Posljednja besplatna ljubaznost

Michal Viewegh, Anđeli naši svagdašnji, s češkoga prev. Branka Čačković, Profil, Zagreb, 2008.

Ako je autor nakanio nešto vrijednosno reći o ljudskoj egzistenciji, onda je to sadržano u razbacanim mislima, diskretnim sažecima, poput onoga da mi Europljani previše očekujemo od postojanja ili da je sreća vrijeme

Dok varaždinski slikar Željko Prstec po prozorčićima, pod strehe, na zabate i u skrivene kutke baroknoga središta postavlja svoje ajngele, provodeći tako svoj umjetnički plan o Varaždinu kao »gradu u kojem anđeli spavaju«, popularni je češki pisac nastanio Prag anđelima koji bdiju nad nekim stanovnicima. Anđeli su drevna i neiscrpna tema koju osobito zlorabe u raznoraznoj literaturi i ikonografiji new agea, u kojoj, za razliku od primjerice Prstecove, nema ni trunke izvornosti.

No, ni Viewegh se nije dao navući na tanak led. Doduše, njegovi anđeli mogu imati krila (premda ih više ne nose), dugovječni su i sele se u hipu prostorom, nevidljivi su i imaju stanovite moći, ali ipak nisu bića nebeska koja imaju pristup samu Prijestolju nebeskom. Anđeli su ovdje poput kakvih antropologa-istraživača u misiji dobrotvorstva. Njihova situacija nije nimalo lagodnija od ljudske, njihove sumnje i stjecanje iskustva bolni su kao i ljudski, samo što oni možda umiju neke stvari postaviti na višu razinu. Ali poput ljudi, i oni su prepušteni sami sebi – čak sumnjaju u postojanje Boga, a još i više u to da On ima neki naum s ljudima. Naime, ostavivši otvorenim pitanje ima li Boga ili nema, autor kao da nije želio čitatelju ponuditi gotovu, zapakiranu utjehu ili recept za sretan život. Utoliko je ovo roman i za one koji ne vjeruju u anđele ili su ateisti. Ako je autor nakanio nešto vrijednosno reći o ljudskoj egzistenciji, onda je to sadržano u razbacanim mislima, diskretnim sažecima, poput onoga da mi Europljani previše očekujemo od postojanja ili da je sreća vrijeme.

Anđeli i anđelica

Ovo je priča o trima anđelima i jednoj anđelici (mladoj, lijepoj, nadobudnoj) te sudbini sedmero ljudi. Elementi i motivi poznati su nam i otprije: imamo anđele koji promatraju ljude, sudjeluju u njihovim posljednjim trenucima i komentiraju ljudske postupke; imamo tzv. obične ljude uronjene u svakodnevicu i vlastite brige, životi kojih se upravo u trenutku smrti isprepletu, dodirnu. Viewegh čak i ne krije da se nadahnjivao i filmovima i knjigama i baštinom. No, ono što je novo i drukčije u ovom romanu jest autorova vještina da nam od poznatih elemenata ispripovijeda novu priču. A poznato je da su svi oni koji vole čitati poput djece: drage im priče rado slušaju uvijek i iznova, u svim varijantama.

Čarobna je lakoća Vieweghove pripovjedačke tehnike: priču zahvaća u središtu i potom uz minimum sredstava gradi likove koji su čak i tako, uhvaćeni u jednom životnom trenutku, a ne cijelom kontinuitetu, toliko vjerodostojni da već nakon nekoliko stranica sudjelujete u njihovu životu; s druge strane postupno konstruira priču, uobičajeno u cik-caku, a ne linearno, odbrojavajući sate i zbrajajući život onih koji će uskoro umrijeti, u kojoj se čitatelj kreće s lakoćom. Izmjenjivanje pak pripovjedačke perspektive – prvo lice jednine i treće lice – pridonosi dinamičnosti.

»Za one koji razmišljaju, ljudski je život komedija; za one koji osjećaju to je tragedija«, kaže jedan od anđela. Tragedija nastaje u trenutku kad jedna osjećajna duša, Zdenek, koji nije umio oprostiti – jer da jest, nastavio bi živjeti – odluči skončati. Trenutak njegove smrti povezat će ostale protagoniste. Anđeli su pak tu da ublaže tragičnost, ali nikako ne i da joj daju komični efekt. Jest da će oni međusobnim odnosima (koji uvelike podsjećaju na ljudske) i zapažanjima o ljudskoj naravi odagnati svaku patetičnost sadržanu u strašnoj boli u ozračju smrti, ali neće od toga raditi komediju. Međutim, sami će ljudi svojim postupcima od vlastita života činiti komediju – a autor je tu samo da to zabilježi. Tako se izmjenjuju stranice humora sa stranicama svjedočenja ljudskoj krhkosti, duševnoj i tjelesnoj.

Šarm polaganosti

Premda kritičar »Spiegela« kaže da se Viewegha može proglasiti nasljednikom Milana Kundere, svima je jasno da on to, sudeći barem prema dosadašnjem opusu, ne može biti i da je riječ o žurnalističkom pretjerivanju. No, pisac koji je svojedobno u nas bio prodavaniji od svih domaćih autora zajedno stekao je tijekom razdoblja bučne književne slave i stanovitu tihu mudrost: sjajno je ispekao zanat u gabaritima svojih mogućnosti i nema pretenzija onkraj toga. I sam je svjestan da piše (jedan godišnje!) romane za široku publiku, bez filozofiranja, prožete osobnim iskustvom, jednostavne u postavkama. Omiljen je, dobro zarađuje i ne mari što češka kritika piše ili govori o njemu. Ima u tome šarma i neke polaganosti (o kojoj je Kundera mudrovao), ali i iskrenosti koju cijene njegovi čitatelji.

Naposljetku, ako ste se upitali kako izgledaju anđeli – saznat ćete da izgledaju kao dobri ljudi. Dobrim ljudima srce nikad ne otvrdne, uvijek ostanu sućutni spram drugoga bića. A najistančanija odlika romana jest upravo ta, gotovo budistička, sućutnost spram ljudi, opraštanje svih slabosti i opačina, anđeoska ljubaznost.

Jadranka Pintarić