Celuloidni sjaj Davidove zvijezde

Jewish Film Festival London–Zagreb, kino Europa, 11 – 15. lipnja
Celuloidni sjaj Davidove zvijezde



Festival je ove godine kakvoćom i ujednačenom razinom prikazanih naslova znatno nadvisio prošlogodišnju premijernu manifestaciju. Zasluge za to ponajprije valja pripisati izborničkom timu

Drugo izdanje Jewish Film Festivala London–Za greb, revije u sklopu koje se prikazuju filmska ostvarenja koja na najširi, redovito vrlo intrigantan i nerijetko neobično kritičan način tematiziraju judaizam u svim njegovim povijesnim, društvenim i političkim aspektima, a koja se već godinama (u nekim slučajevima poput Toronta gotovo i desetljećima) održava u mnoštvu gradova diljem svijeta, od San Francisca, Los Angelesa i Bostona, preko Vancouvera, Rochestera i Londona do Hong Konga i napokon Zagreba, brojnošću, kakvoćom i kvalitativnom ujednačenošću prikazanih naslova znatno nadvisuje prošlogodišnju premijernu manifestaciju. Zasluge za to ponajprije valja pripisati izborničkom timu, u kojem se uz predsjednika festivala Branka Lustiga, povratnika iz Hollywooda i dobitnika Oscara za koprodukcije Spielbergove Schindlerove liste i Scottova Gladijatora, dekana ADU-a Branka Ivande, Zlatka Boureka, Mire Wolf i Vesne Domany-Hardy, nalazila i iznimno darovita i nekad jedna od najpopularnijih jugoslavenskih glumica Dušica Žegarac. I ovogodišnji je JFF gledateljima ponudio niz igranih i dokumentarnih djela u kojima se najčešće bez kompromisa i uljepšavanja obrađuju sva obilježja suvremenoga hebrejskog identiteta, od odnosa prema tradiciji, vjeri, etnicitetu, kulturnom nasljeđu i dualizmu tjelesnog i duhovnog, preko neopisivo traumatičnih i u najcrnje kutke kolektivne memorije Židova i ostatka čovječanstva zauvijek pohranjenih slika Holokausta i čestih proganjanja u netolerantnim sredinama, do odvažna samokritičkog preispitivanja tamnih mrlja iz prošlosti, poput nehumana i totalitarnog ustroja nekadašnjih kibuca ili uvijek aktualne teme nesnošljivosti i isključivosti zatvorenih židovskih zajednica prema pripadnicima drugih vjeroispovijedi i kultura.

Anđeosko i dijabolično

Festival je otvoren projekcijom remek-djela Deveti krug slovenskoga redatelja Francea Štiglica, svojedobnim pulskim laureatom, oskarovskim kandidatom i uz Bauerov Ne okreći se sine zasigurno najimpresivnijom, najemotivnijom i najslojevitijom ratnom melodramom realiziranom u okviru hrvatske i jugoslavenske kinematografije. Priču o nevinoj i u okrilju prisilnoga braka, nabujala fašizma, rata u eskalaciji i postupno dokidane ljudskosti na tragičan kraj neizbježno osuđenoj ljubavi nezrelog i neodgovornog mladog zagrebačkog studenta Ive Vojnovića (fantastični Boris Dvornik) i plahe šesnaestogodišnje Židovke Rut (izvrsna debitantica Dušica Žegarac), Štiglic režira iznimno suptilno, inteligentno i promišljeno, uz zlata vrijednu asistenciju Kreše Golika kreirajući istodobno fascinantnu i vrlo tjeskobnu sliku rata i ratnog užasa, u kojoj noćne vedute možda na velikom ekranu nikad ugođajnijega Zagreba neodoljivo podsjećaju na ulice Beča iz Reedova Trećeg čovjeka. Znajući da je manje uvijek više, kontrapunktiranjem anđeoskog i dijaboličnog, oslanjanjem na međuljudske drame protagonista snažnih osobnosti i izbjegavanjem eksplicitnih prizora ratnih užasa u koncentracijskom logoru, u kojem se djeca u stravičnu smrt odvode obećanjem o povratku kućama, Štiglic stvara složeno i poetičnim detaljima bogato iznimno svevremensko ostvarenje, koje bi, pod egidom da se ne zaboravi, valjalo barem jednom godišnje prikazivati u programu državne dalekovidnice.
Sugestivna režija, učinkovito kreiranje strašnog ozračja tvornice smrti s tek nekoliko precizno raspoređenih nasilnih prizora i efektno dočaravanje slojevita karaktera falsifikatora Salomona Sorowitscha, kojega sjajno utjelovljuje Karl Markovics, vrline su slobodno na autobiografskoj knjizi Adolfa Burgera temeljene ratne drame Krivotvoritelji, ovogodišnjeg oskarovskog laureata u kategoriji najboljega filma s neengleskoga govornog područja. Ipak, u Solomonovoj fizionomiji, u liku prijetvorna Židova izduženih udova, orlovskog nosa i žmirkava pogleda moguće je uočiti natruhe antisemitizma, a cjelina je opterećena i stereotipnim prikazom međulogoraških odnosa i neujednačenom dramskom napetošću.

Tolerantan suživot

Među igranim filmovima prikazanima na festivalu kakvoćom se izdvaja pobjednik prošlogodišnjega Motovuna, konvencionalnom dramaturgijom četiriju godišnjih doba oblikovana egzistencijalistička i gdjekad začudno lirska melodrama Drago blato Drora Shaula, redateljeva dijelom autobiografska storija o emotivnom dječaku Dviru Avniju, koji tijekom 1970-ih odrasta u južnoizraelskom kibucu. U tragičnoj sudbini svoje senzibilne i duševno neuravnotežene majke Miri, u nemilosrdnom drilu kroz koji prolazi (»djeca su beskorisni teret društva«), ali i u ljubavi prema vršnjakinji Mayi, Dvir postupno otkriva totalitarni duh i nepodnošljivu opresiju zajednice deklarativno zasnovane na socijalističkim idealima jednakosti i pravde, svojevrsne komune u kojoj se iza velikih riječi kriju bezobzirna seksualna iskorištavanja žena, sodomističke sklonosti i psihopatski porivi, a iz koje se moguće spasiti jedino bijegom i samoubojstvom.
Berlinskim Zlatnim medvjedom ovjenčana politička drama Godina kada su moji roditelji otišli na praznike Caa Hamburgera također se koristi dramaturškom šprancom o bistrom i inteligentnom klincu koji nevino i s nerazumijevanjem registrira burna društvena zbivanja u totalitarnom društvu oko sebe. Dok brazilska nogometna reprezentacija predvođena Peléom na svjetskom nogometnom prvenstvu 1970. nezaustavljivo juriša prema tituli, desetogodišnjeg ne-Židova Maura njegovi roditelji, ljevičarski borci protiv režima prisiljeni pobjeći iz zemlje, ostavljaju na skrb starom djedu u Sao Paolu, ne znajući da je taj upravo umro. Privremenoga nevoljkog zaštitnika pronašavši u djedovu susjedu Schlomu, ortodoksnom starom Židovu, Mauro će u susretu različitih religija i kultura na vlastitoj koži spoznati grubost života, otkriti čari prve ljubavi, ali i shvatiti istinitost očevih riječi da »u nogometu smiju pogriješiti svi osim golmana«.
Strukturiran poput uzbudljiva špijunskog trilera koji se prati bez daha, dokumentarac Špijun u visokom društvu Nadava Schirmana priča je o bojniku Za´evu Gur-Arieu, izraelskom časniku njemačkoga podrijetla kojega je Mossad unovačio da pod lažnim identitetom uzgajivača konja usred Egipta tijekom 1960-ih špijunira njemačke znanstvenike koji su radili na izgradnji oružja za masovno uništenje. Uživljen u ulogu bonvivana, bigamista i tajnog agenta čija je svakodnevica neusporedivo zanimljivija od one Jamesa Bonda, Za´ev je u najveće nevolje upao tek nakon izlaska iz egipatskog zatočeništva, kada je, nespreman na mirnu i skromnu egzistenciju, postao autodestruktivac koji će upropastiti živote svoje prve supruge i sina, ali i triju kasnijih žena.
Dokumentarni film Hotel s 9 zvjezdica Ida Haara, storija o skupini mladih Palestinaca koji u potrazi za kakvim-takvim loše plaćenim poslom svakoga tjedna ilegalno prelaze na izraelska okupirana područja te životareći u iznimno oskudnim uvjetima i neprekidnu bijegu zarađuju kao građevinski radnici, još je jedna potvrda da se stvarni život uvijek odigrava usporedno i bez obzira na aktualne političke trzavice i neriješene odnose. Mirnoća i fatalizam kojima Palestinci prihvaćaju svoju sudbinu, o drugoj strani govoreći bez imalo ljutnje, prijezira ili mržnje, štoviše s humorom i blagom ironijom, naznake su potencijalno skladna ili barem mirna i tolerantna suživota koji bi dva naroda mogla ostvariti uz malo dobre volje.

Josip Grozdanić