Baš mi je milo i drago

Što znači, odakle dolazi
Baš mi je milo i drago

Mogla sam napisati i Baš mi je krivo, Baš mi je žao ili Baš me briga (uz Baš me boli koješta drugo, na listi HZZO-a po učestalosti valjda vodeća boljetica u Hrvatskoj). No koliko se god veselila, tugovala ili mi bilo svejedno, baš je zajednički element i u radosti, i u žalosti, i u ravnodušnosti. Ta čestica, tako česta i živa u svakodnevnoj, poglavito usmenoj, komunikaciji potječe – kao i mnoge druge riječi kojima (više) ne znamo podrijetlo – iz turskoga jezika. Služi koječemu: 1. za isticanje neke riječi, izraza ili rečenice (Kud baš sada dođe?! Baš si budala što si pristala na nagodbu. On ama baš nikoga ne voli); 2. za izražavanje istodobnosti (Baš sam sjela, kadli zazvoni telefon. Oni baš da će krenuti, kadli banuše gosti); 3. za ublažavanje uz negaciju (Nije baš neki ljepotan. Nismo ni mi baš ovce, znači nije osobito, nije sasvim, nismo posve); 4. u raznim kontekstima za isticanje onoga što je moralo biti učinjeno u najmanjoj mjeri (Mogao si baš malo i pričekati, a ne odmah tužiti) itd. Ima još mnogo sintagmi u kojima caruje ta riječca (ako/kad baš hoćete, reći ću vam), no koliko god je ljudi često rabili, vjerojatno nisu svjesni kako ih ona povezuje i s harambašama, i s delibašama, i s malbašama, i s bulju(m)bašama, i s juzbašama, i sa subašama, i s bašagama – a svi su se oni zavukli u mnoga (i hrvatska) prezimena. To je stoga što baš (tur. baş) može biti imenica, kada znači glava, glavar, prvak, starješina, vrh, početak (često se nalazi kao druga komponenta u složenicama poput upravo navedenih preuzetih iz tur. jezika), može biti i pridjev, kada znači glavni, prvi, najstariji (tada stoji kao prva komponenta u složenicama, npr. Baščaršija), a može biti i prilog, kada znači upravo, doista, zaista, npr. Baš sam na tebe mislila, kasnije dopunjeno već navedenim značenjima.
Spomenute imeničke složenice vrlo često kao prvu komponentu imaju neki izraz iz stare turske vojske ili pak formacija koje na vojni ustroj podsjećaju. Tako je npr. buljuk (tur. bölük, odjeljak, odjel, vojni tabor) mogao biti četa, u janjičarskoj vojsci brojio je obično sto vojnika, ali i jato, skupina, grupa. U narodnim pjesmama, u kojima se često zbog izazivanja divljenja pretjeruje, spominju se realno nepostojeći buljuci od 1200 ljudi, pa je upravo to dalo riječi i preneseno značenje (gomila, mnoštvo), npr. kad se za koga kaže da ima buljuk djece. Bulju(m)baša je, dakle, bio zapovjednik buljuka u rangu kapetana. Odatle prezime Bulju(m)bašić, a Juzbašić se također izvodi iz iste vojne formacije (od sto vojnika), jer tur. yüz znači stotinu, sto (a baš nam više nije nepoznanica) – dakle i juzbaša je bio zapovjednik takve čete.
Nastanak prezimena po vojnim službama (npr. Zastavniković, Kapetanić, Kapetanović, Barjaktarević, Kapural, Major, Kurir i sl.), kao ni po nazivima službenika u javnoj upravi, nije neobičan, a u krajevima koji su bili u doticaju s turskim utjecajem održala se sva sila turskih naziva. Subaša, na primjer, pripada ovom službeničkom arealu. Prvotno je bio nadzornik za razvođenje vode po mjestu, a potom gradski nadzornik općenito (tur. su, voda + baš). Kao nadglednik imanja, skupljao je aginske i begovske prihode s njih. Naravno da se okamenio u prezimenima Subašić (jedan moj davni student zvao se Ivica Subašić i bio je rodom iz Gline) i Šubašić (Ivan, ban Banovine Hrvatske 1939, potpisnik sporazuma Tito – Šubašić na Visu 1944. godine).
August Harambašić (1861–1911) bio je hrvatski rodoljubni pjesnik pravaške orijentacije, no prezime je ipak stekao po nekom otpadniku od (turskog) zakona. Naime, harambaša (tur. haram, sve što je po muslimanskoj vjeri nedopušteno, zabranjeno) bio je vođa hajduka, odmetnika, razbojnika. Kako je h vrlo nestabilan glas, prezime se u nas čuje i kao Arambašić i Arambašin. Delicija Cetinske krajine, arambašići, za mene nipošto nije izvan zakona, nego, rekla bih opet aktualnim nogometnim rječnikom (još jedno europsko prvenstvo!), zakon kada onuda prolazim. Žuja mi, na zgražanje adrenalinsko-roštiljarske gomile, nije nikakav zakon (jer pivo uopće ne pijem).
Ljudi moji, ma je li to moguće? – vapio je legendarni sportski TV komentator Mladen Delić. Gubio je glas do promuklosti na raznim utakmicama koje je prenosio ili bismo svi utihnuli kad bi igrači izvodili udarce presudne za našu pobjedu. Tko je uopće razmišljao o tome da i prezimena Delić i Delibašić (npr. negdašnjega košarkaša Mirze) ispadaju iz iste košare?! Najprije ću o Deliću, jer je Delibašić izvedenica od zajedničke osnovne riječi, a to je delija. Delija je općenito junak, silovit čovjek, ali i čovjek koji život provodi bezbrižno i troši vrijeme uludo. U Turskom Carstvu delije su bile poseban rod konjice (kraj 15. i početak 16. stoljeća), a potom i neka vrsta straže kod vezira i paša. Inače tur. deli (nesklonjivo) znači lud, mahnit, silovit, pomaman. A delibaša (deli + baš) bio je prvak među takvom čeljadi, među delijama, najbolji junak, njihov zapovjednik. Današnje prezime Delić (možda i Delibašić) uvelike se već ispraznilo od tih značenja. U Bašagiću (tko zna gdje li je moj suučenik iz trećeg razreda osnovne škole, Mirza Bašagić, onomad iz Jurjevske ulice?!) još se prepoznaje glavni aga (baş + ađa), no u vrlo raširenom hrvatskom prezimenu Bašić (npr. Mladen Bašić, dirigent, Elly Bašić, glazbena pedagoginja, Relja Bašić, glumac, Sonja Bašić, anglistica, prva i dosad jedina dekanica Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Nataša Bašić, jezikoslovka, Zvjezdana Bašić, pijanistica i klavirska pedagoginja, Mirko Bašić, rukometaš itd.) ne znam koliko i njegovi nositelji prepoznaju tursku riječ başa (starješina, poglavar, odličnik). Titula se pridavala obično imenima imućnijih građana (npr. Omer-baša dao je prezime Omerbašić i sl.), ali je bila i naslov običnih janjičara. Teško da bi danas itko od nositelja toga prezimena znao po komu, kada i kako je tu titulu dobio.
I baš kad sam vam kanila ispričati jednu od najpopularnijih narodnih priča / bajki, onu o Baš-Čeliku (i çelik je turska riječ), uvidjela sam da bih time uvelike izašla iz »svoje kućice«. A bilo bi baš nepristojno da se sebično proširim i tako zaposjednem tuđi prostor.
P. S. Ispričavam se scenaristicama TV serije Ponos Ratkajevih što sam pogrešnu upotrebu riječi duelisti / dualisti pripisala njima umjesto tvorcima Farme. Naravno, isprika se odnosi i na čitatelje Vijenca.

Nives opačić