Totalni zahvat u prostor

Izložba Tomislava Buntaka Hodočasnici – vizija mističnih putovanja, Umjetnički paviljon, Zagreb, 15. svibnja – 7. lipnja 2008.

Totalni zahvat u prostor

Buntak je cjelokupnu unutrašnjost Umjetničkog paviljona – ponajprije se to odnosi na zidove – odlučio tretirati integralno, poput svojevrsnih površinskih negativa, u koje će potom ugrađivati slikocrteže na papiru divovskih dimenzija

Održavanje samostalne izložbe u velebnom Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, prostoru s izlagačkom tradicijom što seže punih 110 godina unatrag, za svakoga hrvatskog suvremenog umjetnika zasigurno je jedan od najvažnijih događaja u karijeri. Nipošto bez razloga. Riječ je, naime, o mjestu – kako bi Braco Dimitrijević rekao – od povijesnoga značenja za likovni život grada Zagreba, a samim time i čitave Hrvatske. Ali, osim što autorima osigurava prestiž i punu medijsku pozornost, Umjetnički paviljon pripada i među najzahtjevnija domaća izlagačka mjesta. Pamtimo tako, nažalost, slučajeve koji su pokazali kako čak i neki ugledni umjetnici nemaloga iskustva nisu uspijevali na najsretniji način prilagoditi sebi zateknute dojmljive dimenzije Paviljona, kao i njegove izrazito sugestivne štukature odnosno reljefe. To se, pak, nipošto ne može reći za Tomislava Buntaka, likovnjaka već odavno poznata po tome što svaku izložbu osmišljava, priprema i realizira nesvakidašnje pedantno, da ne kažemo perfekcionistički.

Buntak je cjelokupnu unutrašnjost Umjetničkog paviljona – ponajprije se to odnosi na zidove – odlučio tretirati integralno, poput svojevrsnih površinskih negativa, u koje će potom ugrađivati svoje slikocrteže na papiru divovskih dimenzija. Ili, još bolje, pošlo mu je za rukom arhitektonske zadanosti zgrade na stanovit način dematerijalizirati i učiniti prozirnima. Kao i uvijek, u središtu umjetnikova zanimanja ljudska su tijela, obnažena, mnogobrojna te raspoređena unutar strukturalno izrazito složenih, a za promatranje nadasve poticajnih kompozicija. Ovdje odmah valja naglasiti kako je struka, posve opravdano, neprestano isticala Buntakov urođeni crtački talent, ali je pritom propuštala ukazati i na njegov doista začudan osjećaj upravo za likovno komponiranje. A riječ je o kompozicijama koje nas suverenom usklađenošću i izražajnošću čak mogu podsjetiti i na neka monumentalna slikarska ostvarenja svojstvena samo velikim majstorima renesanse ili baroka.

Ipak, prigodom isticanja formalnih obilježja što krase Buntakov paviljonski ciklus nikako ne smije biti zapostavljena ni njegova sadržajno-ikonografska komponenta. Jer, upravo će kršćanska tematika – a o njoj je ovdje riječ – uvelike uvjetovati izbor zanimljive tehnike fluorescentnog akrilika na papiru s popratnom potporom ultraljubičastoga neonskog svjetla, čije osobine dopuštaju potpuno zatamnjenje cjelokupnog izlagačkog prostora, omogućavajući slikocrtežima da, poput inverzno osvijetljenih vitraja, bliješte u mraku te privremeno sakraliziraju prostor unutar kojega egzistiraju. Potvrda je za to i podatak da je na samu otvaranju izložbe, mnoštvu posjetitelja usprkos, uglavnom prevladavala tišina. Svi su, naime, govorili u pola glasa, kao u crkvi.

Isus je u svim prizorima prikazan kao dječak, dakle u životnoj dobi kada o njemu postoji najmanje podataka. Stoga će i scene što nam ih Buntak prezentira biti svojevrsna nadahnuta kombinacija biblijskih predložaka i čisto izmaštanih prizora, uz već otprije poznat nam arkadijski ugođaj s elementima nadrealističke poetike koja se ponajprije manifestira u likovima poput jednoroga, zmaja ili pak čudnih žirafa s ljudskom glavom. Uz Isusa dječaka glavni je lik sv. Kristofor. Taj gorostasni svetac – ime mu u prijevodu s grčkoga znači Kristonoša, jer je prenio Isusa koji mu se prikazao kao malo dijete preko nabujale rijeke – u Buntakovoj interpretaciji prikazan je ponajprije kao Isusov pratitelj, ali i prijatelj u igri. Općenito, svi prizori odišu izrazito vedrim i opuštenim, ali istodobno dostojanstvenim ugođajem.

Promatrajući mnoštvo likova što ispunjavaju zidove Umjetničkog paviljona nameće nam se umjetnikova sposobnost da, crpeći iz iskustva najrazličitijih povijesnih stilova odnosno izama – suzdržanost gesti svojstvena klasičnim epohama; maniristička izduženost likova; linearizam u kojem možemo osjetiti dah secesije, ali isto tako i ekspresionizma – kreira vlastiti, posve samosvojan i lako prepoznatljiv likovni izričaj.

Branko Franceschi, autor predgovora u katalogu izložbe, s punim će pravom istaknuti i jednu novost. To su, dakako, prikazi arhitekture, koja prije nije privlačila Buntakovu pozornost. Na ovoj izložbi ona pak zauzima iznimno važno mjesto, kako formalno tako i simbolički. Između ostalog, Franceschi će zapisati: »Upravo je arhitektura nositelj povijesne memorije, gotovo svojevrsni kulturološki plašt preko nagih izvanvremenskih tijela koja simboliziraju čistu ljudsku dušu...« I doista, bez arhitekture ovi prizori izgubili bi ponešto na vjerodostojnosti i snazi. Ovako, jasno je naznačeno kako je čovjek i stvaralačko, a ne samo prirodno biće.

Na Buntakove najnovije slikocrteže valja zapravo gledati kao na svojevrsnu ambijentalnu umjetnost. Njihova pozadina uvijek je plava – sjetimo se Giottovih fresaka u Padovi! – a plava boja simbolizira nematerijalnost, dakle spiritualnost. Također, to je boja beskraja iza kojega može stajati jedino Stvoritelj. Upravo zbog toga moćni zidovi Umjetničkog paviljona kao da su iščeznuli, sugerirajući nam tako pobjedu duha nad materijom. A vjera i umjetnost, barem kada je o Tomislavu Buntaku riječ, upravo su to.

Vanja Babić