Poezija – razlog postojanja

Poezija – razlog postojanja

Begovićev semantički ludizam nije sam sebi svrhom. On je duboko smislen s dobrodošlim ironijskim odmakom

Knjiga Osvrneš se stablu Seada Begovića donosi izbor iz sedam knjiga poezije: Vođenje pjesme, 1979, Nad pjesmama, 1984, Ostavljam trag, 1988, Bad Blue Boys, 1990, Nova kuća, 1997, Između dviju udobnosti, 2002, i Uresi: aplikacije, 2007.

U prvim dvjema knjigama (Vođenje pjesme i Nad pjesmama), dok je još Sead Begović mlađahan brodio svijetom, emocionalni raspon u zavidnu je crescendu, poetska potentnost buja, a imaginativna spolnost izlazi iz svih pora, ovjenčana adekvatnim vokabularom. Sead je sav u kerenju, kako bi rekli Slavonci, mladenački razbarušen i sam sebi neodoljiv: »kaj je dečki ima ko kaj protiv« (Karneval). Svijet Seadova poetskog nadahnuća gotovo je opipljiv pa i kad bi to bila onirička konstrukcija, kako hoće kritičari, on je, razmičući iskustva jezika, integralan, čvrsto povezan sa svojim unutrašnjim viđenjem, koje nikako nije cerebralno, hladno, nego je naš pjesnik sav od čuđenja, pustopašnosti i igre. Njegov semantički ludizam nije sam sebi svrhom. On je duboko smislen s dobrodošlim ironijskim odmakom u kojem se već naslućuje onaj Sead iz kasnijih zbirki: »o velikoj ljubavi: / kao što bih ja tebe pozvao / ti mene, u razmak između usana / gdje bi se mogao sakriti / čitav jedan bilijun, bilijun ili jedan sladoled« (Karneval).

Lirski kontrapunkt

Raspon Seadovih poetskih sintagmi zasniva se na lirski osmišljenu kontrapunktu koji izaziva blagu lirsku sjetu, ali izmamljuje i smiješak: »I ako sam raspet i ako se sušim na ogradama / moja se njuška opet vlaži« (U sobi šutnje). Za Seada Begovića, koji nadahnuto »ganja more ulicom«, nedovoljno je reći postmodernist ili pak ogledno egzotičan primjer poetske komunikacije, jer on posjeduje ono što nemaju neki drugi koji se time bave: lirski nerv! Atribut sretan u njegovu imenu (Sead) sretno je pogođen. To ne znači da on u svome poetskom svijetu, u svojim malim maštovitim pričama i pjesmama, ne zna za patnju, za dekomponirano bivstvovanje, za uzaludnost težnji, za globalistički cinizam. On zna za vrijeme koje »nepovratno izmiče ispod naših nogu i / odnosi nam snagu/ isušuje kožu« (Pismo mrtvog pjesnika). Ali isto tako on će bez sarkazma napisati »Život je dragocjen putnik / održava vatru na licima« (Filip putnik) i nadareno osmisliti u lirskoj dobroti svoga srca – ljubav: »U meni uzdišu sve riječi / koje govore da te volim«.

U posljednjim dvjema knjigama, Između dviju udobnosti (2002) i Uresi: aplikacije (2007), Begović će pritajiti svoje mladenački euforično erotizirano promišljanje, otkrivajući nam lirsku mekoću, humaniziranu nježnost svoga lirskog ganuća i napisati jednu od najplemenitijih i najljudskijih pjesama, evocirajući patnju i jadanje silovane djevojke (Ljubav u oskvrnjenom šumarku).

Seadu je poezija razlog postojanja i on u njoj postojano i maštovito beguje, iznenadivši nas na kraju ove dobro opremljene, čvrste knjige aplikacijama, poetskim sintagmama – poentama na narječju čakavskom i kajkavskom, koji su živo bogatstvo hrvatskoga jezika. S očitim zadovoljstvom ostvaruje u tim uresima žudnju i mudrost prožimanja, tolerancije, povezivanja u ustrajnoj težnji za svrhovitim životom: »ja, zaručnik ove livade / na kojoj ću vjenčati / sve ovo cvijeće / ko vile z vlasi / i ja u njima skrit / čekam da dojdu, da me najdu / da mi ne bude žal« (Zaručnik).

I za kraj primjerena rečenica iz znanstveno utemeljena pogovora Branka Maleša: »Begović upisuje Subjekt u tekst ali i u svijet… (u potrazi za identitetom)«.

Ljerka Car Matutinović