada Angelo odluči svoj ugodan i sređen, ali ilegalan, život počistiti od svih laži i pretvaranja te roditeljima prizna kako je homoseksualac i kako živi s Ninom, Talijanom i sinom njihove znanice iz Male Italije. Jasno da tradicionalni talijanski roditelji, koji se protive čak i preranu odlasku tridesetogodišnje djece iz kuće, ne mogu samo tako prihvatiti tu ideju. I dok se u komediji nižu smiješni i melodramatični prizori, likovi prolaze različite oblike samospoznaje i prihvaćanja.
Ipak, uza sve simpatije za ponekad odveć karikaturalne glumačke interpretacije, ovako sočna komedija ukupno je, nažalost, odveć plošna i doslovna. Odlučivši se za jednostavnu scenografiju (Ria Trdin), koja solidno pokriva zahtjeve za promjenama prostora (stan Angelovih roditelja, Angelov stan, groblje, trgovina, crkva...), kao i podcrtavanje nekih prostora svjetlom (oblikovao ga je vrlo funkcionalno Zoran Mihanović), redatelj Robert Raponja ostao je uglavnom na izvanjskim i jednostavnim, ali često površnim rješenjima. Ne produbljujući posebno karakternu komiku, ostavio je glumcima da svojom osobnošću dohvate i opravdaju karaktere, tako da – inače solidna – glumačka ostvarenja u pojedinim trenucima predstave ne djeluju usklađeno. Ostvarivanje komičnog uglavnom se oslanja na izvanjski efekt koji će na publiku ostaviti, primjerice, Linina haljina u bojama talijanske zastave koju je odjenula za Ninovo vjenčanje. No publika voli jednostavne i banalne karikaturalne zahvate te ih nagrađuje aplauzom.
Posebno valja istaknuti jezične kalambure i komiku koja se postiže govorom, dosljedno provedenom talijanizacijom hrvatskoga (prijevod Ivane Brako Senker), kakva vjerojatno postoji i u izvorniku. Svi su likovi dosljedno jezično dorađeni te govore idiomom kakav još čujemo u dijelovima Istre a govorio se vjerojatno u Zadru i Splitu između dva svjetska rata. Unatoč talijanizmima govor ostaje razumljiv i time dramaturški (Boris Senker) opravdan.
S obzirom na aktualnost problema, postavljanje ovoga dramskog teksta vrlo je dobra repertoarna odluka. Iako predstava na optimističan i pomirljiv način govori o prihvaćanju drugog i drukčijeg u malim, vrlo konzervativnim sredinama, gledatelj može zaključiti da biti homoseksualac u katoličkoj i konzervativnoj zajednici Talijana nije mnogo drukčije nego biti homoseksualac u Hrvatskoj. Najveći je nedostatak predstave taj što u njoj sve to izgleda manje bolno nego što jest, i za homoseksualce i za one koji ih okružuju. Možda zbog toga, ali i zbog povremenog nedostatka glumačke strasti, ni odnosi među likovima, a posebno između Angela i Nina, nisu uvjerljivi. A trebali bi biti. Inače nema ni komedije ni melodrame, a mambo koji se pleše u predstavi nije dovoljan da bi to nadoknadio. Biti simpatičan kada imaš sve preduvjete da budeš urnebesno smiješan, ali i duboko ganutljiv, znači imati prenisko postavljene ciljeve.

Lidija Zozoli