Za podzemnim narodom

Mile Stojić, Priznanje, Izabrane stare i nove pjesme, VBZ, Zagreb, 2007.

Promotreni sa stajališta odnosa prema svom vremenu, neki od važnih pjesničkih opusa hrvatske poezije iz druge polovice šezdesetih godina nisu objašnjivi ako se na njih ne primijene izrazi poetičkoga nomadizma ili poetike tranzicije. Primjerice, Danijel Dragojević, Tonči Petrasov Marović, Nikica Petrak, Tonko Maroević i dr. temeljito mijenjaju diskurs napuštanjem hermetičnoga monološkog govora u korist višeglasnoga povijesnog učitavanja, štoviše palimpsestnog uslojavanja diskursa. Tako i Josip Sever započinje svoj planetarni delirij nad zadimljenim kristalnim globusom. Poezija najavljuje time tektonske mijene društva, gdje neće samo biti ugroženi tekstovi nego i životi.

Potkraj osamdesetih godina i Mile Stojić (1955) započinje zastupajući stvar monološkog pjesništva naprosto zato što je ono, odvajajući ga od prijetvorne ideološke pastorale, najbolje branilo stvar metaforskoga voluntarizma. On je nepristran, od svega jednako daleko koliko god se pozivao na južnost i sredozemni univerzalizam: »Mi nemamo porijeklo, mjesto, dom / Sve što je s nama prezreno je, zgaženo« (Povratak Hektorov u Brotnjo). Koliko god hermetistički umotana, nazire se teza o hercegovačkom ustaštvu i političkom kapitalu osvojenom na njoj – teza koja će biti premašena u novom povijesnom prijevoju. Potkraj osamdesetih događa se u Stojićevu pjesništvu raskid s tananim estetizmom njegovih ranih zbirki, kad je njihovu sredozemnu bezvremenost zamijenio novim osjetom vremenosti. Stojiću nije pritom promaknuo način kako nas veliki pjesnici, Homer, Mandeljštam, Goran, katarzom svojih tragičnih pjesama nastoje pomiriti s postojećim. Je li moguće, pita se pjesnik, u gonetanju znamenja vremena ne osjetiti bitnu istodobnost nekih događaja, primjerice osjetiti »čas goranova smaknuća... dokle nestrpljivo očekuješ vijest utakmica je prekinuta / Zbog skandala na stadionu« (Nedjeljna poslijepodnevna pjesma). Povijest prestaje biti učiteljicom života sa svojim poukama i utjehom dijakronije. »U mladosti sam prezirao biografije pisaca / jer su mi njihovi banalni životi mutili patetiku / njihovih rečenica... Kasnije sam shvatio da poezija nije samo u versima / nego i u njihovu nevidljivom korijenju« (Čitam biografije). Kada se razvojem događaja libreto za sviralu udvaja i stapa s libretom za strojnicu, poezija prestaje biti puko kombiniranje jakih riječi nego je u zahtjevu da se pronađu objektivni korelativi koji stoje ili ne stoje iza tih riječi.

Nova Stojićeva poezija nastaje u osluškivanju opsade Sarajeva, tako i doslovce ispisuje svoju poetiku koja se u Prognanim elegijama (1996) definira kao poetika egzila: »Naše pjesme ne podnose više velike riječi / naš govor sve više postaje nerazumno mrmljanje« (Gitara bodljikavih žica). Dok u pjesmi Zemlja opisuje nestajanje svih znakova državnosti srednjovjekovne Bosne, u Trijumfu mašte događa se to kao u povijesnoj analogiji lišavanjem pjesničke mašte svih njezinih moći, ciničnom primjenom slavnoga gesla manje je više:

Ali dosegli smo zato trijumf mašte

Govoreći o stvarnosti postižemo čudesne, gotovo nevjerojatne efekte

u našem slučaju izjednačeni su označitelj i označeno:

Pakao za nas nije simbol, nego satiruće iskustvo

Weltschmerz je već stanje rasječenih usta

Vatra za nas nije proplamsaj duha već heraklitsko počelo

što je progutalo svijet

Svezak Stojićevih izabranih pjesama kulminira zacijelo tom negativnom pobjedom, u situaciji kad više ništa nije kao što je bilo. Pa kao što ustanovljuje pogovornik Miljenko Jergović, »nakon svega toga Mile Stojić pisao je samo dvije vrste pjesama: nježne i pomalo bolećive ljubavne pjesme, te angažirane, kroničarske, posmrtne pjesme o svojoj zemlji i njezinim ljudima«. Stojić i nakon ovih gusto evokativnih pjesama ostaje zatočenik memorije suočen s globalizirano brzim napredovanjem zaborava; pjesnik ga je opisao preko sudbine znamenitog sarajevskog tunela o kojem govori snažno poput biblijskog Izaije: »Podzemni narod izlazio je kroz zemljana vrata / I nastanjivao daleke pustare kontinenata«. Ako je itko dao tome narodu glas, onda je to Mile Stojić.

Zvonimir Mrkonjić