Bukva, morska

Bukva, morska


Svanulo je. Brigom probuđen pokucam na susjedov prozor. Dogovor je u zoru. Jučer smo zabili kolce po uvali, označavajući dokle se uz strminu popelo more. Starci govore da nije uobičajeno, ne za bure, što more doseže korijenje bukve. Bukva je nekim čudom na samoj obali narasla, postajući znakom našeg otoka.
– Neka crkne, trebali smo je posjeći dok je još bila mala! – i prokleta bukva.
Govorili smo da nije važna ta bukva, već razina mora, dokle će još rasti, jer ni naše kuće nisu od bukve mnogo više.
– Neće more kuće, ono hoće bukvu, jer neprirodno je da bukva ovdje raste! – prokleta da je.
Ne obazirući se na njihove riječi, i da li su uopće spavali, požurimo kolcima. Osamnaest smo ih zabili, od rta do sredine uvale, gdje je more najpliće, a obala pjeskovita. Od kuća do mora vodi staza, prošle zime poravnata, otkako smo na otok doveli stotinjak ovaca i četiri ovna. Tjerali smo ih uvijek istom stazom, do bukve, tek od nje na pašu raspuštene. Prije noći, istim putom, u početku tjerane, potom i same, natrag u staje.
Sunce podrhtava kroz zadihane vlati travnatoga hrpta, obasjavajući krošnju od polovice do vrha. Bukve. Približavajući se, osunčana strana spušta se prema debljim granama, pa deblu, i evo nas. Tako je već godinama. Otkako je krošnja bukve postala vidljiva iz dvorišta, u bukvu idemo, govorili smo. Ne na more, išli smo u bukvu. Starci su znali, ili slutili, no pred njima smo, oprezni:
– Kamo idete?
– Na ribe – odgovarali.
Oko bukve, imali su pravo, nikada nisu izrasle mlade bukve, i zar to nije čudno, nogama tapkajući uokolo, pozivajući nas da se uvjerimo u što smo već znali. Jednog su dana, premda se nitko ne sjeća kada, odlučili ne dolaziti bukvi.
– Ne više! – prijeteći nam prstom, ili međusobno, u znak sjećanja na obećanje.
Bukva nije bila samo drvo, više, već prijetnja što je svojim sjenama za bljeskanja oluja noću htjela dosegnuti kuće, i nas, nekad djecu, bez straha, danju skrivenu u njezinoj krošnji, dok još nismo smjeli na ribe.
– Što ste vi, djeca ili ptice?! – i neka im sada kažemo, odrasli, nisu li umrli svi očevi koji su branili posjeći bukvu njima što su ipak živi.
Kolci, od plaže prema rtu, sve su dublje u vodi? Gledamo se. Još se jednom vraćamo rtu, potom korakom natrag plaži. Kolci na rtu dublje su u vodi nego oni na plaži?! Gledamo bukvu. Sva je osunčana, s ugodnom sjenom prema moru.
Izvučemo kolce, sedamnaest, pažljivije nego jučer zabodemo ih točno do kraja mora. I jedan, za svaki slučaj, uz bukvu. Djeca su, bili smo uvjereni, sada u krošnji skrivena, premjestila kolce. One prema rtu, igre radi, pozabijala su dublje u more. Odlazeći:
– Sutra nosimo praćke, sve ove ptice u krošnji moramo poplašiti, neće one nama zobati grožđe – ne gledajući krošnju, samo prijeteći prstom.
Selu se vraćajući prevrćemo kamenje pod kojima se uvijek taje gušterice. Nema ih, znak je klijanja zemlje. Za koji dan moramo u vinograde, masline, umjesto mreža vrše, jer žene će na more. Na ravnom dijelu staze, hrptom, smiješimo se selu. Lijepo je to naše selo. Dvadeset i dvije kuće i crkva. Groblje se ne vidi, u kotlini je, što su nam sa susjednih otoka uvijek prigovarali. Kako mrtve možemo pokapati na dnu otoka?! Zašto crkva nije u tom dolu, jer bi toranj onda bio niži od krovova kuća:
– A groblja, koliko je nama znano, uvijek su uz crkve! Uvijek! – u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, amen.
– Amen – odgovarali bi, ali mrtve smo i dalje pokapali na dnu otoka.
Ne spominjući kolce, samo smo rekli da sutra ujutro moramo još jednom sve provjeriti, i koliko se nama čini, more je bilo gdje i jučer. Možda čak i niže.
Prije ručka dotrčala djeca, a gdje su bila odgovarajući starcima da čuvaju ovce.
– Znamo mi dobro gdje ste bili, samo to više nije naša briga! Tu su vam očevi pa neka oni kažu smijete li cijelo jutro čučati u toj krošnji! – jedan drugomu klimajući glavama, oslonjeni o štapove, ne gledajući nas, očeve.
– Gušterice su izašle – umjesto o djeci.
Mare će sa sestrom ostati u selu, kuhati za sve. Mi idemo u polje. Ako su izašle ujutro, ili nisu ujutro?
– Ne, izašle su oko podneva.
– Onda treba koji dan pričekati. Vi danas još bacite mreže, ujutro ih pokupite, ali kamenje provjerite ranije. Što ste na moru radili do podneva?
Ne govorimo o kolcima. Ni djeca. Čistili mreže, jer povukli smo puno trave, struja je promijenila smjer… Ha, struja! Kao da nam stotinama puta nisu rekli kada se i zašto mijenja struja. Ali, tko njih sluša.
Ručamo po kućama, kako je običaj zimi. Djeci, poslijepodne, da moraju očistiti vrše, ubrati mirtu, počupati ono malo trave što je već izraslo oko stola za ručanje, kada počnemo svi zajedno jesti, ljeti, neće biti vremena za takve poslove. Poslijepodne ne smiju u bukvu! Poslijepodne, moramo ih zadržati podalje od bukve.
Još jednom provjeriti kolce! Hrptom u nizbrdo do mora. Zabodeni su točno po rubu mora. Gledamo bukvu. Umjesto djece krošnja puna ptica. Čekamo ovce. Ovan pa one. Pratimo ih put sela.
Starci ne liježu rano. Večeraju, šaljući djecu do susjeda, nedostaju im: gdje je ona druga sol, kako se zvala, onoga unuka, kojeg se dana rodio, nisam siguran da sam vratio, što je rekao za sutra. Vraćajući se, djeca, morali su znati: što večeraju, koliko je tanjura na stolu, je li pitao za njega, što je pitao, imaju li mlijeka, narezali sira.
– Nešto crta – vjetar zvuči dimnjak.
– Crta?! Što crta? – jugo je, noću obično ne doseže krovove kuća.
– Staru babu, kako lovi lignje – bez kiše, ništa od bure.
– Lignje? Stara baba? – mačka je u kući, mogla bi ipak pasti.
– Da, na metli – uzet će mu ribu.
– Na metli? A na čemu crta? – bura će spustiti more.
– Ne znam, obojano je… – ako zapuše, mogli bi do susjednog otoka.
– Na podu? Iš, mačketino! – dvoje su pokopali otkako smo posljednji put bili u posjetu.
– Ne, na nečemu što drži na koljenima – njihovo je groblje na vrhu brda, uz crkvu, mrtvace nose uzbrdo.
– I njegov je otac crtao, sjećam se, ali ne vještice… – mi nizbrdo.
Vina nije bilo, osim za njih, starce. Svakome po bevanda. Vrijeme je spavanja. Prošle je godine grožđe slabo rodilo. Oni su ostali, pričajući o nekad-vremenima.
Sanjam, uvijek obrnuto. Od kraja prema početku, i zbunjujuće, jer ptice, premda ne lete unatrag, lete ususret svojoj mladosti. Žene, širom raširene, bježe u stidljivo, a umjesto zamamnog dodira nabreklih bradavica grudi, pred buđenje, sišem mlijeko, teška mirisa, pohlepno.
Nakon, kuca prozor. Zaspao sam. Čeka me na hrptu. Ispirem miris mlijeka. Potrčim za njim.
Kolci na rtu dublje su u moru od onih na pijesku?! Gledamo se. Razlika je gotovo pedalj?
– Moramo im reći.
Nevoljko klimnem glavom... Da, moramo im reći. Požurimo, mimoilazeći se sa stadom. Pokazujemo kolce, do kuda su bili u vodi, i kako su uz more, od rta do plaže, zabijeni. Šute, s dva prsta na čelu, i palcem. Pogledavaju se kroz pokrete prstiju što mreškaju čelo. Neka pričekamo, ulazeći zajedno u jednu od kuća, uvijek istu. Vijeće staraca, ili kako su se nazivali.
Djeca istrče, pitajući mogu li u bukvu. Žene pođu za stadom, danas će ovcama otvoriti novi pašnjak.
Čekamo, konačno pozvani. U kuću. Pokazuju nam klupu. Sjednemo.
– Otok se nagnuo! – pokazujući nam zemljovid otoka, poput mape gusarskog blaga, s križićem na mjestu bukve, umjesto kovčega od zlata.
Gledamo zemljovid, pitajući otkud im, i zašto su ga do sada tajili?!
– Nije čudno što se otok nagnuo na ovu stranu… – pokazuju na koju.
Razgovaraju ne obraćajući se nama:
– Da li bi to moglo značiti da je bukva, korijenjem, počela vući otok prema dnu? – pogledam ga, i da li ovo njihovo naklapanje slušati.
– Ljudi, otok nije barka, ne pliva, ne može se usidriti, prema dnu povući. Ako se i nagnuo, to sigurno nije zbog bukve – ustajući, izlazeći iz kuće.
Da se nismo usudili bukvu posjeći, jer korijenje je sada jedino što otok drži za dno, vikali su za nama, prijeteći.
Bože, ludih li staraca! Ali, sami smo krivi. Zašto smo uopće zabijali te kolce!?

Damir Miloš