Eurokaz: institucija, inovacija?

Međunarodni festival novog kazališta, od 21. lipnja do 3. srpnja 2008.
Eurokaz: institucija, inovacija?



Količina tekstova posvećenih Eurokazu broji se u stotinama, no festival koji je od svoga nastupa s razlogom napravio brend upravo provocira svaki novi kritički pogled, gotovo futuristički uživajući u zvižducima. Ako se novitet prepoznaje prema povijesno upisanu otporu njegove okoline, kako umjetnička direktorica Eurokaza Gordana Vnuk godinama ističe, ono što anticipira svoju umjetničku vrijednost može se među ostalim procijeniti količinom toga otpora. U nešto više od dva desetljeća nastojanja da, riječima Vnukove, prevlada pretjeranu predvidljivost domaćega kazališta, taj festival novoga teatra naišao je na zamjetnu količinu slabo argumentirana nerazumijevanja.



Ipak, narav recepcije znatno mijenja hrvatska novokazališna publika u brzu razvoju, koja sve kompetentnije postavlja pitanje: što bismo morali očekivati od desetodnevne manifestacije okrenute inovativnoj umjetničkoj izvedbi? Ispunjava li najavljeni generacijski i stvaralački raznorodan program američkog i hrvatskog teatra, kojem je pridružen kineski spektakl, naša velika očekivanja? Je li mu, s obzirom na dugogodišnju reputaciju ovog predljetnog izvedbenog osvježenja, potrebna elaboracija ili bismo, primjerice, i američki film mogli početi tumačiti kao poetičku kategoriju? Sustavno ucjepljivanje inovacije u okolinu zahtijeva cjelogodišnje djelovanje, a temeljito promišljanje drukčijeg teatra sigurne uvjete rada, koje je Vnukova uspjela pronaći tek u hamburškom kazalištu Kampnagel. No, usprkos prednostima bliske veze s njemačkom scenom zaraženom postdramskim kazalištem, skučena prisutnost ovdje i sad Eurokazu omogućuje tek opravdano oblikovanje programa, preciznu kontekstualizaciju i procjenu prikazanoga te ostavljanje kvalitetnog i pouzdanog traga o vlastitome radu. Uza sve to, ne postati hladno strano tijelo koje parazitski gostuje u nekoj nepoharanoj sredini još je velika zadaća, a razmišljanje o njemu u ovom tekstu ipak samo fragment.

Stvaralačka budnost

Dosljednost i ustrajnost u temelju i promociji Eurokazova koncepta doista nije upitna. Prvi je održan kao dio kulturnoga programa zagrebačke Univerzijade 1987. i svojevrstan daleki nastavak festivala Dani mladog teatra, ugašena 1983, koji se opet orijentirao prema horizontu neprežaljenog IFSK-a. Sve su te manifestacije dijelile nagnuće prema aktualnom i eksperimentalnom u kazalištu, želeći odbaciti artificijelna ograničenja i apatičnu proizvodnju umjetnosti, te afirmirati stvaralačku budnost. Samo je Eurokaz uspio preživjeti rat u ranim godinama postojanja zadržavajući novo kazalište kao start i cilj svojevrsna amblema festivala, elipse oko zemaljske kugle. Prisutno sve do 2001. godine i u podnaslovu na plakatima Darka Fritza, novo je kazalište s obzirom na programski izbor vrlo fleksibilno shvaćano, pa su nazivnici poput istraživačkog ili različitog u međuvremenu postali daleko prikladniji. Prezentacije kazališnih tradicija istoka, noa i kathakalija, 1998, ili ogrtanje cijeloga festivalskog programa u šinjel Josipa Broza Tita, potvrdile su novo kao prikladnu paradigmu kroz koju se može secirati vrlo raznolik sadržaj. Bilo da je to azijsko kazalište, tako inspirativno autorima produkcijskih teorija s početka 20. stoljeća i kazališnoj antropologiji danas, ili pak političko ime, koje se nije pokazalo posebno poticajnim za stvaranje intrigantnih predstava. Neovisno o tematskoj usmjerenosti, znatiželja i subverzija vodile su susrete hrvatske publike s dugim popisom novokazališnih imena. Potrudio se prezentirati sve generacije onih malobrojnih domaćih, od Damira Bartola Indoša preko umjetničkog para Jelčić/Rajković i Montažstroja do studentskih kazališnih skupina, koje su se množile početkom devedesetih. S druge strane, gostima je ponudio i riskantno utočište na početku karijere, primjerice pripadnicima flamanskog vala, i u poodmaklim etabliranim godinama postojanja, poput The Wooster Group najavljenih u ovogodišnjem programu. Naime, djelomično posvećen suvremenom američkom kazalištu, dvadeset drugi Eurokaz nadoknadit će propušteno, ali i obnoviti poznato, omogućujući rastanak s dugoprisutnim kolektivom Goat Island i njihovom posljednjom predstavom. Prezentacije, radionice, okrugli stolovi i drugi tipovi kolektivne razrade ponuđenoga pratile su svaki program, kao i pokušaji umrežavanja, od IETM-a (Informal European Theatre Meeting) do niza poticajnih koprodukcijskih projekata pokrenutih posljednjih godina.

Kazališni konzervativizam

Kad je, pak, riječ o konzerviranju programa u pisanoj formi ili teorijskom postavljanju novih linkova za buduće generacije, brojni opsežni razgovori, komentari, pregledi, kritike te čak dvije monografije i zbirka esejiziranih prikaza Milka Valenta čine bibliografski korpus posvećen Eurokazu. No, iako vjerojatno jedno od najopsežnije popraćenih domaćih zbivanja, ono još uvijek čeka sustavnu i detaljnu znanstvenu procjenu mnogih otvorenih poglavlja. Uz prvu monografiju uglavnom kolažnog i preglednog karaktera te drugu koja je monoiskaz umjetničke ravanateljice i dobar promotivni materijal, relevantna znanstvena promišljanja festivala s velikim pretenzijama svode se više-manje na povremene temate ili pojedinačne članke u domaćim časopisima, najčešće »Frakciji« i »Zarezu«. Odgovornost inovatora uvijek je veća od one sljedbeničke, a pripada joj i točno markiranje postignutoga, posebno u tako kazališno predvidljivu okružju poput onoga kojemu se obraća Eurokaz. Stoga je temeljito utvrđivanje festivalskog nasljeđa, od uvedene terminologije i pratećih programa do nepristrane stručne analize čitava programskog puta, još nedopisano. Ovogodišnje najavljeno labavo povezivanje američkoga, hrvatskog i azijskog kazališta u jedan prezentacijski koncept moglo bi biti zanimljiv početak, kao i proučavanje teatrološke vrijednosti pojmova poput postmainstream ili kazališni konzervativizam izvan uvodnika festivala te kritičke prezentacije niza okruglih stolova i predavanja. Među ostalim tu je i refleksija festivala u mlađim manifestacijama, poput Queer Zagreb ili Urban festival, dolazećim naraštajima kazališnih stvaratelja, teoretičara i publike, ali i kazalištarcima koji su srednjostrujaški usmjereni, no različiti u procesu stvaranja, kao Rene Medvešek ili Saša Anočić. Tek nasumce nabrojeni neki su od neprovjerenih aspekata festivala koji se s ruba, financijski i recepcijski, sve više primiče središtu.

Institucija alternative

Simboličan pokazatelj te tvrdnje jest i obrat poznate anegdote: ako su, priča se, nekad studente zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti odvraćali od pogubnih utjecaja izvedbenih eksperimenata, na nastupajućem festivalu oni realiziraju popratni program, daleko važniji od glavnoga. Kao svojevrstan ispravak povijesti i preusmjeravanje budućnosti domaćega teatra, ove će se godine posvetiti nedovoljno iščitanu teoretičaru Branku Gavelli. Hrvatska institucija alternative, Eurokaz, desetodnevnom radionicom i dvodnevnim skupom ispitat će nasljeđe hrvatske institucije srednje struje. Nastavljajući s koprodukcijskom praksom koja je pokrenuta u povodu dvadesete obljetnice festivala, ponajprije kao pozitivno protezanje njegova djelovanja, Eurokaz time pokazuje zanimljiv zaokret. Česta koncentracija izborničke pozornosti na redatelje, skupine, one koji dovršavaju i zaokružuju koncepte, lišila je pozornosti jednakovrijedne sustvaratelje kazališnoga čina: teoretičare, izvođače i publiku. Sretnim izborom Gavellina teorijskog rada posvećena glumi, kao središnje teme pratećega programa, povezat će se u suigri svi ti pomalo zapostavljeni igrači. Istovremeno, radionica i skup postavit će hrabro pitanje institucionalizacije umjetničkog obrazovanja uopće, svakako dodirujući i dilemu s kojom se festival svjesno suočava: kako pomiriti svoj sadašnji status s imperativom novoga. Činjenica da radionicu vodi Branko Brezovec, svojevrsna institucija unutar institucije, čija gotovo redovita prisutnost u rasporedu izvedbi potvrđuje snažan utjecaj i na Gordanu Vnuk, dodatni je izazov Eurokazu. Prema vladajućem kućnom načelu rada: res non verba, rezultatu ćemo svjedočiti, ostaje samo da recipijenti obave svoju zadaću – procjenu.

Višnja Rogošić