Beč navijao za Camila

Koncert Michela Camila u Beču
Beč navijao za Camila



Takav forte-fortissimo taj jadan Steinway u Dvorani Mozart još nije doživio. Camilo je svirao toliko moćno da se činilo da svira cijeli veliki jazz-orkestar. Lijevom rukom držao je čvrstu osnovu, nogom je davao ritam, a desnom je rukom izvodio takve vratolomije da se publici vrtjelo u glavi

Baš negdje u istom trenutku kada je Ivan Rakitić sretno pogodio protivničku vratnicu, da bi je, sekundu poslije, Ivica Olić pospremio u mrežu, na pozornicu male dvorane bečkoga Konzerthausa penjao se ponajbolji svjetski jazz-pijanist Michel Camilo. Dok su gomile navijača u četvrtak 12. lipnja ispred Gradske vijećnice, koja je u povodu Europskoga nogometnog prvenstva okićena golemim ekranima, oduševljeno slavile drugi gol hrvatske reprezentacije nad njemačkom, posjetitelji Dvorane Mozart u mnogo su mirnijoj atmosferi iščekivali nastup. A mirno je bilo samo prvih pet sekundi. Jer Michel Camilo već je u prvoj skladbi pokazao svu energiju i žar s kojim svira.
Koncert je bio nevjerojatan. Kada na programu stoji nastup solo klavira, očekuje se mirnih sat i pol uz lagane melodije crno-bijelih tipki. No Michel Camilo svirao je žestoko i strastveno. I koju god bi pjesmu započeo, a svirao je svoje stvari, ali i neke jazz-standarde, završio bi na latino-ritmovima. Jer, em je Camilo rođen u Dominikanskoj Republici, em je u bogatoj karijeri uistinu mnogo svirao s velikanima latino-jazza poput Paquite D’Rivere ili Tomatito.
Dobitnu kombinaciju u Camila sačinjavaju latino-crta i klasična naobrazba. Virtuozitet kakav je pokazao na bečkom koncertu može se steći jedino na muzičkoj akademiji. Već je sa šesnaest godina bio član Nacionalnoga simfonijskog orkestra Dominikanske Republike, a prve je skladbe napisao još prije vrtića. U nekom je intervjuu izjavio da sa pet godina još nije znao pisati note nego je svoje skladbe diktirao. A u svijet jazz-glazbe ušao je kad se preselio u New York (a kamo bi drugamo?). Svirajući po klubovima jednostavno se za njega pročulo pa su ponude same počele stizati. Uz ponude i brojne nagrade poput Grammyja ili Emmyja, što za pojedine pjesme što za albume.
A kritika koncerta? Evo kritike: svirao je prebrzo te se nije moglo logički pohvatati zašto nakon jedne harmonije slijedi baš ta druga, melodije su bile toliko virtuozne da se svaki pijanist u publici vjerojatno oprostio od svoje karijere uvidjevši kako uistinu klavir može zvučati. Teško je bilo opušteno slušati polagani uvod u Spain, kada se točno zna što nakon njega slijedi. I bome je temu odsvirao u urnebesno brzu tempu. Zapravo svaki put kada bi desnu ruku obrisao u rupčić na klaviru publika je znala da slijedi neka glazbena akrobacija. Jasno da Camilo umije svirati i posve lagano i nježno. Nakon prve odsvirane balade (koja je, naravno, također imala elemente latino glazbe) više ama baš nitko nije mislio na nogomet. Koliko god je to u Beču, u kojemu svi šetači nose majce, kape ili barem narukvice s oznakama svojih reprezentacija, a sa svih automobila vijore se zastavice, teško zamisliti. Camila su na kraju otpratili pravim spontanim stajaćim ovacijama (a ne onima u kojima se publika digne da što brže pobjegne iz dvorane). A njemu nije preostajalo drugo nego da se još tri puta vraća na bis.
Uza sve je to Michel Camilo neopisivo simpatičan. Nakon svake se skladbe zahvaljivao publici na dolasku te je napomenuo da mu je taj nastup u Beču iznimno važan jer je posljednji na njegovoj solo turneji. Sljedeće godine svirat će sa svojim triom. U razgovoru za »Vijenac« nakon koncerta izjavio je da mu nije teško nastupati samu. »Kad sviram, sam istražujem tonove i zvukove. Potpuno je to drukčiji osjećaj od sviranja u bendu«, rekao je Camilo s osmijehom na licu. U Hrvatskoj je, kaže, već svirao, ali će vrlo rado ponovno doći.

Vera Pfaff