Fragmenti Rima

Zanemareno naslijeđeno blago
Fragmenti Rima



Naši su antički spomenici prepoznati kao vrijedna kulturna baština već u Marulićevo doba, a posebnu su važnost dobili u prvim danima institucionalne zaštite spomenika u Hrvatskoj početkom 19. stoljeća. Dvjestotinjak godina poslije, njihov kult doživljava zastoj, a brojni primjeri pokazuju da valja još podosta raditi na njihovu ponovnom kolektivnom uvažavanju

Spomenici u pismu, kao i oni u tvari, stalni su izvor novih senzacija, bez obzira na to jesu li sačuvani cjeloviti ili u fragmentima. Prije nekoliko godina u to sam se uvjerio naišavši na vijest o Ciceronovu suvremeniku Marku Terenciju Varonu. Da se našao u prilici razmotriti sudbinu vlastita djela, Varon bi vjerojatno zaključio da ga je sudbina kaznila propašću Carstva. Naime, golemo mu je djelo okrnjeno, a ulomke mu nalazimo u Plinija Starijeg i svetog Augustina.
Obilazeći antičke lokalitete u našoj zemlji, promatrač upoznat s Varonovim idejama jamačno bi ga prizvao u sjećanje. Kao antikvar koji je spajao interes za svakodnevno i mitsko, on je među prvima pisao o zanemarenim precima, ocrtavajući prve oblike kulturne povijesti Rima. Tako je potaknuo otkrivanje i pamćenje autentičnog izgleda rimskih predaka.

Igra proroka

Proširujući istraživanja na kulturnu prošlost, Varon je spoznao da se može igrati i proroka. Njegovu je želju da potomstvu sačuva jasnu sliku pretka Plinije vidio kao igru božanskom svemoći jer je antikvar i mrtve održavao na životu! Cicerona je podjednako ponijela ta zamisao. On je na početku Tuskulskih rasprava zaključio da promicanje porodičnog imena, sastavljanje oporuka i podizanje grobnih spomenika služe usmjeravanju pogleda budućnosti. Upravo onoj u kojoj je John Ruskin zapazio: Gle, to su naši očevi napravili za nas.
Nekoliko stoljeća nakon Ciceronovih riječi došlo je do barbarskih upada. Danas promatramo posljedice te promjene, od raznesenih dijelova građevina, statua i natpisa do Dioklecijanove palače, koja je iznjedrila Split. Oni koji o tome žele doznati više čitaju srednjovjekovne i moderne pisce. Onima, pak, koji ne stižu čitati ostaje promatranje.
Brojni predmeti pokazuju da bismo u korist obiju skupina trebali porazgovarati o elementarnom očuvanju antičkih spomenika, što nije uvijek u kompetenciji arheologa. Obilazeći zavičaj, čovjek uvidi nesvakidašnju sugestivnost antičkoga nasljeđa, bilo da se nađe u Varaždinskim Toplicama, na Asseriji ili u Muzeju Brača u Škripu. No posjetitelja može obuzeti i osjećaj zbunjenosti zbog načina na koji nas ti spomenici katkada dočekuju. Tako se na benkovačkoj utvrdi vide nezaštićeni komadi antičke arhitekture i grobne plastike u očekivanju dokonih vandala. Na obližnjoj vas Bribirskoj glavici okrajci antičkih natpisa, mozaika i arhitekture dočekuju prekriveni lišajem i trnjem. U Ninu su kod kapitolskog hrama u travi razbacani teški komadi kapitela i arhitrava. Na zadarskom Forumu prolaznici svakodnevno šeću preko antičkih komada nejasna podrijetla. Sjedaju na debla stupova, a isklesane zupce vijenaca rabe kao pepeljare ili koševe za smeće. Kraj splitskoga Peristila oštećuju se ulomci koji su povjesničaru umjetnosti Aloisu Rieglu pomogli sazdati pojmove umjetničkog htijenja i kasnoantičke umjetničke industrije. Danas su postavljeni u nizu, sugerirajući klupe za putnika i poduzetna trgovca. Na ulazu u sinjski Muzej Cetinske krajine kameni se spomenici u sivilu stapaju s betonskom površinom na koju su položeni.

Očuvanje pamćenja

S naglaskom na industriji, a ne na umjetnosti, nesvjesni te spomenike polako i pouzdano troše. Gdje je Riegl vidio tragove umjetničkog htijenja, nastaje tupa praznina ili brazgotina. Tu se promatraču mogu javiti stanovita pitanja i poredbe. Imamo li antičkih vijenaca, kapitela i liburnskih cipusa uistinu napretek ili su oni, svaki od njih pojedinačno, ključni nositelji Varonove pouke o nuždi očuvanja pamćenja davno preminulih predaka?
Njihova brojnost ili nepripadnost nacionalnom rodoslovlju ne dopuštaju nam pasivnost. Oni su dio naše kulturne i istraživačke predaje. Povijest modernoga kulta antike poučna je poput povijesti europske kulture, jer je za nju bila konstitutivna. Ključni su primjeri interveniranja na toj baštini učinjeni u prvoj polovici 19. stoljeća, kada su arhitekti na rimskom Forumu, Siciliji i atenskoj Akropoli iskapali, konsolidirali i restaurirali antičke građevine. Do 1850. uvidjelo se da antičke građevine valja prezentirati kao dostojanstvene fragmente, a tridesetak godina poslije teoretičar restauriranja Camillo Boito ustvrdio je da se svi fragmenti imaju prezentirati s čitljivim podacima o starosti i promjenama. Njegove su riječi slijedile međunarodne povelje 20. stoljeća, od Atene i New Delhija do ICOMOS-ovih načela o zaštiti arheološkog nasljeđa i upravljanja njime iz 1990. godine.

Konzervatorski interes

Na tragu tih koncepcija mogli bismo postaviti pitanje: Je li poimanje antičke baštine – prema kojem se i najmanji fragment statue, stakla ili uljanice sklanja u muzeje, dok se ostaci izgubljenih građevina ostavljaju na milost i nemilost ulice – još prihvatljivo? Kao da u sustavu očuvanja antičke baštine postoji stručno nesuglasje, naznačeno nakon Bulićeve smrti. Još je gora spoznaja što ta specijalizacija u smjeru arheologije, povijesti umjetnosti i konzerviranja novijim naraštajima promatrača određuje čitljivost pojedinih spomenika.
Hrvatska ima dugu i ponosnu predaju istraživanja antičkih spomenika, koja se prati od Marulićeva, Lučićeva, Katančićeva i Blaškovićeva zanosa prema natpisima do arheološko-konzervatorskih prvaka 19. stoljeća Garagnina, Nobilea, Carrare i Bulića. Premda je kult antike te ljude vodio i u isključivost, u njihovu djelu ipak valja otkriti bitni konzervatorski interes. Okrajke rimske arhitekture uistinu ne bismo smjeli tretirati kao manje vrijedne od statua i uporabnih predmeta. Treba započeti promišljati nove mogućnosti njihove prezentacije, selidbom u muzeje ili očuvanjem in situ. U kulturi afirmacije rubnih pojava ne čini se suvišnim ukazati na problem ugroženosti pa i zapuštenosti nenacionalne baštine. U Hrvatskoj je posao otkrivanja antičkih spomenika tek dio složenijega procesa oplemenjivanja zajedničke kulturne baštine, kojem istraživači trebaju prići nepristrano i s novim rješenjima.

Marko Špikić