Život posvećen Riječi

Život posvećen Riječi

Rijetko se nađe čovjek s toliko talenata i interesa – teolog, bibličar, propovjednik, pjesnik, pisac, poliglot, skladatelj. U fra Bonaventuri Dudi susreli su se »Božji dar i ljudski mar«, kako sam često voli reći. Ovaj razgovor vođen je u Franjevačkom samostanu na Kaptolu u Zagrebu

Fra Bonaventura Duda (na krstu Roko) , rodom iz Krasa na Krku, rođen je 1924. u Rijeci. Prva dva razreda građanske škole završio je na Sušaku, a klasičnu gimnaziju u Varaždinu. Novicijat je proveo u Kloštar-Ivaniću. Franjevcem je postao 1941, a svećenikom 1950. U Rimu je doktorirao na Antonianumu (1956) i studirao na Papinskom biblijskom institutu, gdje je postigao i biblijski licencijat. Od jeseni 1957. do 1993. predavao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje status redovnog profesora ima od 1969. Paralelno je sedamnaest godina predavao i na Filozofsko-teološkom učilištu Hrvatske franjevačke provincije u Samoboru i na Trsatu.

Godine 1962. s fra Zorislavom Lajošem pokreće »Glas Koncila«. Iste godine objavljuje vrstan prijevod Evanđelja. Godina 1968. bila je posebna ne samo za o. Dudu već i za crkvu u Hrvata – s književnikom Jurom Kaštelanom uredio je tzv. zagrebačku Bibliju. U suradnji s fra Jerkom Fućakom preveo je Novi zavjet (1972), a po nalogu Biskupske konferencije i novi Hrvatski lekcionar (1969), dok je za Časoslov (1972) preveo većinu novih himana.

Autor je velikog broja knjiga – navodimo njegove biblijske i teološke studije, sabrane pod naslovom U svjetlu Božje riječi (2000), te nedjeljna i blagdanska razmišljanja objavljena u tri knjige Sijač je Sin Čovječji (A), Sjeme je riječ Božja (B) i U plemenitu srcu (C). Svoju obradu nauka i poruke Drugoga vatikanskog sabora izdao je u Koncilskim temama (1992).

Treba spomenuti i niz knjižica: Ima li naše redovništvo budućnosti? (s K. Koserom, 1971), Kako vjerovati (1972), Jesmo li sami na putu (1980), Svijeta Razveselitelj (1989), Moj sveti Franjo, Sedam Isusovih riječi na križu, Najkraće o Bibliji, Što je za me Biblija i Savjest i obraćenje u Bibliji (1990), Nazaretska poruka Marijina Trsata (1991), Aleksa Benigar – kratki životopis i Ljudskost Božića (1995), Razmišljanja uz Evanđelja i Krist i naši svagdani (1996), Isus Krist jučer, danas i uvijeke, Razmišljam o Alojziju Stepincu i Ja Bogu povjerih svoj štap (1998), Rukovet domovinskih tema (1999) te S Isusom u treće tisućljeće (2000).

Počnimo s kraja, od vašega nedavnoga pohoda Crnoj Gori.

– U Kotoru i Boki kotorskoj bio sam od Tijelova, 22. svibnja, pa do nedjelje 25. svibnja. Bili su sa mnom moji najbolji prijatelji, s moje mise svake nedjelje u 11 sati, već više od 25 godina. Prošao sam što autobusom što pješice vrlo mnogo toga. Čudesno i – žalosno, ali s nadom. U Kotoru imaju divnu katedralu sv. Tripuna. Nagodinu 3. veljače slave 1200. obljetnicu prijenosa njegovih relikvija iz Carigrada u Kotor. U nedjelju smo bili na čudesnoj svečanoj misi u katedrali. Bilo nas je pedesetak Zagrepčana, četrdesetak veleposlanika kod Svete Stolice sa suprugama i prijateljima te tridesetak pjevača iz Sikstinske kapele. Neopisivo me se dojmio prvi posjet, prvoga dana, Gospi Škrpjelskoj. Imaju naši Kotorani, starinom sve Hrvati, svoga biskupa mons. Iliju Janjića, ali su velikom većinom izvan Kotora, u Zagrebu, Rijeci... Dirljivo mi je bilo čitati u knjizi pok. don Branka Sbutege Kurosavin nemir svijeta razmišljanje pod naslovom Planet Boka. Ima li nade? Nadajmo se nadnaravnom nadom, ufanjem, da Bog vodi cijeli svijet nas k sebi, u vječnu domovinu. No treba nam i prava ljudska nada u mukotrpnu radu da se zbude i ovaj naš mali svijet.

Vratimo se na početak, u djetinjstvo, u doba nevinosti. Prva sjećanja na ljude i svijet tijekom najranijega sazrijevanja?

– Djetinjstvo do desete godine proživio sam u selu Krasu na otoku Krku, gdje sam zavičajan. Samo sam se rodio u Rijeci. Selo je živjelo svoju svakidašnjicu kao da je još u 17. stoljeću. Nije bilo nikakvih novina, nisu stizale ni vijesti osim po nekim pismima – barem za nas djecu. Igrali smo se ipak jašući na kolcima kao da nas nose najbolji lipicaneri. No svake nedjelje, a osobito blagdanima, prava je i najveća svečanost bila naša nedjeljna misa, župna crkva i njezin okoliš i naš plovan pop Mate Justić. Kad god dođem u Vrbnik, odem na njegov grob da se za njega pomolim i zaželim da se skupa s njim poslije smrti nađem u blaženoj vječnosti. Počeo sam ministrirati već s pet godina. U pučku školu pošao sam s pet i pol, a svršio s devet i pol. Nedjeljna i blagdanska liturgija bila je za me uvijek prava svečanost. Dosta budi spomenuti da je moja baka znala napamet sva nedjeljna i blagdanska evanđelja, a ja sam već sa šest-sedam godina znao dobrano napamet Muku po Mateju.

A sada u puninu života. Vaše je ime neraskidivo vezano uz prijevod Biblije na hrvatski jezik, jedan ste od rijetkih koji su preživjeli zagrebačku Bibliju. Kako je to bilo?

– Naša se Biblija zove zagrebačka, jer je to prva cijela Biblija rađena i izdana u Zagrebu. Bilo je to 13. rujna 1968. Druge su Biblije izdane u Budimu (1831), Beču (1858. i dalje), Sarajevu (1942. i dalje). U najnovije je vrijeme štampana i stara Biblija Bartola Kašića, napisana oko 1640, a izdana u divot-izdanju u Njemačkoj 1999. i 2000. A u Mlecima je 1495. štampan Lekcionar Bernardina Splićanina. Zagrebačka je Biblija za me i kao pojedinca i kao člana cijele ekipe bibličara, prevoditelja i književnika jedinstven doživljaj. Osobito spominjem četvoricu – Juru Kaštelana, fra Jerka Fućaka, generalnog lektora cijele Biblije Josipa Tabaka i direktora kuće Stvarnost Ivu Košutića. Nezaboravan mi je dan 10. svibnja 1968. kada smo se u 11 sati ujutro Jerko i ja iznenađeni pogledali: »Jero, evo danas – na blagdan Trsatske Gospe – svršili smo za tisak posljednju stranicu Staroga zavjeta, proroka Malahiju.« Na katedrali je zazvonilo veliko zvono: u Rim polazi na novu dužnost naš nadbiskup i kardinal Franjo Šeper. Uoči 14. rujna, za blagdan Svetoga Križa, imali smo u rukama prvu Bibliju.

Samo usput napominjem da je ta Biblija bila već, u neku ruku, plod ekumenskoga nastrojenja, makar to u ono vrijeme nismo ni mislili. Naprosto smo pristupili poslu s ljudima koji su bili članovi komunističke partije, neki čak i ateisti, slijedeći temeljno načelo koje je na prvoj sjednici 17. siječnja 1967. rekao Jure Kaštelan: »I koji se Biblijom služe kao vjerskom knjigom i koji je hoće napadati žele svakako što bolji prijevod.«

Preveli ste Hvalospjev ljubavi iz Pavlove poslanice koji se u nas čita na vjenčanjima i praktično se sveo na bračnu ljubav. A znamo da je npr. u latinskom prijevodu na tome mjestu caritas, a ne amor...

– »Kad bih sve jezike ljudske i anđeoske govorio, a ljubavi ne bih imao... Sada ostaje troje, vjera, ufanje i ljubav, ali najveća je među njima ljubav.« Tolike su riječi iz našeg svagdanjeg i stručnog govora mnogoslojevite, u svim jezicima. Stoga češće u propovijedima i predavanjima govorim: ljubav je mnogoznačna, i u dobrom i u lošem smislu. U dobrome, eno, ljubav bračna (u svem rasponu), roditeljska, očinska i majčinska, djetinja, sinovska, prijateljska (i opet mnogoslojevita), domovinska... Ne bih dakle na tom mjestu mijenjao riječ ljubav.

Znate se ogledati i kao književni kritičar. Upamtio sam vaš članak u »Glasu Koncila« u kojem ste knjigu Drage Šimundže Bog u djelima hrvatskih pisaca 20. stoljeća nazvali veledjelom. Jeste li ikada pokudili nečiji književni rad?

– Nisam pročitao mnogo hrvatskih književnih naslova, redovito čitam samo bolje i najbolje, osobito velike pjesnike. Stoga nisam nikada pokudio nijedan književni rad, ali imam svoje ocjene – dovoljan, dobar, vrlo dobar, pa odličan i najodličniji. Među ove posljednje ubrajam svakako Svakidašnju jadikovku Tina Ujevića i Nazorovu zbirku Četiri Arhanđela, osobito Vjesnik i Uza stube. A što se tiče svećenika i književnika Drage Šimundže, on je doista velik i po teološkim i po književnim djelima, a istaknuo se i kao dugogodišnji urednik časopisa »Crkve u svijetu«. Dvije pak debele knjige koje spominjete doista su pravo veledjelo.

Niste se sustavno bavili pisanjem poezije, ali kao zaljubljenik Riječi, ljepote i umjetnosti ipak ste napisali popriličan broj pjesama. Što navede čovjeka da sa sigurne prozne staze počne koračati po tanku ledu poezije?

– Hvala vam na komplimentu da sam »zaljubljenik Riječi, ljepote i umjetnosti«. Evanđelist Ivan već u prvom retku svoga proslova daje Sinu Božjemu ime Riječ, velikim slovom pisano. Ona »bijaše u Bogu i... bijaše Bog«. Nisam napisao »popriličan broj pjesama«, ali je u jednom nadahnuću nastala moja zapravo jedina pjesma Mjesečina. Evo njezina početka i kraja:

Oduvijek sam volio mjesečinu,

jer u njoj sve stvari se čine

kao da jesu i kao da nisu

u isto vrijeme da jesu i kao da nisu.

I sebi sâm tako izgledam:

da jesam i kao da nisam. [...]

O Ti koji jesi i nikada nisi –

biti mi daj!

Javnost vas je dugo poznavala kao franjevca, bibličara, sveučilišnoga profesora, prevoditelja, poliglota, pisca i pjesnika, a prije nekoliko godina predstavili ste se i kao glazbenik. Izašao vam je CD na kojemu je znatan opus: 14 skladbi za mješovite i muške zborove, po jedna za ženski zbor i za solo, te cjelovita misa za muški zbor. Koje mjesto zauzima glazba u vašem srcu i duši?

– Glazbenik nisam po profesiji, no već mi je 13. svibnja 1937, u drugom razredu gimnazije, na popodnevnoj šetnji našim parkom u Varaždinu, veliki naš glazbenik o. Kamilo Kolb držao prvo predavanje o kompoziciji. Moje je školske zadaće ocjenjivao s pet, pa bi prekrižio i napisao šest. Na ovom CD-u izdane su sve moje skladbe, od kojih je prva, za imendan, skladana u novicijatu u Varaždinu 1941. I danas na našim imendanima rado pjevamo »Vivas, vivas, vivas!« Najveća je Krist Kralj vlada za tri muška glasa. Godine 1952. pratnju joj je napisao o. Kamilo. Skladana je uoči moga svećeničkog ređenja 1949. Najviše volim četveroglasnu za muški zbor Dušo Kristova, posveti me. Inače glazba – nadasve religiozna glazba, od starih korala pa preko velikih klasičnih vokalno-orkestralnih skladbi sve do modernih – zauzima osobito mjesto u meni. Ipak, nisam se mogao dulje i dublje baviti glazbom. A počeo sam već na Krasu, u svojoj petoj-šestoj godini: svirao sam na malom baguliću, vojničkom kovčežiću, mog ujaka Marka.

Ljudi se iznenade kad čuju s kolikim žarom govorite o snazi hrvatske himne i ljepoti njezinih riječi...

– O da, naša himna – hrvatska, Mihanovićeva – prelijepa je u svim svojim kiticama, a osobito u prve dvije. One se pjevaju i u crkvama, nakon najsvečanijih misa. Sva je usmjerena na doživljavanje prirode, ali ne samo to, ispod toga doživljaja krije se nešto mnogo dublje. Već nam sam Gospodin Isus usmjeruje pogled da od prirode učimo kako ljubiti Boga i sve ljude. Tipične su za to prispodobe, osobito kod Mateja u poglavlju 13. A u svojem Govoru na gori veli: »Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju, niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac... Promotrite poljske ljiljane... Ne muče se niti predu, a kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih.« Kad god pjevam našu himnu Lijepa naša domovino, ne prisjećam se samo ljepote mora, šuma, gora i naših ravnica, nego mislim i na lijepe i dobre ljude koji tu žive i nastoje biti dobri ljudi.

Sjećate li se kako se u vama oblikovalo poimanje dobra i zla? Kako vam se razjasnilo teško pitanje razlučivanja grijeha?

– Iz pouka za prvu svetu pričest, koju sam primio vrlo rano, na kraju drugog razreda pučke škole, zapamtio sam plovanov naputak: »Najprije veli grihi, a onda će za njima lako teći mali grihi.« Vrlo rano sam razlikovao velike i male psovke, krađu i tjelesne grijehe. No tu je bila sveta misa, nadasve introit (čitao ga je naš mladi marangun, stolar, pomalo pjevajući), a onda evanđelje i predika, pa pretvorba kad svi kleče, a zvoni veli zvon... Mislim da sam sve to već kao dječačić ozbiljno i vrlo pobudno shvaćao, osobito blagdane kao što su Božić, Veliki petak i Uskrs, Duhovi, Vela Gospoja, Dušni dan... Takav sam bio u najranijem djetinjstvu i tu nije bilo pubertetskoga prekida. Po tom sam ključu poslije nastavio na Sušaku, gdje sam pohađao prva dva razreda građanske škole, ali kao ministrant kod časnih sestara. Od njih sam često išao na Trsat i tu sam zavolio franjevce. Poslali su me u franjevački kolegij i gimnaziju u Varaždinu. Među nas više od 130 kolegijaša ja sam bio sve vrijeme, sve do novicijata (iza šestog razreda) doista prvi ili drugi, zajedno s Jankom Šagijem, koji se poslije u Rimu, za vrijeme Koncila, prozvao još i po majci Bunić.

Obraćajući se širiteljima Kristova nauka, Pavao apostol u pismu Korinćanima govori o pitanju ženidbe. Znamo da je svećenički celibat među kršćanima sve do danas prijeporno pitanje. Do kakva ste zaključka o tome došli tijekom svoga duga života?

– Celebs po latinskom znači neoženjena čovjeka. Celibat dakle označuje stanje čovjeka koji živi u beženstvu ili bezbračnosti. U užem pak smislu označuje katoličkoga svećenika koji preuzima takvo stanje do smrti. No tu treba reći da se doživotna ili privremena bezbračna čistoća njegovala u Crkvi od prvih vremena. Na jednoj slici u katakombama sv. Priscile iz 2. stoljeća biskup velom zaštićuje djevojku da živi bezbračno. Celibat kao doživotno stanje katoličkih svećenika uveden je poslije, no u načelu su se redili samo oni koji su odlučili držati se toga zavjeta do smrti. Tako će, vjerujem, i ostati, ali mislim da je moguće da Crkva uvede ređenje i za one koji su oženjeni. O tome sam napisao veliku studiju o 7. poglavlju prve poslanice Korinćanima gdje Pavao raspravlja, s obzirom na seksualnost, o dvama karizmatskim stanjima – ženidbenom i djevičanskom. To sam poslije izdao i u svojem jubilarnom zborniku U svjetlu riječi Božje (Zagreb, 2000).

Na glasu ste kao najpoznatiji franjevac u Hrvatskoj, omiljen duhovnik mladeži, svećenik koji osluškuje bilo svoga naroda. Jedanput ste u zagrebačkoj Franjevačkoj crkvi umjesto propovijedi pročitali rad Lelje Dobronić posvećen kulturnoj djelatnosti zagrebačkih biskupa. Što imate na umu kad se spremate za propovijed?

– I riječ propovijed mnogoslojevita je riječ. Nosim u sebi, danas evo osamdesetogodišnje ključeve za cijelu crkvenu godinu, od Božića do Božića. Od 1969, u sveobuhvatnoj obnovi svete liturgije, svake nedjelje tijekom tri godine imamo tri čitanja i psalam: prvo čitanje iz Starog zavjeta, zatim slijedi psalam, pa drugo čitanje iz novozavjetnih poslanica, i onda evanđelje. Najprije dakle sve to čitam i čitajući razmišljam i zapažam najvažnije riječi za osobnu korist. Zatim, dok sam još u svojoj sobi ili na oratoru (molilištu), uspostavljam dodir s najrazličitijim ljudima koji će doći na moju propovijed. U času propovijedi proživljavam ponovno svoje pripravne doživljaje, ali sebe doživljavam baš kao navjestitelja riječi Božje i vrlo često na posve nov način tumačim današnjem slušateljstvu svete riječi. Dakako, ne mogu zamisliti svoju propovijed izvan liturgije.

Prošle je godine u Etnografskom muzeju u Zagrebu otvorena interdisciplinarna izložba Čudesni svijet anđela. U katalogu je bilo navedeno: Suradnik za teološki pristup je prof. emeritus Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, dr. Bonaventura Duda. Kako vi na vjeronauku pristupate pojmu anđela?

– Ah, anđeli! Papa Ivan Pavao II. jednom je rekao da se u Svetom pismu na premnogo mjesta govori o anđelima, te bi trebalo zatvoriti Sveto pismo kad bismo zanijekali anđele. Dosta budi rečeno da se na Božić kod zornice čita Lukino evanđelje kada na kraju cijeli zbor nebeskih anđela pjeva: »Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje!«

Našao sam vaše riječi gdje im se nisam nadao, na jednom blogu. Netko je mlađi donio vaše objašnjenje riječi Uskrs i njezinu etimološku povezanost s riječima krštenje i nedjelja. Sjećate li se toga?

– Da, o tom sam pisao u jednom svojem intervjuu koji sam poslije izdao u knjižici Krist i naši svagdani (Zagreb, 1996). Uskrs, čini mi se, dolazi od riječi krijes, a označuje sunce u najžarčem ljetnom suncostaju. Stoga se o Ivanju pale krjesovi. Sjetimo se samo temeljnoga čovjekova pradoživljaja u trenutku kad iz kremena izbije prvu iskru te otkrije vatru. Prefiks uz označuje kretanje uzgor, odozdol prema gore, dakle posvemašnju novost. Stoga u kajkavskom za Uskrs imamo Gori-stanje. »Isus je gori stal – Smrt je doli potepal.« A možda se u toj riječi krije i riječ krst, što u starijem hrvatskom jeziku označuje i križ i krst ili krštenje. Doista, naša formula krštenja glasi: »Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.« No u evanđeljima koja su izvorno napisana grčki tu stoji baptizo, što znači »uranjam te u vodu«. I opet, čini mi se da bi naše »ja te krstim« zapravo značilo »ja te kristim« da u ime Oca i Sina i Duha Svetoga budeš drugi Krist. To je naime po svetom Pavlu značenje sakramenta krštenja.

Živimo u doba hedonizma, mnogi nam obećavaju raj, i to već na zemlji. I vi znate progovoriti o raju. Da vas o tome upita šestogodišnje dijete, što biste mu rekli?

– Raj na zemlji, i to za sve ljude, čista je utopija, ako se pod tim ne skriva i nešto gore. O tome imam, i za malu djecu i za odrasle, pjesmu koja je za me jedna od najljepših, premda književno malo šepa, a ispjevao ju je fra Bonaventura Ćuk; evo joj početka i svršetka:

Hoću li i ja u raj?

Htio bih, al sve se bojim,

Jer tamo će biti slava i sjaj,

A ja na niskom stojim. [...]

Nebo je malo, al ništa zato,

Srce je Tvoje (Bože) veće!

Ivan u svojoj poslanici (3,20) veli: »Bog je veći (bolji) od srca našega.«

Rijetko spominjete pakao. Jednom ste citirali francuskoga književnika Sartrea: Pakao to su drugi. Kako bi se to moglo povezati sa zapovijedi: Ljubi bližnjega svoga kao sama sebe?

– Spominjem i češće pakao, ali uvijek kao spasiteljsku istinu. Što to znači? I pakao nam je objavljen u Svetom pismu, ali samo zato da tako živimo kako ne bismo došli u pakao. Najkraće, Bog je oduvijek zauvijek, a svaki je čovjek od svoga začeća zauvijek. To je temeljna istina naše vjere koja se skriva u završetku našega Vjerovanja: »Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni.« Isus opet u Ivana (5,28-29) veli: »Dolazi čas kad će svi koji su u grobovima čuti njegov glas. I izići će: koji su dobro činili na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude.« Mi kršćani, koji nastojimo živjeti po Kristu, smijemo se nadati – i to najčvršćom nadom ili ufanjem koje se temelji na Božjoj riječi – da ćemo izići na uskrsnuće života.

Napisali ste kratak životopis hrvatskoga franjevca o. Alekse Benigara koji je živio svetim životom i umro u svetosti. I na njegovu grobu stoji natpis »Sluga Božji«. Znamo da ste svojedobno dobili zadaću da pošaljete u Rim sve dokumente o njemu. Dokle se stiglo u pripremama za postupak beatifikacije?

– Fra Aleksa Benigar (1893–1988) bio mi je draga, vrlo draga osoba već od najranijega moga gimnazijalskog života u Varaždinu, od 1935. do 1941. On je tada bio daleko od nas, u Kini, ali su moji profesori franjevci bili gotovo svi njegovi prijašnji klerici i o njemu su govorili sa svim poštovanjem. No 1954. u svibnju ja sam došao u Rim na studij u Internacionalni kolegij sv. Antuna, gdje sam se našao među više od dvjesta franjevaca sa svih strana svijeta. On je upravo tada protjeran iz Kine i došao je u Rim u isti taj kolegij. Živjeli smo zajedno pune tri godine, a onda – on je ostao u Rimu pišući životopis Alojzija Stepinca, a ja sam se vratio u Zagreb, ali sam ostao s njim u vezi. Poslije njegove smrti, a umro je u 96. godini života, prihvatio sam se vrlo ozbiljna i duga posla, sređivao sam njegov arhiv s više od osam tisuća napisanih stranica, osim djela koja su izdana, i pripravljao sam njegovu kauzu za proglašenje blaženim.

Lani sam 1. ožujka poslao u Rim – gdje je umro pa je stoga ondje i sudište za njegovu kauzu – 218 gusto tipkanih stranica o njegovoj svetosti. Godine 1993, o stogodišnjici njegova rođenja, u Rimu je izašla velika knjiga Padre Alessio Benigar (više od šesto stranica), kojoj sam suauktor s časnom sestrom Celinom Sersale. Potom je također u Rimu u veljači 1996. bio simpozij o osobnosti i duhovnosti oca Alekse. Akta su izdana u Rimu 1997, a dio tih članaka izdao sam u Zagrebu. Sudbeni je proces za njegovu beatifikaciju otvoren 5. srpnja 1995. i dosad su ispitani hrvatski i talijanski svjedoci. Doskora će pristupiti i neka braća iz Kine i Tajvana. Posjedujemo svjedočanstva i najstarijih njegovih studenata koji su donedavna, koliko god su stari, bili odgojitelji u jedinom kineskom teološkom studiju, i to baš u Hankowu, gdje je Aleksa 25 godina predavao.

I za slugu Božjega Antu Antića kažete da je »hodao pred Gospodinom«. Više od dvadeset godina vodi se postupak da se taj ispovjednik i savjetnik u samostanu Gospe Lurdske u Zagrebu proglasi blaženim i svetim. U kojoj je fazi taj postupak?

– Bio je izvanredan ispovjednik i nadaren mnogim milostima te je služio ljudima u svagdanjem životu i trpljenju. Za njega je već okončan biskupijski proces, štoviše proučeno je i jedno čudo. Sve je to predano Kongregaciji za proglašenje blaženim i svetim. Zna se i tko je promotor te kauze. Napisan je njegov cio život i rad, pisac toga je profesor povijesti fra Vicko Kapetanović u Splitu. Ali kad će na Kongregaciji biti zaključen proces, i kad će Sveti Otac papa izreći svoj konačni sud da su Antićeve sve kreposti bile herojske – tako se to kaže – to je nemoguće predvidjeti.

Za vrijeme pape Ivana Pavla II, koji je već sluga Božji, bilo je izvanrednih beatifikacija i kanonizacija – bl. Terezija, sv. Pater Pio, bl. papa Ivan XXIII. i bl. Pio IX. – ali to su velike iznimke. Inače najbrža je bila kanonizacija sv. Antuna Padovanskoga: umro je 13. lipnja 1231, a iduće godine na Duhove svetim ga je proglasio papa Grgur IX. (koji je kanonizirao i sv. Franju dvije godine nakon smrti, 1228).

Spomenimo napokon da ste bili i novinar, osnovali ste »Glas Koncila«. Sudbina novina, medija općenito?

– U ono vrijeme komunizma u našem samostanu u Zagrebu na Kaptolu već se duže vrijeme razmišljalo o pokretanju nekih novina, bar ciklostilom. No neposredno prije početka Drugog vatikanskog koncila, 11. listopada 1962, ta je misao bila hitna. Biskupi su one večeri – 3. listopada – otputovali u Rim, prvi put. S našim nadbiskupom dr. Franjom Šeperom otputovao je i njegov teolog, naš o. Šagi-Bunić, kapucin. Toga sam ga jutra pratio s fakulteta na putu kući, u Dubravu, i na početku Vlaške ulice spomenem mu da naš magister klerika, sada već pokojni o. Zorislav Lajoš, misli otpočeti s malim novinama da bi i naši ljudi saznavali što se događa na koncilu. On se zaustavi i ozbiljno me pogleda: »Duda, pazi se, na sudu ćeš Božjem odgovarati ako to ne počnete.« Ja sam u to vrijeme imao svoja i Šagijeva predavanja, pomalo desetak predmeta, no odmah krenem profesoru Stjepanu Bakšiću, koji je kao generalni vikar umjesto dr. Šepera upravljao biskupijom. On napisa uvod datiran 4. listopada, na blagdan sv. Franje. To je bio rođendan »Glasa Koncila«, koji, evo, izlazi sve do danas.

No što bih u vezi s novinarstvom poručio? Kakvo god bilo novinarstvo, manje ili više dobro, nikada neće dosegnuti onu visinu koju je izglasao Drugi vatikanski koncil u svom dekretu Inter mirifice 4. prosinca 1963, gdje se veli: »Majci Crkvi je poznato da ta sredstva, ako se ispravno upotrebljavaju, pružaju efikasnu pomoć čovječanstvu, jer mnogo doprinose odmoru i naobrazbi te širenju i učvršćivanju Božjega kraljevstva. Ona također zna da ih ljudi mogu upotrijebiti protiv nauma Stvoritelja i zlorabiti ih na vlastitu štetu. [...] Prije svega zadaća je laika (svjetovnjaka u Crkvi) da oživljavaju takve instrumente čovječjim i kršćanskim duhom, da sasvim odgovaraju velikom iščekivanju ljudskoga društva kao i božanskom planu.«

Na kraju, još jedanput, što je vama Biblija?

– Dakako, Biblija je bila, moram tako reći, predmet moga cijelog profesorovanja na Bogoslovnom fakultetu, prvenstveno ograničena na Novi zavjet. No pravi profesor Svetoga pisma, koliko god bio vješt u tumačenju svetih knjiga, nikada sa Svetim pismom nije gotov. Pogotovo ako nastoji pobožno služiti svetu misu i sve druge liturgijske čine. Kad su me znali upitati što predajem, često sam odgovarao: Od prvoga retka Biblije »U početku stvori Bog nebo i zemlju«, pa do posljednjega retka Apokalipse »Dođi, Gospodine Isuse!«

Razgovarao

Mate Maras