Potpuno se otvoriti ili dignuti sidro!

Dani satire morali bi se pretvoriti u pravi međunarodni festival i pokušati komunicirati i s Europom, a ne samo Slovenijom, što će ih staviti pred nove produkcijske i organizacijske izazove. Ukoliko pak žele ostati uglavnom nacionalnom smotrom, trebali bi jednostavno dignuti sidro

Hrvatski se kazališni festivali natječu u starosti, obljetnice padaju jedna za drugom, i čini se da svaka nova smotra takva tipa zapravo jedva čeka da postane punoljetna s barem pet uzastopnih sezona. Ni o novim se festivalima u nas ne razmišlja previše, dok se stari jednostavno uzimaju zdravo za gotovo, kao dio kulture bez kojega kulture nema, što je zabluda jer festivali nakon nekoga vremena počnu samima sebi graditi spomenik, postanu sami sebi svrhom, a svima drugima neupitnom činjenicom. Jedan od takvih je i festival smijeha i komedije Dani satire.

Koliko je festival ozbiljan, nema veze s njegovom temom. I festival koji nudi najzabavnije sadržaje, predstave isključivo humorističkoga postupka, u organizaciji i pristupu može i treba biti ozbiljan. Iako nastalo iz varijetea, Satiričko kazalište Kerempuh, ustanova koja stoji iza Dana satire, vrlo je ozbiljno kazalište. Barem, sudeći po financijskim izvještajima koji su još do prije nekoliko godina uspijevali doći do dnevnog tiska, u relizaciji programa i popunjavanju gledališta. Kako ga popunjava, drugo je pitanje, i naposljetku za samu popunjenost nevažno. Zato je njegov ravnatelj Duško Ljuština, ujedno gradski kulturni politički moćnik, i mogao nedavno prijetiti kolegama ravnateljima glavosijekom u slučaju čak i jedne kune minusa na kraju fiskalne godine. I baš zato što Kerempuh jest ozbiljno kazalište, Dani satire kao njegov proizvod su, koliko god to paradoksalno naizgled bilo, upitan i neozbiljan kulturni projekt.

Nesustavnost izbora

Izbornik ovogodišnjih 32. dana satire Hrvoje Ivanković u uvodnoj besjedi prvi put u tom kontekstu spominje latinski korijen riječi satira i navodi da je ona u u prijevodu mještavina ili smjesa, i tako elegantno izbjegava odgovornost za nesustavnost izbora, koja je ionako zaštitni znak festivala. Ipak, satira je u kazalištu najprije ono što rječnik tvrdi u nastavku: »vrsta (umjetničke literature) koja jetko ismijava negativne pojave stvarnosti«, pri čemu ne treba zaboraviti da u mjestima s dovoljnim iskustvima ideološke represije pa čak i totalitarizma satira nerijetko podrazumijeva, čak i primarno znači, skriveno ismijavanje društvenog uređenja i vlasti. Međutim, satirička je crta Dana satire, kao i sama kazališta koje tu odrednicu ima i u imenu, problematična. To jest ona je uvijek problematična onda kad nije problematična, jer se uprava Kerempuha u povodu jubileja 2006. pohvalila činjenicom da »najstariji hrvatski natjecateljski festival funkcionira već punih trideset godina bez ikakvih umjetničkih, financijskih ili političkih problema«. Dakle, festival koji bi se trebao rugati nije u tri burna desetljeća, a ne treba podsjećati što se sve u tom razdoblju događalo na ovim područjima, imao baš nikakvih problema. Čini se da to dovoljno govori koliko je uspješan bio u tom ruganju.

Dani satire započinju govorima i himnom, snažno su nacionalno obilježeni, i nigdje, kao što primjerice pošteno tvrdi Međunarodni festival malih scena u Rijeci, ne odaju svoju internacionalnu narav. Ipak, godinama ga je otvarala produkcija ljubljanskoga Slovenskog mladinskog gledališča, obično režijom Vita Taufera, dok program u posljednje vrijeme sve češće čine i predstave iz Srbije. Jasno, svako otvaranje obzora i pružanje mogućnosti domaćoj publici da vidi i inozemne predstave nije nešto što bi bilo tko mogao na ovaj ili onaj način prozivati ili obezvrjeđivati, ali teško je ne oteti se dojmu da je svako takvo gostovanje na Danima satire zapravo kontraproduktivno. Po sniženim kriterijima selektiranu domaću produkciju, ionako ne preveliku i još pod pritiskom floskule o Hrvatima bez smisla za humor, tako se stavlja u neravnopravan položaj s konkurencijom, koja je ponekad i sam vrh kazališta susjednih država. To što ponekad i nisu, specifičan je problem svakog izbornika, ali kad zaista jesu, upravo su ona i najbolje primljena, i jedino je tada gledalište Kerempuha zaista puno.

Potrebe publike

S druge strane, i Dane satire, kao i Gavelline večeri, muči problem što su osnovani u vrijeme kad je ponuda bila nešto veća, pa su zagrebačkoj publici nudili najbolje od humornog ili dramskoga kazališta kad se moglo birati iz cijele bivše državne zajednice. Danas više od polovice kazališne produkcije koju ti festivali uzimaju u obzir nastaje u Zagrebu, te je upitno koliko svrhe ima uvrštenje zagrebačkih predstava u njihove programe. Tu je i problem takozvanih gostovanja, kad recimo Teatar Exit gostuje u Kerempuhu, ili &TD u Gavelli. Osim toga, velika većina zagrebačkih kazališta ipak ima donekle razvijene sustave prodaje, i teško da postoji baš toliki broj onih koji, primjerice, predstavu kazališta Gavella ne uspiju vidjeti do baš te jedne izvedbe na Danima satire. Osim publike, tu je izabranu predstavu već sigurno vidio i žiri Dana satire, uglavnom sastavljen od kazališnih profesionalaca, ljudi kojima je posao da na ovaj ili onaj način prate repertoar. Toliko o praktičnim razlozima postojanja ovakvih Dana satire.

S obzirom da se i nacionalni festival drame Marulićevi dani kao i takozvani hrvatski showcase što ga povremeno organizira Hrvatski centar ITI, ne mogu pohvaliti najezdom selektora inozemnih festivala koji žele pogledati najbolje od hrvatskog kazališta kako bi nešto možda i uvrstili u svoje programe, ni Dane satire ne pohode inozemni profesionalci u potrazi za kvalitetnim hrvatskim predstavama. Također, teško je vjerovati da neka imaginarna kazališna publika dolazi u Zagreb sa sličnim pobudama. Stoga je logično da je taj festival najzanimljiviji zbog produkcija nastalih izvan glavnoga grada. Takvih pak u programu od 2000. do 2008, sveukupno ima uvjerljivo manje od pola. Pritom je Kerempuh gradsko, a ne nacionalno kazalište, i zato bi primarno trebalo zadovoljavati potrebe domicilne publike. Pitanje je bi li s takvim omjerom ciljane publike bilo koji drugi festival, ne računajući Gavelline večeri, prošao stroge gradske financijske proračune kulturnih vrijednosti i programa koji ih trebaju zadovoljiti.

Prema Programu javnih potreba u kulturi Grada Zagreba za 2008. Kerempuh za Dane satire dobiva 280.000 kuna, što nije velika cifra u odnosu na iznose koje dobivaju Tjedan suvremenoga plesa, Eurokaz ili Festival svjetskoga kazališta, ali jest ukoliko se gleda tako da je polovica tih ipak silnih tisuća zapravo potrošena uzalud – na predstave koje je publika već vidjela. Istim novcem može se financirati još jedna produkcija u institucionalnom kazalištu, ili čak nekoliko neovisnih, s obzirom na to koliko takvi projekti posljednjih godina dobivaju, i svaka bi, čak i najneuspješnija, bila bolja od – svečanog otvaranja i svečanog zatvaranja Dana satire.

Reprezentativan festival?

Postavlja se na kraju pitanje, čemu služi takav festival i koju vrijednost proizvodi. Kao festival isključivo reprezentativnoga tipa, kojem polovica programa otpada na dostupno i već viđeno, odgovor glasi – vrlo malu, gotovo zanemarivu. S druge strane, on ima bitnu političku vrijednost unutar sama hrvatskog glumišta. Unatoč proklamiranoj želji za tržišnim natjecanjem, koje je sve više jedini pokazatelj izvrsnosti kojoj se, ponovno, programatski teži, Dani satire potkopavaju tu težnju jednostavnom računicom: s obzirom da nagrada Dana satire ima ponekad i više od predstava, svako si kazalište može upisati bod u gostima i vjerovati u svoju kvalitetu koja zapravo ne postoji.

No, postoji lijek; točnije, dva. Dani satire mogu se pokušati pretvoriti u pravi međunarodni festival i pokušati komunicirati i s Europom, a ne samo Slovenijom, što će ih staviti pred nove produkcijske i organizacijske izazove. Ukoliko pak žele ostati uglavnom nacionalnom smotrom, trebali bi jednostavno dignuti sidro. Kao što su pokušali i domaći glazbeni festivali, i Dani satire mogli bi se održavati svake godine u drugom većem ili manjem gradu Hrvatske. Time bi se, u skladu s novoistaknutom državnom politikom, unaprijedila kazališna aktivnost u manjim sredinama i skrenula pozornost lokalnih zajednica na već pomalo zaboravljen fenomen kazališne igre, a pored toga natjeralo bi se lokalne sredine da osposobe dvorane i osoblje potrebno za čak i povremenu kazališnu aktivnost. Populistički program kakav velikim dijelom nude Dani satire bio bi idealan za takvu vrstu putujućega festivala, koji bi pratili i mediji, što bi onda možda, barem na tih dvadesetak dana, dovelo i do čuvene i žuđene decentralizacije hrvatske kulture.

No, možda je ipak lakše i dalje se hvaliti nagradama, selekcijom i brojem sudionika te u miru plutati ususret novim obljetnicama.

Igor Ružić