Ratni roman polifonične strukture

Pavao Pavličić, Literarna sekcija, Mozaik knjiga, Zagreb, 2008.

Otprilike pola godine prije nego što se pojavio roman Literarna sekcija njegov autor Pavao Pavličić objavio je u svojoj redovitoj kolumni u »Vijencu« feljton pod istim naslovom. Teško je reći je li ta naslovna podudarnost slučajna ili je u njoj ipak bilo i neke primisli; u svakom slučaju taj nam kratki tekst ovdje može biti zanimljiv zbog duhovite društvene kontekstualizacije tih nekad nezaobilaznih grupa po školama, tvornicama, umirovljeničkim domovima i narodnim sveučilištima, pogotovo u onom svom dijelu u kojem govori o razlici između književnoga i literarnoga. Književno naime ima neko društveno dostojanstvo, objašnjava pisac, a literarno na to dostojanstvo tek pretendira, pa otuda i naziv za literarne sekcije. One su udruge amatera, koji se okupljaju iz ljubavi prema književnosti, a ne radi statusa, i važniji su sami sebi nego društvu kao cjelini.

Takvu jednu sekciju osnovala je u Varošu umirovljena profesorica hrvatskoga Nada Antolić, prva pripovjedačica novoga Pavličićeva romana Literarna sekcija. U skupini je devetero ljudi različitih dobi i zanimanja, svi su početnici i dogovorili su se da napišu po tridesetak kartica teksta o istoj stvari: o opsadi Varoša u rujnu 1991. Ta je opsada trajala devet dana i bila je najvažniji događaj u njihovu životu. O svakom danu piše jedan od članova sekcije, onako kako ga je on doživio, te u uvodu objašnjava zašto se upisao u sekciju i što od nje očekuje. Ti su iskazi s poetičkoga gledišta osobito zanimljivi jer donose cijeli registar čestih i popularnih stajališta s kojima se susrećemo u svakodnevici, sve od onih naivnih i stereotipnih pa do književno vrlo osviještenih.

Višeglasje pripovjedača

Tako primjerice stara profesorica drži da su važni ratni događaji njezinu nekad nezanimljivu biografiju pretvorili u građu za književno djelo, pa »piše iz dužnosti«, »jer znam da pisati moram«. Grafičar je uvjeren da »čovjek počinje pisati zato što pišu i drugi, zato što postoji književnost«; on želi vidjeti »jesam li kadar pišući uvjeriti čitatelja da je ono što sam vidio i upamtio nešto važno i vrijedno«. Željezničar se pak nije učlanio u Literarnu sekciju »radi umjetnosti, nego radi dokumenta«; on želi svjedočiti, govoriti precizno o okolnostima u kojima se sve zbivalo. Inženjer arhitekture došao je sa željom da nauči kako se najbolje sastavlja policijska dojava, da ljudima »strgne maske«, novinarka želi književnim tekstom iskupiti profesionalni propust, knjižničarka je uvjerena da ne može postati spisateljica, jer je »nesreća prvi preduvjet za dobro pisanje«, a ona je cijeli život sretna.

Budući da nema uobičajenoga jednog pripovjedača, na koji način onda funkcionira ovaj Pavličićev roman? Moglo bi se reći da je njegovo integrativno načelo polifoničnost (glazbeni termin što ga je svojedobno Bahtin upotrijebio govoreći o romanima Dostojevskoga): višeglasje »koje ne zvuči unisono« ovdje se odnosi na čak devet pripovjedača koji govore o istoj temi (opsadi grada i razaranju gimnazijske zgrade), ali to čine različito, svaki sa svoga stanovišta – s obzirom na iskustvo, obrazovanje, prikupljene informacije i bliskost s likovima koji su u središtu zbivanja. Pozicija je tih pripovjedača zapravo dvostruka: s jedne strane, koristeći se ispovjednim diskursom, oni govore o svome životu, pa je pred čitateljem devet intimnih životnih priča; s druge pak strane, oni iznose svoje viđenje opsade Varoša i uloge glavnih aktera u tim zbivanjima, osobito u rušenju zgrade varoške gimnazije. O akterima – pukovniku JNA Slavku Kovačeviću koji predvodi opsadu, te Varošanima Živiću, profesoru Domoviću, doktoru Horvatincu, ljepotici Vidi Budački, Zoji Ljubić i dr., povezanima gimnazijskim školovanjem – čitatelj je dakle obaviješten iz druge ruke, posredno.

Mnogoglasje i mnogoočje

Slika o njima, kao i slika o opsadi, upotpunjuje se na samu kraju, u priči koju je napisao student Domagoj Živić. Riječ je o sinu poginulog zamjenika zapovjednika obrane grada, koji je »život nakanio posvetiti pisanju«, a u doba tih zbivanja bilo mu je tek pet godina. Takva je završnica doista neočekivana, iznenađenje za čitatelja; pisac je motivira Domagojevom dobrom informiranošću (on je slučajno došao i do ključne informacije, o tome tko je gimnaziju srušio) te odmakom u fantastiku (slučaj s poštarom), koja ovdje simbolizira umjetnikovu autonomnost i premoć i nad zbiljskim svijetom i nad svijetom umjetnosti. U Literarnoj sekciji nema inače odviše elemenata fantastike; izuzev završnice priče dokumentarista i svjedoka Živka Carevića o tajanstvenu nestanku željezničkoga vagona sa svom prikupljenom dokumentacijom, fantastika se svodi na sasvim kratke i manje važne segmente teksta.

Uporaba mnoštva pripovjedača znatno dinamizira radnju, povećava neizvjesnost i napetost i donosi autoru druge prednosti (iako se Pavličić ne upušta u jezičnu i stilsku karakterizaciju, što je neiskorišteni veliki potencijal), a usto je to rijetko rabljena tehnika te djeluje svježe, nepotrošeno. Mnogoglasje i mnogoočje, stalno vraćanje u prošlost da bi se shvatila i objasnila sadašnjost, uvjerljivo sugerira silnu složenost života Varoša, male sredine koja je usredotočena na samu sebe, ali je istodobno odslik širih društvenih kretanja i atmosfera. Pritom su priče o pojedinim likovima čiju su sudbinu obilježili ustaška prošlost roditelja, jugoslavenstvo kao posljedica »miješanog braka«, odnosi Hrvata i Srba, doušništvo kao nedovoljno osviješten, a zapravo usporedan svijet samo neke od i dalje provokativnih i izvrsno osvijetljenih tema.

Strahimir Primorac