Upravljanje vodama u Hrvatskoj

Danas ljudski rod naginje zaboravljanju osnovnih uvjeta zdravlja i života na zemlji te se gospodari prirodnim resursima, pa tako i vodom, u kratkoročnom i isključivo profitnom smislu. Neodgovorno ponašanje prema okolišu i prirodi neizbježno nas vodi u naglo i drastično smanjenje kvalitete i uvjeta života na zemlji. Kao živi primjer toga može poslužiti, nekad sveta, majčinska rijeka te okosnica civilizacije Kine, Žuta rijeka, koja je potpuno onečišćena i uglavnom ne uspijeva doći do prirodnog ušća u zaljevu Žutog mora. Sličnu sudbinu dijele mnoge rijeke cijelog svijeta, te se smatra da je petsto svjetskih rijeka jako promijenjeno, odnosno uništeno.

Povijesne i geografske činjenice učinile su Hrvatsku zemljom bogatom vodnim resursima, nadzemnim i podzemnim, što nam daje sigurnost i životnu udobnost. Ali zbog nedostatka poštovanja prema tom osjetljivu resursu, koji Hrvatska trenutno ima u izobilju, nitko ne jamči da će tako ostati u bližoj i daljoj budućnosti.

Približavanje rijeci

Rijeke se prošla dva ili tri stoljeća prilagođavaju potrebama čovjeka u poljoprivredi, urbanizaciji, graditeljstvu, rekreaciji, a čovjek se toliko približio rijeci (prije su se gradovi smještali na brežuljcima, ili podalje od rijeka) i počeo se stvarati toliki pritisak na njih, da su mnoge rijeke na granici podnošljivosti iskorištenja te se počinju osvećivati čovjeku. U posljednjih petnaestak godina učestale su i razorne poplave, suše, presahnuli ili onečišćeni podzemni vodnosnici, a vjeruje se da će u budućnosti stanje biti još gore.

Hrvatska organizirano i sustavno upravlja vodama od 1876, kada se u Osijeku otvorilo Društvo za regulaciju rijeke. Od tada se i rijeke Hrvatske sustavno mijenjaju i prilagođavaju potrebama industrije, plovidbe, graditeljstva, proizvodnje struje, vodoopskrbe i odvodnje. Mnoge su rijeke s pritocima pretvorene u odvodne kanale za komunalne i industrijske vode te u akumulacije za potrebe proizvodnje električne energije. Te su rijeke izgubile prijašnji sjaj i funkciju te se često i ne mogu nazvati rijekom, više odvodnim kanalom. Pod najvećim su utjecajem jasno velike rijeke poput Drave, Save, Kupe, Cetine, Neretve, koje pružaju višestruke koristi u privredi, ali su se posljednjih godina, s pojavom konzumerizma i ubrzana razvoja, apetiti povećali te se rijeke naglo sve više iskorištavaju te nestaju staništa, smanjuju se biološka raznolikost i prirodne funkcije. Ostaci nekadašnje poplavne ravnice Save samo nas podsjećaju kako je sustav rijeke Save nekad izgledao te koje je usluge i mogućnosti pružao. Ne samo iznimno visoku biološku raznolikost nego i izravne i neizravne usluge – obranu od poplava, drvnu masu, čistu vodu, plodno tlo, ekonomski iskoristive vrste, ugodnu klimu, punjenje podzemnih vodonosnika, rekreaciju.

Granice iskorištenja

Moderno je društvo postalo svjesno činjenice da rijeke imaju granice iskorištenja i one se moraju poštivati, te se počelo s iznimno skupim procesima obnove i vraćanja vodotokova i močvara u prirodno ili poluprirodno stanje. Hrvatska tu ima prednost jer još 20 posto vodotoka ima prirodno ili doprirodno stanje te može i poslužiti kao primjer za ostale zemlje. Nažalost hrvatsko vodno gospodarstvo ne želi učiti na greškama uvijek poštivana zapada, nego i dalje samo ponavlja iste greške te planira urediti i preostatak od 20 posto vodotokova, umjesto da se koristi uslugama ekosustava i da rijeci više prostora kako bi smanjili troškove za uređenje voda i obrana od poplava. Uređenost vodotoka znači kanaliziranje rijeke kako bi izgubila prirodnu dinamiku i bila pod nadzorom, te dobivanje uniformnoga kanala kroz koji voda jednolično protječe i ne stvara štetu niti prijeti okolici. U takvoj rijeci nema života jer su uvjeti nepovoljni za većinu riječnih vrsta biljaka i životinja, a također nema ni procesa samopročišćavanja vode te punjenja podzemnih vodonosnika, što znači da tako voda brže napušta teritorij Hrvatske, te su zalihe vode za budućnost upitne. Jedno od tehničkih rješenja toga problema izgradnja je brana i akumulacija, ali zbog višestrukih i trajnih posljedica za uži i širi okoliš, floru i faunu, podzemne vode, poljoprivredu i lokalno stanovništvo one izazivaju veliki otpor.

Sretna zemlja

U Hrvatskoj se planira izgradnja još deset velikih hidroelektrana i nekoliko stotina malih, što će dodatno uništiti jedinstvenost riječne i podzemne biološke raznolikosti te osiromašiti hrvatski krajolik, kulturne i prirodne vrijednosti; a sve u svrhu razvoja. Pitanje je koliko je pametno, odnosno dugoročno isplativo, izgubiti nešto neprocjenjivo kao što su prirodne i kulturne vrijednosti za kratkoročnu i upitnu korist (iskoristivost hidroelektrana izravno ovisi o količini vode u sustavu, a u pogledu klimatskih promjena Hrvatska će iskusiti nedostatak vode, osobito u priobalnom području).

Hrvatska je sretna zemlja, ima zlato 21. stoljeća, ali mora pametno i odgovorno gospodariti njime kako bi se sigurno i dugoročno koristila svim blagodatima koje ono pruža.

Irma Popović

Irma Popović (1978) diplomirala je ekologiju na Biološkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu. Od 2001. aktivno djeluje u udruzi Zelena akcija, gdje je od 2004. voditeljica Programa zaštite voda. Međunarodnim edukacijskim programima i aktivističkim radom specijalizirala se za temu očuvanja hrvatskih riječnih ekosustava.