Hrvatski jezik je vlasništvo i nas Hrvata u BiH

Prva polovica 18. stoljeća za bosansko-hercegovačke Hrvate doba je jako slično današnjem poslijeratnom razdoblju
Hrvatski jezik je vlasništvo i nas Hrvata u BiH



Josip Mlakić u osam je godina, od objavljivanja debitantskoga romana ratne tematike Kad magle stanu do danas, postao nezaobilazno ime hrvatske, ali i bosansko-hercegovačke književne scene. Inženjer strojarstva rođen u Bugojnu, nastanjen u Uskoplju, nastavio je neumorno pisati i primati neke od najvrednijih nagrada za književnost. Jedna od njih, ovogodišnja »Vjesnikova« nagrada za književnost Ivan Goran Kovačić, pripala je upravo Mlakiću za njegov posljednji roman Tragom zmijske košuljice. Dobivena nagrada povod je za ovaj razgovor s Mlakićem


Kako to da ste posljednjim romanom Tragom zmijske košuljice napravili i vremenski i žanrovski odmak, hodočašće u Bosnu 18. stoljeća i u žanr kriminalističkoga romana ?
– Tragom zmijske košuljice roman je blizak mojim prethodnim knjigama. Kriminalističku koncepciju izabrao sam iz dramaturških razloga jer je bolje kad nešto vuče čitatelja. Taj sam roman davno započeo, u međuvremenu sam ga ostavljao i na kraju je izašlo nešto treće od onoga što sam započeo. Zanimala me usporedba prošloga vremena s današnjim. Radnja romana događa se u prvoj polovici 18. stoljeća, što je za bosansko-hercegovačke Hrvate doba jako slično današnjem poslijeratnom razdoblju. To je vrijeme nakon upada Eugena Savojskog u Sarajevo i nakon velike seobe Hrvata što je uslijedila. Postoji jako bliska analogija. Služio sam se raznim kronikama pri pisanju romana i začudilo me koliko određene stvari funkcioniraju i danas. To mi je bio jedan od motiva da napišem roman o zlu. To nije roman o tom vremenu, nego o zlu koje je univerzalno.

Rekli ste da je to roman o zlu, a u romanu je važna i jaka metafora zmije, što vidimo i u samu naslovu. Kakav je trag ostavila zmijska košuljica?
– To je trag zla. Jedan od junaka moje knjige kaže da je lik koji je pratio bilo najlakše pronaći onda kada bi promijenio ime kao kada zmija promijeni košuljicu. Zmija je tada, barem sam tako čuo, najranjivija. Trag košuljice trag je kojim je išlo zlo. To sam na nekoliko mjesta i podcrtao u knjizi.

Poznato je da ste pisali prije rata, ali knjige koje su vas proslavile romani su ratne tematike nastali nakon rata devedesetih. Kako mislite da su burna zbivanja na ovim prostorima odredila vaše pisanje?
– Da nije bilo rata, ne bih se razvijao u tom smjeru. Čovjek piše o onim stvarima koje ga se osobno tiču. No, nisam opterećen time. Pisat ću sve dok budem imao što novo reći o tom razdoblju. Često mi kažu da sam ratni prozaik, no tri knjige iz ratne trilogije pisane su na tri različita načina. Tu je taj nekakav odmak, a napraviti odmak u temama i preokupacijama mnogo je teže. U svakom slučaju, ne može se napraviti odmak od sama sebe.

Uspoređuju vas, posebno u kontekstu posljednjega romana, s Andrićem, i to na razini stila, atmosfere, duha Bosne, uporabe starih kronika. Kako se nosite s usporedbom s velikim Andrićem?
– Takve mi usporedbe iznimno gode. Ne bježim od Andrića jer on je za mene sam vrh književnosti, svjetske, a ne samo književnosti ovih prostora. Posljednji sam roman i zamislio kao svojevrsnu posvetu Andriću. Moj se junak ne zove slučajno fra Ivo i ne preziva se slučajno Lašvanin, jer kronika kojom sam se najviše služio kronika je fra Nikole Lašvanina, kojom se i Andrić koristio u nekim svojim pričama. Roman sam i radio ne krijući te veze. A tu je i jezik. Andrić se ne koristi jezikom vremena u kojem piše. Uvodna poglavlja romana Na Drini ćuprija, primjerice, nisu pisana jezikom doba u kojem se događa radnja. Da je tako, ta poglavlja trebala su biti napisana jezikom sličnim onim Maka Dizdara u Kamenim spavačima. Andrić se koristio jezikom koji je slušao u mladosti, a prenio ga je u bilo koje vrijeme o kojem je pisao. Ja sam se isto tako poslužio jezikom koji sam slušao dok sam bio dijete.

Koga biste još istaknuli kao svoje literarne pretke?
– Mnogo ih je, ali Andrić među njima zauzima posebno mjesto.

Koji je položaj hrvatskih književnika u Bosni i Hercegovini?
– Književnost u BiH jako je marginalizirana. Ne postoji časopis koji stalno objavljuje književnu kritiku. To donosi fragmentiranost i raznolikost književne scene. Ne postoje ljudi na toj sceni kojima je književna poetika slična. Dobro je i to što te knjige nisu zaražene tržišnim i trendovskim kriterijima, što je u Hrvatskoj slučaj. Većina bosansko-hercegovačkih pisaca danas objavljuje u Hrvatskoj.

Zašto je tako?
– U BiH postoji porez na knjigu, a i prije toga scena je bila ugušena. Ne postoje nikakvi državni poticaji. U Hrvatskoj je to riješeno na dobar način. Postoje stipendije za pisce, otkup knjiga za knjižnice, potpora za izdavanje knjiga, dok toga u BiH nema.

Što vi osjećate prema jednoj i drugoj književnoj sceni? Osjećate li da pripadate podjednako i jednoj i drugoj strani?
– Postoji ona izreka da je jezik jedina piščeva domovina. Ne može se hrvatski jezik zatvoriti u granice Republike Hrvatske. On je podjednako vlasništvo i nas Hrvata u BiH. Jasno, taj jezik ima i određene posebnosti i ja te posebnosti volim, a ne kako je bila praksa devedesetih godina prošloga stoljeća da su se neke razlike željele zanemariti i eliminirati. Jedan od ciljeva kojima sam se vodio pišući knjigu Tragom zmijske košuljice jest da sačuvam, kao što sam rekao, jezik kakav sam slušao dok sam bio dijete. Uporabio sam neke izraze koje sam možda posljednji put čuo prije tridesetak godina.

»U Bosni se učinjeno zlo plitko zakopava, pamti se dugo i ustrajno«, riječi su lika u vašem posljednjem romanu. Možemo li govoriti da je tako zbog ovih prostora ili zbog ponavljanja povijesti?
– Nastojao sam ovim romanom usporediti prošlo i današnje vrijeme. To nije samo specifičnost Bosne. Mnogo je takvih zemalja, iako mi volimo imati monopol nad patnjom. Ponekad steknem dojam da ljudima povijest treba da bi iz nje za vlastiti narod izvukli status žrtve, što je meni odbojno. Nisam to želio tim romanom. Moj roman Živi i mrtvi opisuje dva vremena s brojnim podudarnostima. Da se taj roman ne može smjestiti na Kavkaz, da jedna strana ne bi mogli biti Kozaci, a druga strana neki partizanski gerilci, da roman ne može funkcionirati u tom kodu, ja ga ne bih ni napisao.

U najnovijem romanu Tragom zmijske košuljice spominjete ratno ludilo koje ostaje živjeti u ljudima i budi se godinama poslije. Ima li još toga oko vas?
– Prošlo je jako mnogo vremena. Bilo je toga, ima ga još, ali sada se to ratno ludilo sve više povlači u ljude. Ljudi koji su sudjelovali ili stradali u ratu više o tome ne žele govoriti. Drugi naraštaji preuzimaju stvari u svoje ruke i možda je tako dobro.

Prošlo je dosta vremena od rata i neke stvari možemo gledati jasnije. Je li se rat u Bosni i Hercegovini mogao izbjeći?
– Danas kad razmišljamo o tom razdoblju možda nesvjesno iskorištavamo naknadnu pamet, ali mogu govoriti o osjećaju koji smo tada imali da se to jednostavno ne može izbjeći. Bila je to lavina koja je već krenula i sručila se na nas.

Može li se govoriti o krivnji nekih pojedinaca, skupina ili nečega trećeg zbog rata?
– Može se govoriti, ali je nezahvalno o tome govoriti, osobito u nas u Bosni i Hercegovini, gdje imamo tri istine koje su cementirane, da ne kažem kanonizirane. U te je istine teško, odnosno nemoguće, bilo kakvim argumentima prodrijeti i nešto promijeniti. Tako će vjerujem zadugo ostati.

Zašto ste odlučili za vrijeme rata ostati u Uskoplju?
– Bilo je to burno vrijeme u kojem možda nisam imao izbora. Riječ je o, kako je Johnny Štulić pjevao, prokletoj mogućnosti izbora.
Borili ste se u ratu. I da ste ponovo u toj situaciji, da li biste izabrali isto?
– Ne bih.

Živite u jednom od podijeljenih gradova BiH i znate točno kakva je situacija ne samo na razini visoke politike nego i na razini života malih ljudi. Kakvi su odnosi među ljudima?
– Znam reći da su ti odnosi bolji nego ikada. Što to znači? Kada govorimo o današnjem vremenu i odnosima, prvo treba krenuti od unutarhrvatskih i unutarbošnjačkih odnosa. U nas vlada opća mizantropija. Ako promatramo odnos Hrvata i Bošnjaka, moramo uzeti u obzir odnos među ljudima općenito. Međuljudski su odnosi katastrofalni, vlada frustriranost. Nije ništa lošiji odnos Hrvata i Hrvata s jedne strane i Hrvata i Bošnjaka s druge.

Jesu li škole tamo i dalje podijeljene?
– Jesu. Sve se koristi, pa čak i obrazovanje, da bi se vladalo nad drugim. Mi imamo nešto što se zove dvije škole pod istim krovom (po hrvatskom i bošnjačkom programu), i to se često naziva segregacijom, što i jest. No što je alternativa? Jedna škola pod jednim krovom u kojoj jedni, oni brojniji, vladaju nad drugima. To je načelno izbor između vlastitog (dvije škole pod jednim krovom) i tuđeg autizma (jedna škola pod jednim krovom). Nedavno sam gledao dokumentarac o osnovnoj školi u selu Ravno u općini Kupres. Tu školu pohađaju četiri učenika, svi bošnjačke nacionalnosti, učitelj je po nacionalnosti Srbin, koji učenicima predaje po hrvatskom obrazovnom programu. To je možda prava slika svih nelogičnosti obrazovnog sustava.

Hoće li za vrijeme naših života prestati podjela na naše i njihove?
– Za vrijeme moga života mislim da neće. Pogotovo neće zbog političkog stanja koje tamo vlada. BiH je država koja apsolutno nije funkcionalna. Politika se ne bi smjela služiti sredstvima straha i paranoje, što ona čini, i to je glavna prepreka za bilo kakav napredak.

Postoje li još skupine ljudi koje funkcioniraju kao da rata nije bilo?
– Ne. Svi naraštaji žive nekim svojim životom. Moja generacija često priziva vrijeme prije rata, a današnja djeca, koja nemaju iskustva suživota s drugim nacijama, možda će ovo vrijeme spominjati kao najbolje od svih mogućih vremena. Možda je to i nekakav međugeneracijski razlaz, koji se produbio više nego u drugih generacija. Čovjek koji je poznavao prijašnje stanje u BiH sada se nađe u tim odnosima pomalo izgubljen. Oni koji su odrasli bez iskustva suživota s drugim ne mogu žaliti za nečim što nisu ni poznavali.

Je li vam lakše ili teže živjeti daleko od svjetla velegrada, gužve i vreve festivala? Ne bih to nazvala periferijom, ali mnogi će imati problema s pronalaženjem Uskoplja / Gornjeg Vakufa na zemljovidu?
– Znatno je bolje živjeti gdje ja živim. Nedavno sam čitao razgovor s Andrejem Stasiukom, poljskim suvremenim piscem, koji se iz Varšave preselio u selo u Karpatima, a najbliža kuća od njega je udaljena pet kilometara. Rekao je, da je ostao u Varšavi, od njega kao pisca ne bi bilo ništa. Tu sam se prilično prepoznao, bez obzira što moji i njegovi motivi nisu isti. U njega je riječ o hedonizmu, dok ja po naravi nisam hedonist. Danas nije problem doći do potrebnih podataka i građe za knjige, jer sve je nadohvat ruke.

Kako vidite budućnost BiH?
– Kako stvari trenutno stoje, Bosna i Hercegovina prepuštena je političkom samouništenju. Treba promatrati što radi Milorad Dodik ili Haris Silajdžić. Hrvate namjerno ne spominjem, ne zato što su bolji ili lošiji političari (teško se spustiti ispod razine koju su nametnuli Dodik i Silajdžić), nego zato što nisu nikakav bitan faktor u političkom životu BiH. Hrvatski političari dokraja su marginalizirani, što vlastitom zaslugom, što nametnutim odnosom snaga.
Postojali su neki bilateralni dogovori Srba i Bošnjaka o vrlo važnim stvarima za budućnost zemlje i nikomu, pa ni Visokom predstavniku, nije bio problem što u tome nisu sudjelovali Hrvati. Kao da i međunarodna zajednica želi situaciju u BiH pojednostavniti. Hajde da to malo matematički iskarikiram: umjesto matematički nerješiva modela dvije jednadžbe (Federacija i RS) s trima nepoznanicama (Hrvati, Srbi i Bošnjaci), kao da se bosansko-hercegovačka kvadratura kruga nastoji svesti na rješiv model dvije jednadžbe s dvjema nepoznanicama. Jasno je tko iz takve matematike leti van.

Koji su vam dalji planovi za pisanje?
Već sam započeo raditi na jednom romanu, ali još trebam odlučiti hoću li nastaviti. Riječ je o romanu u kojem je glavna tema posttraumatski sindrom. Promatraju se odnosi među likovima godinama nakon rata. Dokle ću stići i hoću li odustati, još ne znam.


Razgovarala
Laura Mihaljević