Veselo putovanje krajolikom

Nipošto ne začuđuje prikaz u zagrebačkom »Vjesniku« (u članku Marine Tenžera), koji je odjeknuo već u naslovu Napokon slikarstvo upravo zbog elementarnih čestica koje se u Vukovićevim slikama radijalno šire poput svemira

Izložba koja je u prostorima Galerije Matice hrvatske postavljena u razdoblju od 16. do 29. travnja na neobičan je način podsjetila na ishodišna obilježja sama slikarstva. Naime, iza nas su epohalna i energična propitkivanja realnih motiva, koji su, ako nisu ponijeli svrhu tekućega života, završavali na otpadu komercijalnosti i banalnosti. Da ne mora biti tako, svojim je bogatim i dojmovno višeznačnim postupkom podsjetio slikar i pjesnik Davor Vuković, koji na distanciran način još jednom podsjeća na živost boja, na njihovu nesputanu protežnost. Naime, tekuća je kritika (Darko Glavan) zapazila golemu strast za ekspresiju i eksploziju same naravi slikarskoga postupka, koji je donedavno bio smatran demodiranim. Usuprot tome Vuković iznovice preispituje postupke action paitinga unoseći nove emocije, dosad neviđene, i posve nove tonove: izvore svjetla i tame, aluzivne prožetosti krajolikom i veselo putovanje njime, te nesputana atomistička razlaganja. Već time slikar je zadužio grobljansko poimanje slikarskog tehnicizma. Začudo, apstrakcija i hermetična ekskluzivnost nipošto ga neće zanimati, nego gusta interpretacija života koju promatrač s radošću odgonetava. Upravo to gonetanje, buktinja boja kojom promišljeno vlada, unekoliko će nas vratiti našim najljepšim sjećanjima. Vuković, čini se, računa na naš obojeni psihizam te će se njegove slike zasigurno shvatiti kao otkriće i himna našim uvriježenim i omiljelim motivima, ali sada na posve nov način: usuprot ništavilu i hladnoći koju nam servira analitička intelektualnost.

Odista ne čudi što je u zagrebačkom »Vjesniku« (u članku Marine Tenžera) odjeknuo naslov njezina teksta Napokon slikarstvo, upravo zbog elementarnih čestica koje se u njegovim slikama radijalno šire poput svemira. Rekli bismo da je riječ o apstraktnom ekspresionizmu, ali kod ovoga slikara nikada nisu posve nestale predmetne asocijacije. Vitalizam, radost sama stvaranja, raskoš pri neograničenim postupcima pretapanja (preobražaja) krajolika koji napokon postaju naše konkretne zavičajne ljubavi – sve su to osobine i vrline u prilog pobjedi života. Vuković je na osobit način ljubavnik krajolika, dakle, nikad se neće posve odvojiti od sadržaja naših koloritnih snova. Različitim križanjima nastaju uvijek novi i nepredvidivi sadržaji, koji nose izraze naše nesvjesne ljepotnosti. Posve human slikar (u svojim radosnim pikturalnim nakanama) uspijeva predočiti spontanitet (ne živčan ili tragičan) boljega života i bitka. Njegove su slike dokaz izmučene i suhoparne zbilje na odlasku, ali i dokaz magičnoga čuda svevremenosti života. Stoga ne čudi zanimanje za slikara koji nam šalje zaboravljeni optimizam.

Sead begović