Žestoko uskovitlavanje spavača

Žestoko uskovitlavanje spavača

Turbofolk je jedna od onih predstava koje će, vjerujem, izazvati vrlo različite i oprečne reakcije. No, ne bi li upravo takvo uskovitlavanje uglavnom uspavane nam društvene svijesti trebalo biti jedan od ciljeva isto tako uspavana kazališta?

Autorski projekt Olivera Frljića Turbofolk ogledni je primjer kako bi prije nekoliko godina pokrenuta mala scena HNK Ivana pl. Zajca, Zajc off (koja još nema svoga prostora), trebala funkcionirati i kakvim bi se kazališnim istraživanjima trebala baviti. Frljić je trenutno najzanimljivija i najostvarenija autorska osobnost među mladim redateljima koji autorski promišljaju kazalište. Već zbog same činjenice da hrvatskom kazalištu nasušno nedostaju redatelji autori, njegova je pojava osebujne autorske poetike bliske postdramskom kazalištu i performansu od iznimne važnosti.

Turbofolk apriori pobuđuje znatiželju, i to na dvjema razinama. Širi sloj publike koja obično ne zalazi u kazalište privući će vjerojatno činjenica da je predstava zabranjena za mlađe od osamnaest godina, izaziva brutalnom energijom te sadrži eksplicitne prizore nasilja i seksa koji su šaka u oko građanskome moralu. S druge strane, Turbofolk intrigira i na dubljoj razini – propitivanjem jednog od najaktualnijih društvenih fenomena naših prostora u posljednja dva desetljeća, istovremeno obožavana i s prezirom i gnušanjem odbacivana, koji smješta u kontekst što ga predstavlja barokna arhitektura HNK Ivana pl. Zajca (publika sjedi na pozornici, proscenij je prostor glumačke igre, a iza njega zjapi veliko prazno gledalište). Upravo u tom spoju/srazu takozvane niske i visoke kulture možemo, između ostaloga, iščitati Frljićev slojevit odnos prema svijetu i njegovim fenomenima. I kada, zajedno sa svojim dramaturgom Borutom Šeparovićem, idejno propituje turbofolk, on ne zauzima strane, nema potrebu moralizatorski ukazivati na sirovost takve glazbe i ljudi koji je gotovo u transu slušaju. On ne gleda kroz crno-bijele naočale, nego traži paradokse što zbunjuju ustaljenu logiku. Po nekima je paradoks i činjenica da se predstava o turbofolku radi baš u Rijeci, gradu koji slovi kao grad alternative. No, čini mi se da su konkretne činjenice prilično drukčije od priželjkivane slike grada koji je nekad zaista i bio takav kakvim ga još prikazujemo, ali u čijem središtu danas kasno uvečer iz kafića čujemo uglavnom upravo turbofolk.

Poetika ready-madea

Turbofolk je zapravo, kako kaže sam Frljić, najbliži poetici ready madea u kojoj se neprerađeni neumjetnički predmet (u ovom slučaju društveni fenomen) smješta u kontekst primjeren umjetničkim djelima. Stoga predstava propituje istovremeno obje spojene/sukobljene strane: fenomen turbofolka i koncepciju kazališne umjetnosti. Što se zbiva s jednim, odnosno drugim kada se postave u neuobičajeni kontekst koji ih na neki način potire. Ukoliko Turbofolk promatramo imajući na umu upravo navedeno, onda sirovost i svojevrsna plošnost ponuđene građe, kao i nedostatak bogatije teatralizacije određenih prizora postaju na neki način opravdanima. Pa ipak, pojedini su prizori predstave (primjerice, sjajna, groteskno uobličena sekvenca poroda u bolnici) dokazali da maštovita teatralizacija konkretnih detalja naše društvene zbilje itekako može pristajati poetici ready madea. Stoga bi jedina ozbiljnija kritika upućena predstavi bila – odveć skromna lepeza prikazanih situacija iz društvene nam zbilje koje bi na razne načine mogle zrcaliti obrađeni fenomen. Iako, možda je upravo taj nedostatak još jedno Frljićevo poigravanje iznevjeravanjem uvriježenih očekivanja. Prizor koji možda najeksplicitnije sadrži odnos neprerađene sirovine i teatralizacije u predstavi jest onaj u kojem Jelena Lopatić doslovce pokazuje svoju Željanu, igra se njome i tumači na koji način Željana najviše voli da je se dodiruje i uzbuđuje. S jedne je strane prizor vrlo doslovan, nekima možda i prelazi granicu ukusa, no s druge je strane doslovnost dovedena do maksimuma (dječje nevin i stoga posve izravan način pričanja o seksualnim potrebama, pripovjedački odmak, tretiranje Željane kao živoga bića) – te na taj način teatralizirana i zapravo poništena.

Primordijalna snaga

Ono što je, međutim, primordijalna snaga ove predstave i zbog čega ona uspijeva snažno lupati u želudac jest u hrvatskome kazalištu rijetka žestina kolektivne glumačke energije, sve vrijeme praćena glasnom glazbom koja zapravo diktira dramaturgiju predstave, a varira od klasičnog turbofolka do etnomelodija. Predstava počinje in medias res žestokim fizičkim teatrom, energijom koja je već na vrhuncu, i od prvih su trenutaka pa do sama kraja glumci sto posto unutra: Anastazija Balaž Lečić, Andreja Blagojević, Alen Liverić, Jasmin Mekić, Dražen Mikulić, Damir Orlić, Tanja Smoje, Olivera Baljak, koja u predstavu unosi najsnažniju dramsku facijalnu ekspresiju na kojoj se zrcali naličje svijeta turbofolka – očajnička potreba za ljubavlju, te žestoka, izvedbeno sjajna Jelena Lopatić. Pravo je uzbuđenje vidjeti glumce nacionalnoga kazališta koji su spremni posve se ogoljeti na pozornici, biti poput otvorene rane, znojni i zadihani, ispljuvani i izljubljeni istovremeno. Oni u predstavu upisuju i svoje poluizmišljene polustvarne biografije, dakle, unose i sebe kao njezine ready made-elemente. Jedan od tih elemenata jest i vrlo uvjerljivo insceniran verbalni, u jednom trenutku gotovo i tjelesni napad glumaca na redatelja, nadahnut njihovim stvarnim prigovorima i frustracijama tijekom rada.

Turbofolk je jedna od onih predstava koje će, vjerujem, izazvati vrlo različite i oprečne reakcije. No, ne bi li upravo takvo uskovitlavanje uglavnom uspavane nam društvene svijesti trebalo biti jedan od ciljeva isto tako uspavana kazališta?

Tajana Gašparović