Heretik iz Meštrovićeva Kašteleta

TRAGOM DE DOMINISOVA PROPOVIJEDANJA U SPLITU
Heretik iz Meštrovićeva Kašteleta



Agostin Capogrosso, potomak bogate obitelji koja je već stotinu godina živjela u Splitu, bio je veoma druželjubljiv, brbljav i bez dlake na jeziku. Zahvaljujući spretno vođenim trgovačkim poslovima provodio je prilično raskošan i lagodan život. Veći dio godine prebivao je u utvrđenom obiteljskom ljetnikovcu s nevjenčanom ženom Dragom i dvoje djece. Pozivao je na objede uglednije Splićane, ali i strance koji bi se zatekli u gradu. Tako su se jednoga dana za njegovom trpezom zatekli, osim općinskoga liječnika Alessija, Jakova Geremije i nekih drugih Splićana, i trojica putnika koji su se vraćali iz Erdelja preko Bosne te u Splitu čekali brodsku vezu za Veneciju. Bili su to: Ivan Krstitelj Strugiolli, liječnik, Bartolomeo Beni, trgovac, i Ivan Benedetti, trgovac vunom.
Kada su se dobro najeli i napili, poveo se u ono vrijeme veoma aktualan razgovor o protestantizmu. Donedavni splitski nadbiskup De Dominis bio je napustio Split 1615. zbog spletaka i optužaba za herezu. Od 1616. živio je u progonstvu u Londonu, gdje je objavio više djela i spisa protiv Sv. Stolice, crkvene uprave i nekih crkvenih naučavanja. Capogrosso je s njime bio i u daljim rodbinskim vezama, jedna od njegovih sestara bila je udana za De Dominisova nećaka.
Riječ po riječ, dođe do oštre prepirke između domaćina i splitskog liječnika Alessija (inače Padovanca), jer je Capogrosso žestoko branio De Dominisa.
U žučljivu raspravu umiješali su se i ostali gosti, od kojih su neki bili dobrano pijani. Smatrajući da u vlastitom domu može govoriti što ga je volja i ne pretpostavljajući da bi netko od gostiju mogao pogaziti ukazano gostoprimstvo i prijaviti ga, Capogrosso je nastavio sipati drvlje i kamenje na neke dostojanstvenike splitskog klera s kojima je bio u stalnom sukobu.
Nažalost Capogrosso je bio odviše naivan i neoprezan. Netko od prisutnih gostiju prijavio ga je crkvenim vlastima, a one su ga optužile zbog hereze.
Uskoro je kardinal Millini pisao iz Rima generalnom inkvizitoru u Veneciji neka pokrene proces protiv splitskoga trgovca Agostina Capogrossa zato što:
– ne vjeruje ni papi ni novom splitskom nadbiskupu, već samo Markantunu de Dominisu;
– tvrdi da De Dominis zna više od cijeloga Rima;
– vjeruje da je De Dominisova slika čudotvorna i zato je uvijek nosi uza se;
– tvrdi da tuča nije oštetila onaj dio njegove kuće u kojem se nalazila spomenuta slika;
– očekuje škrinju De Dominisovih knjiga iz inozemstva;
– govori da ne ide na misu, jer da ga popovi zaglupljuju i da su mu dosadni;
– sve to govori javno, pa čak i u vijećima komune.
Venecijanska Sveta inkvizicija bila je ekspeditivna. Čim su prošli božićni blagdani, već 8. siječnja 1619, pokreće službenu istragu, koju vode kardinal i patrijarh mletački, apostolski nuncij, glavni inkvizitor te prokurator Republike Sv. Marka.
Dva dana poslije, 10. siječnja, počelo je saslušavanje svjedoka optužbe. Među njima Capogrossa su najviše teretila baš ona trojica stranaca koje je bio ugostio u svom ljetnikovcu!
Službeni poziv uputio mu je ured Svete inkvizicije 11. travnja, a on je 13. svibnja uzvratio molbom kojom traži da mu odgode ročište zbog bolesti do »poslije jematve«. Uz kauciju od 2.000 dukata
molbi bude udovoljeno.
U međuvremenu Agostinu umre brat i on zbog sređivanja ostavinskih poslova krene u Veneciju već 20. kolovoza. Čim je stigao, zamoli neka ga »ne zatvore« dok ne sredi obiteljske poslove. Opet mu udovolje, sada uz kauciju od 10.000 dukata! Kada je ostavinska rasprava završena, javi se on 3. listopada i zamoli neka mu se »u samostanu Svete inkvizicije dodijeli velika soba na gornjem katu«. Od tog trenutka smatran je uhićenim, a iz sobe su ga pod pratnjom odvodili na sud.
Saslušavanja započnu 29. listopada. Svjestan što ga čeka ako mu dokažu da je heretik, Agostin je na saslušanju davao veoma lukave odgovore. Govoreći, primjerice, o emigrantu De Dominisu, on je izjavio:
»O njegovu djelovanju, poslije njegova odlaska iz Venecije, govorio sam i raspravljao jednako kako su govorili i raspravljali drugi u raznim slučajevima i raznom vremenu. (...) Ja sam rekao da je otputovao iz očaja, ali se ne sjećam da sam ikada kazao da je otputovao zato što je bio proganjan, jer ne znam da je ikada bio proganjan. (...) Nikada nisam rekao da je dobro učinio što je pobjegao, a otkada je učinio tu nepodopštinu, nisam ga nikada pohvalio. (...) Ako neki ljudi govore drukčije, to su sigurno moji neprijatelji, jer ja sam dobar kršćanin i nisam to kazao.«
Govoreći o De Dominisovu naučavanju, izjavio je: »Budući da je moja želja samo živjeti kršćanski i vjerovati ono što mora svaki dobri kršćanin vjerovati, to nisam mogao ni braniti njegovu nauku, jer znam da je kriva, a nisam nikada vidio ni pročitao bilo koje njegovo djelo, ni pisano ni tiskano, osim još u početku onaj njegov manifest.«
Što se tiče De Dominisova portreta, odgovorio je:
»Jest, imao sam ga na papiru i predao ga današnjem nadbiskupu. Pokazivao sam ga onima koji su me molili da im pokažem jer su bili znatiželjni vidjeti kako je bio odjeven. Možda sam u šali rekao da je čudotvoran.«
Još je izjavio:
»Sada se sjećam da sam u razgovoru s nekim svećenicima, šaleći se, dok su me poticali da se ispovjedim, odvratio: ‘Što hoćete, da ja ostavim svoju ženu, pa da mi je onda vi uzmete.’ To sam rekao u šali, a ne da se rugam ispovijedi. (...) Sjećam se još da sam, razgovarajući s nekim popovima, kazao da je De Dominis znao s njima bolje upravljati i da ih je držao bolje na uzdi i nije im dopuštao držati drolje i živjeti kako hoće.«
Napomenuo je također da je svjedok, liječnik Alessi, na onom ručku bio pijan, da su se žestoko posvađali te da ga je čak morao izbaciti iz kuće. Na kraju je naglasio:
»Sve ono što protiv mene svjedoče laž je, a Vaše će se Gospodstvo uvjeriti da je ovo sam vrag zamiješao.«
Poslije završena saslušavanja, 5. studenoga, Sveti oficij dade Capogrossu petnaestodnevni rok da pripremi obranu. On tada uze tri ugledna venecijanska odvjetnika i zamoli neka mu se dopusti preseliti u unajmljeni stan u Calle delle rasse, a poslije u zakupljenu kuću u župi sv. Tome. To mu bude dopušteno uz uvjet neka se kreće »najkraćim putem« do Trga sv. Marka ili mosta Rialto, te da se vraća kući do 22 sata. Sveti je oficij bio dosta tolerantan prema bogatom trgovcu, valjda je tomu pridonijela i Agostinova kesa!
Po tajnoj zapovijedi istragu je još 12. rujna započeo i u Splitu novi nadbiskup Sforza-Ponzoni, inače ogorčeni Agostinov neprijatelj. Od brojnih splitskih svjedoka teretili su ga samo nekolicina kanonika i jedan trgovac, ostali su dali za njega manje-više povoljne iskaze. Spise istrage uputio je nadbiskup u Veneciju 29. rujna uz napomenu:
»Iz procesa ćete vidjeti hrđavu ćud ovoga čovjeka, tako da ga mogu nazvati kugom ovoga grada i koliko god on bude više od njega udaljen, toliko će veća biti Vaša zasluga za ove duše.«
Po uputama branitelja Agostin je pripremio iscrpnu obranu, u kojoj je spomenuo da je dijelio milostinju, potpomagao bratovštine, poticao Židove na pokrštavanje, da ide na misu kad je zdrav, da priležnicu nije mogao napustiti zbog djece, da su ga optužili osobni neprijatelji itd.
Sve su to potvrdili i svjedoci obrane. Osobito iscrpan iskaz dao je Splićanin Petar Tartalja, tada vojni kapetan u Veroni. On je naglasio da je Agostin žrtva spletkarenja nekih splitskih kanonika i jednog trgovca kojima je otvoreno govorio što o njima misli.
Potkraj ožujka 1620, nakon dugotrajnog saslušavanja svjedoka obrane, moglo se očekivati da će se proces završiti povoljno za Agostina. Međutim, baš tada on nenadano umre 8. travnja, pa je parnica službeno okončana 30. travnja bez ikakve presude...

Nakon što je tijekom tridesetih godina prošloga stoljeća u splitskom zapadnom podmarjanskom predgrađu Meje sagradio raskošnu vilu (danas Galerija Meštrović), slavni hrvatski kipar otkupio je i obližnji posjed na kojem su se nalazili zapušteni ostaci nekadašnjeg renesansnog ljetnikovca obitelji Capogrosso.
Meštrović je taj posjed želio oplemeniti i pretvoriti u vjersko-galerijski prostor pa je podigao jednobrodnu crkvicu Sv. Križa. Na bočnim zidovima crkve poslije je postavljen njegov Kristološki ciklus od 28 drvenih reljefa, dok apsidom iza oltara dominira veliko raspelo. Crkva je posvećena i u njoj se služe mise nedjeljom i blagdanom, po kiparovoj želji na staroslavenskom. U preostalom dijelu zapadnoga dvorišta dozidao je novi vlasnik natkriveni trijem u obliku klaustra. Tako uređen prostor nazvao je Kaštelet-Crikvine. Taj lijepi prostor prepun mediteranskoga ugođaja ugošćavao je desetljećima brojne predstave, ponajviše koncerte tijekom Splitskoga ljeta.
Nedavno održan međunarodni simpozij o životu i djelu splitskoga nadbiskupa De Dominisa ponukao me da podsjetim na veoma zanimljivu društveno-vjersku epizodu iz drugog desetljeća 17. stoljeća koja je usko povezana baš s prostorom Meštrovićeva Kašteleta.

Frano Baras