Zadaća je etnomuzikologije interpretirati društvo

Zadaća je etnomuzikologije interpretirati društvo

Etnomuzikolog Jerko Bezić dobitnik je nagrade Dragan Plamenac za životno djelo za 2007. godinu, koju je treću godinu zaredom dodijelilo Hrvatsko muzikološko društvo

Kako ste započeli s etnomuzikološkim radom?

– Počeo sam već 1947, u doba oko moje mature. U okolici Zadra osobito me privuklo pučko crkveno pjevanje, koje u ono doba nije bilo šire popularno. Ako ste bili mlad, perspektivan i napredan, smatralo se da vam nije mjesto u crkvi. No, budući da sam bio odgojen kao katolik, to mi je nasljeđe bilo blisko. Fasciniralo me, primjerice, kada bih izašao poslije mise ispred crkve i čuo ojkanje, vidio plesanje kola. Stoga sam svemu tome odlučio posvetiti pozornost.

U Zadru ste se bavili tim temama?

– U Zadru sam, kao asistent na Institutu tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, prvi put bio na terenu 1958. Pretežito sam snimao na otocima, uzevši u obzir informacije kojima sam raspolagao kao diplomirani muzikolog s Akademije za glasbo u Ljubljani. No, bilo je to daleko od širega proučavanja, u vrijeme kada su Amerikanci diplomirali, pa i doktorirali, odlazeći na godinu dana istraživanja, primjerice, na Borneo ili Sumatru. Mi smo u to vrijeme bili, razumljivo, očarani vlastitom tradicijom, koju su nam pokazale sve smotre Seljačke sloge u tridesetim godinama, a onda i poslije rata.

Kakvo ste stanje građe zatekli u Institutu za narodnu umjetnost u Zagrebu 1964.?

– Vinko Žganec, utemeljitelj Instituta, rođen 1890, već je 1916. objavio prvu međimursku zbirku, i do Drugoga svjetskoga rata nastavio neprekidno istraživati. Sve je to vodilo osnivanju Instituta za narodnu umjetnost 1948. Žganec je okupio vanjske suradnike koji su rukom zapisivali napjeve, dolazio je do raznih podataka i ostavština te uspio organizirati da se sve to slijevalo izravno u Institut. Kada sam došao 1964, Institut je raspolagao golemom građom. Klasificirala se i raspoređivala sakupljena građa, čime sam se i ja mnogo bavio. Žganec je izrazitu pozornost posvećivao neprekidnom prikupljanju nove građe, i na tome mu velika hvala. Napustio je Institut 1963. otišavši u mirovinu, nakon čega sam se ja uključio u tu instituciju. Zanimljivo je da sam među prvim poslovima popisivao snimke napjeva Hrvata u Mađarskoj, koje je prikupio jedan istraživač, djelatnik u mađarskome Ministarstvu prosvjete.

Sedamdesetih godina 20. stoljeća došlo je do promjene u pristupu etnomuzikološkoga istraživanja. O čemu je riječ?

– Povod tomu bilo je istraživanje Instituta u Hrvatskome zagorju u povodu četiristo godina Seljačke bune. Polazište su nam bile tri objavljene Žgančeve knjige, Napjevi Hrvatskoga zagorja (1950), Tekstovi Hrvatskoga zagorja (1952) i Etnomuzikološka studija o Hrvatskome zagorju (1971). Proučavajući te izvore otkrili smo da je lokalitet Donje Stubice manje obrađen te se prvo posvetili njemu. Osim starinskih, tradicijskih obrednih pjesama, poput jurjevskih i žetelačkih, suočili smo se i s urbanijim napjevima na tome području. Uvidjeli smo da moramo proširiti granice istraživanja, odnosno uz seosku uključiti i urbanu (gradsku) glazbu. U to vrijeme zapadna Europa već je primjenjivala takav pristup istraživanja. Pokojni etnokoreolog Ivan Ivančan i ja objavili smo tu noviju građu u zborniku objavljenu u povodu četiristogodišnjice Seljačke bune. Praćenje života i prakse, bili su razlozi da smo se okrenuli naglu proširenju granica predmeta naših istraživanja.

Poticaj smo dobili ponajprije na temelju rezultata istraživanja usmene književnosti, koje je sustavno provodila Maja Bošković-Stulli. S proučavanjem i istraživanjem tekstova, kojih je bilo mnogo više nego zapisanih melodija, tekstolozi su mnogo brže napredovali u raspoređivanju tekstova i praćenju razvoja tekstovnih varijanata. Stoga su etnomuzikolozi primijenili metodologiju folkloristike u njezinu proučavanju tekstova. Da ste onda, pa i danas, pitali prosječnoga Krčanina jesu li njihove sopele izvorno glazbalo, odmah bi vam potvrdili da jesu. No, kada su potanje istraživana narodna glazbala, slični su instrumenti pronađeni na raznim krajevima svijeta. Pokazalo se da su pitanja podrijetla vrlo široka. I na ovom smo području proširili istraživačke obzore, što je zahtijevalo, mnogo napora i dubljih istraživanja.

Komunikacija na različitim razinama postala je osnovni čimbenik istraživanja. Obzirom na to, kako gledate na suvremeni način shvaćanja i reinterpretacije tradicije, primjerice kod Tamare Obrovac, koja kombinira osobine istarske glazbe s jazzom, ili sličnih takvih glazbenika?

– Kada su se pojavili glazbenici novog vala, takozvanog etnosmjera, često su dolazili k nama u Institut na konzultacije jer su ih privukle naše zbirke. Najsnažniji dojam ostavilo je tada na mene njihovo stajalište prema kojemu tradiciju prihvaćaju na svoj suvremeniji način individualnim izborom i dodavanjem glazbenih elemenata. Ako gledate Tamaru Obrovac sa shvaćanja skladateljskog izbora tradicijskog materijala, onda morate priznati da je to kao kombinacija dobro te da je utemeljeno i opravdano kao autorsko djelo. Znanstveno gledano, ne možemo reći da to nije glazba našega vremena. Velik uspjeh etnoglazbe upravo je u tome što nije vezana uz usko područje, primjerice jedno naselje, nego je riječ o glazbi koja pripada određenome vremenskome trenutku. To je ono što privlači mlađe generacije i što uzrokuje da su takve glazbene pojave danas prihvatljive. No, ponajprije je važno postaviti pitanja tko sklada, tko odabire elemente i za koga sklada.

Znači li to da shvaćanje tradicije može biti relativno?

– Spomenut ću jedno zanimljivo svjedočanstvo koje potvrđuje relativnost. Godine 2004. proslavljena je stota obljetnica Österreichisches Volksliedwerka, austrijske ustanove za čuvanje narodne pjesme i pjevanja u nekadašnjoj austrijskoj carevini. Tom prigodom upozorio sam na činjenicu da se istraživanje narodne pjesme u Dalmaciji kao austrijskoj kraljevini nije provodilo na isti način kao u Zagrebu, budući da je 1904. Hrvatska većim dijelom bila pod Budimpeštom, a manjim pod Bečom. Zbog toga se tada dogodilo da je spomenuta organizacija provodila istraživanje narodne pjesme samo na područjima austrijske carevine, dakle od sjeverne Dalmacije do Boke kotorske. Toj se organizaciji priključio skladatelj Vladoje Bersa, koji je jednom prigodom u Vrlici zapisao pjevanje jedne mlade djevojke. U to vrijeme, kada nije bilo željezničke komunikacije do Zagreba, ona je pjevala pjesmu koju sam također našao u jednoj zbirci u Beču, a koju su pjevali i gradišćanski Hrvati te koja je postojala u mnoštvu njemačkih inačica. Na ovome primjeru pokazala se relativnost shvaćanja generacija i komunikacije, upravo zato jer je organizacija tražila da se zapiše i ono što živi u praksi, a ne samo ono što je prema istraživačevoj prosudbi staro i tradicijsko.

Što bi uopće bio naš identitet i na koji ga način trebamo formirati?

– Zapravo bi se trebalo zapitati tko, kada, zašto, što u kakvim prilikama određuje identitet. Onda ćemo uvidjeti da to nije tako jednostavno. Primjerice, u današnje vrijeme nakon osnivanja samostalne države, tamburica se smatra najhrvatskijim instrumentom. Ali ako znate za mandolinu, za bosanske, turske, arapske tambure, ta misao dobiva drukčiju dimenziju. Ja kao profesionalni etnomuzikolog ne mogu pouzdano utvrditi što je hrvatsko u tim glazbenim elementima. Jer ako ulazite dublje u povijest, naći ćete druge usporedne kolosijeke. Ne bih želio reći da slavonski deseterac nije ona pojava uz koju će Slavonac reći, to je moje, to me vodi u moje selo. On osjeća da je po toj osobini sličan svom suvremeniku iz istoga sela. Ali kada se pitamo što označuje taj identitet, istraživanje nam može pokazati da je to isti način pjevanja koji se u tom selu primjenjivao prije dva ili tri naraštaja.

Znači li to da je identitet vrlo uzak pojam?

– Identitet je nešto vrlo primjenjivo. Ako ste deset godina mlađi od prethodne generacije, možete se njoj pridružiti, jer ne postoje tako velike razlike između susjednih generacija. No, postoji nešto što je društveno vrlo opasno. Ako je naš identitet, ne može biti drukčiji nego hrvatski, ukoliko se smatramo Hrvatima. A onda postavite pitanje što je to hrvatsko u našem identitetu. Zašto od Hrvata čardaš najbolje plešu Međimurci? Bilo je tu, i još uvijek jest, mnogo prepirki. Pa su stvarani novi plesovi, makar u najboljoj namjeri, jer imajmo na umu da su se Međimurci mnogo borili s mađarizacijom. Sve su to povijesne okolnosti koje moramo poštivati. No, odbijam svako pretjerivanje s povezivanjem hrvatskog i identiteta. U širim slojevima naroda, ako nije riječ o nacionalizmom nabijenoj atmosferi, pojedinac će se najprije deklarirati kao Međimurac, ili Dalmatinac, ili Slavonac, a tek u trećem stupnju kao Hrvat. Jer pripadnost narodu stupanj je više svijesti. Što je sasvim u redu.

Smatrate li da moderna shvaćanja tradicije, primjerice nova autorska klapska ili tamburaška glazba, ugrožavaju tradiciju samu? Ili je takva popularizacija potrebna?

– Pitanje je dubine istraživanja. Ako tamošnje nespecijalno glazbeno školovane ljude upitate vole li klapsku pjesmu, a da se niste prije detaljno informirali i dogovorili koja je to i kakva klapska pjesma, nećete dobiti pouzdan odgovor. Ljudi najviše poznaju ono što se unatrag četrdesetak godina proširilo. Pojava da generacije pjevača izabiru neke elemente, da svjesno nešto prihvaćaju ili ne prihvaćaju, da im se nešto sviđa ili ne sviđa, pojave kao takve bez obzira na opis pojedinog elementa ovise o tome koliko se duboko istražuje ono prethodno i s koliko se pozornosti i poznavanja prihvaćaju određeni elementi. Ali to ne ugrožava tradiciju. Zato je zadaća primijenjene etnomuzikologije da svojim istraživanjima ukaže na razlike u društvu te da posreduje među njima.

Tri važna pojma, narodno, folklorno, tradicijsko, često se primjenjuju s nerazumijevanjem. Možete li ih pojasniti?

– Riječ je o stupnjevanju, o pojmovima različitih širina. Narodno označuje najširi pojam, dakle pripadno nekom narodu. Folklorno je dio narodnoga, nešto što je vezano uz više generacija i uz regionalnu pripadnost. Tradicijsko je također dio narodnoga, ali ono što su upotrijebile barem dvije generacije. A život u nekoj sredini u izmjeni generacija potvrđuje tradiciju.

Mislite li da jaz između muzikologije i etnomuzikologije postaje sve dublji? Zbog čega se to događa?

– Važno je obratiti pozornost na produbljivanje samih istraživanja u okviru tih grana proučavanja glazbe. Kada vidite da u različitoj građi može postojati dublji i plići pristup, onda ne bih mogao govoriti o jazu između muzikologa i etnomuzikologa. Sigurno postoje pojedini slučajevi netrpeljivosti, ali i to su posve ljudske stvari. U tim slučajevima radije bih govorio o sukobima između muzikologa i muzikologa, ne ponajprije muzikologa i etnomuzikologa. Jer među njima nema izravne konkurencije. Treba biti stručnjak u svome području, ali i što upućeniji o drugoj specifičnoj struci proučavatelja glazbe.

Bi li rješenje bilo u osnivanju odvojenoga studija etnomuzikologije?

– Odvojenost ne u smislu jednoga protiv drugoga, nego jednoga s obzirom na drugo. Osnivanjem zasebnoga studija ne bi se ništa postiglo, ali kada bi bilo moguće, bilo bi korisno kada bi se specijalizacije sustavnije provodile. Nekada smo, dok je Svanibor Pettar još bio u Zagrebu, imali posebnu etnomuzikološku sekciju u okviru Muzikološkoga društva. No, u tom trenutku nije se mogla kao takva održati. Kada bi danas bilo još više etnomuzikologa, pa bi se mogao oblikovati etnomuzikološki institut, moglo bi se još više postići. Potpuno odvajanje ne bi vodilo uspjehu, jer su muzikologija i etnomuzikologija isprepletene. A tako i treba biti. Ipak se svi bavimo zajedničkim predmetom, glazbom. A ja nikada nisam požalio što sam krenuo upravo ovim putem.

Mirta Špoljarić

Akademik Jerko Bezić rođen je 1929. u Kranju u Sloveniji. Školovao se u Ljubljani, Zagrebu i Zadru. Studirao je pravo, etnologiju i povijest glazbe. Posljednji studij završio je 1956. u Ljubljani, a 1970. postigao je doktorat iz muzikoloških znanosti. Bio je nastavnik u glazbenim školama u Ljubljani (1951 – 1956), asistent u Institutu JAZU u Zadru (1957 – 1964), od 1964. znanstveni suradnik, a od 1979. do 1999. znanstveni savjetnik u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Predavao je etnomuzikološke predmete na Muzičkoj akademiji (1966 – 1993) i na Odsjeku za etnologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (1986 – 1992). Kao profesor gostovao je na sveučilištima u Beču, Berlinu, Ljubljani, Pittsburghu, Sarajevu i Skopju. Od 1980. član je suradnik, od 1988. izvanredni te od 1991. redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. U razdoblju od 1997. do 2003. bio je tajnik Razreda za glazbenu umjetnost i muzikologiju HAZU. Član je, povremeno i predsjednik, strukovnih udruženja poput Hrvatskoga društva folklorista (od 1955), središnjega svjetskog etnomuzikološkog udruženja – International Council for Traditional Music (od 1966), Hrvatskog etnološkog društva (od 1970), European Seminar in Ethnomusicology (od 1985) i Hrvatskog muzikološkog društva (od 1992).