Paunovo poslijepodne

Paunovo poslijepodne

Ja sam djevojčica, mama kaže da je to jakojako dobro. Ona je uvijek željela djevojčicu, voli ružičastu boju, bijele štramplice, lakirane cipele, volane, čipku, ukosnice, lokne. Zato ja nosim suknjice, ne one grozne traperice, i hodam na prstima i imam pletenice do pojasa, plavu kosu, plave mašne, zlatni lančić, prsten, kišobran, malu žensku torbicu; svi me gledaju, mislim zbog toga jer sam lijepa, ljepša od Barbie, i bolje od nje mirišem. Ona je sva od plastike, bljutavo, kao sažvakana guma za žvakanje, a mene mama kupa, trlja me losionom, i mogu se naprskati njezinim parfemom, koji se zove Eden, to znači Raj na engleskom. Idem u peti razred, učim engleski. Učiteljica također nosi hlače, ne izgleda kao žensko, kao moja mama i ja. Nije joj do toga. Ili možda nije ni htjela biti djevojčica? Jel ima nekoga, tko nije htio biti djevojčica, pa mu je za kaznu naraslo ono među nogama, i dlake po cijelom tijelu? Fuj, ja ne bih željela dlake, ali bih rado da mi naraste paunov rep iza leđa, i da ga mogu širiti, dok idem na nedjeljnu misu – cijelim putem od kuće do crkve – pa da svima ispadnu oči na pločnik kao špekule, hahaha, to bi baš bila fora! Učili smo to u školi, na folkloru, Paun pase, trava raste, paaaune moj, paaaune moj! Vidjela sam ja danas pauna, i jučer također, i znam što je to: nijedna haljina u ormaru ne prelijeva se kao zlatni zeleni plavi krugovi i ono perje na prsima i ona kruna... jel to bila kruna, ili mi se čini da je na glavi nosio nešto, nekakve super špangice... to još moram sutra dobro pogledati, makar zakasnim u školu, kaj me briga, matematiku mrzim, a paun je jakojako prekrasan, i kad bih mu počupala ona velika pera iz repa nitko ne bi mislio da sam to ja, obična curica. Veliki kamen u glavu, to znam, probala sam s kokama, i samo se prekopitne na leđa i pandžice u zrak, skroz su smiješne... Baš bi mogla. Jedva čekam da se sutra probudim da ga vidim, i onaj njegov rep, dok se raširi, joj spava mi se strašno, ko ono... balerinina suknjica, leeeepo. Ajoj.

Znorel bum ako ovo kreštanje zmesta ne prestane. To mi bu došlo glave, mozak bu mi scurel čez vuha, nemrem to trpeti ni sekunde... Naslušal sam se v Pakracu treskanja i roštanja i rokanja, glaže su curele po meni i žbuka, mort, prašina, sve u maču piču, tam sam se nafčil kleti kak tri kočijaša pijana, ne bum klel ak ostanem živ, tak sem se zarekel, a tak je to v ratu, tako-mako, kaj debneš, to jeb... ma, rekel sem da ne bum klel. Dosta mi je toga pauna, ljudi su nori kaj letve, zakaj si to nabavlaju, nekoji drže pajceke v kadi i kače pod posteljom, bele miše, bolje da imaju brigu na klince, koji se droksaju i fumaju kaj Čifuti, zrital bi ih kak se šika, samo da mi se hoče ziti van z ove bajte. Neče mi se, to je istina. Rajše ležim i bleščim v beli zid, na kojemu je ova fleka od skinute slike. Tu smo bili ja i moja paunica, je, baš je tak bila lepa, gizdava, imala je joči kak dva bleščeča i drobna draga kamena i takva prsa, napeta, kak paunova sestra. Ništ joj ne zamerim kaj je otišla, ni ja sebe nemrem trpeti, živčevnjaka, norca, pajaca koj se steplje kak na špagi pod šatrom, živci su mi skroz riknuli, a mislim i kojekaj drugo, makar više ni ne sprobavam, jednostavno to znam i šlus. Nek joj je lepo, kamgod da je otišla, dobra je ona cura, nigdar ju nisam zaslužil. A slika se potrla pak sam ju maknul, da se ne porežem, nema to veze z ljutnjom, ne ljutim se više na nju ni na nikoga drugoga, čak bi i sebi kojekaj mogel oprostiti, kad sam preživel toga pekla... Samo se hrustim i kuštrim, pravzaprav, ni toga pauna ne bi mogel sfundati, lepi je kak moja Paula, Pavica, Paunica, nek bu na svetu, samo nek mu nekoga dopelaju, kaj nebu kričal tak strašno, to boli, tolika samoča, samina, kmična crnina, ni jeden živi stvor nesme biti tak sam, Bog je se stvaral poduplano, v paru, plodite se i množite, tak je On zapovedal, samo ja mislim kak od mene nikaj na toj zemlji ne bu ostalo, ni paunovo jajce, ni živo dete, ni jedna koštica v zemlji, koja bi korena pustila... Znorel bum, znorelbumznorelbum, nek neko za Boga miloga preseče ovo kreštanje, nož pod grlo i šlus, kaj se prenavljate da ne znate kak se to dela, vrag vam mater na trater, vrag vas j......ne, nebum klel, ne bum klel, zginul bum, ne bum klel.

Kad bih mojima u Dalmaciji rekla da paun živi tu, prekoputa, tko bi mi vjerovao? Mi s Mediterana znali smo što je luksuz, gracioznost, ljepota. Palače, balustrade, atriji, vrt u dvorištu, palme i limuni i agave i more. Takt, more ti daje takt. I taktičnost, mi znamo što je to diskrecija, ne virimo u tuđu kužinu i u dvor. Eto, i pauna sam prvo čula, a vidjela tek kad je preskočio ogradu, golem, modroplav, i prešao je cestu, korak po korak, kao kakav vikonte, ovi ovdje i ne znaju što je to. Onako, gospodski, sve su kočnice škripale, nitko se ne usuđuje usred bijela dana pregaziti pauna! Makar, nikad se ne zna. Mučaljivi su ovdje, samo u zemlju gledaju, sjevernjaci. Vino im razveže jezik i onda prostače, to im zaista dobro ide, majstorski. Trpim dok to čujem, čemu sve one godine kod opatica, i djevojačka škola, i fakultet, naročito pak ovo posljednje, kad iz ljubavi zabasaš u seosku kaljužu, i onda četiri desetljeća plešeš po njihovu, oni drukčije ne mogu ni pojmiti, tako to ide... srednji vijek u glavama, pure, race i kokoši, gospon doktor i gospon velečasni, a gospođa profesorica zadnja rupa na svirali, ko paun među purama. Jako tužno, znam ja to, učila sam filozofiju, i sociologiju, dabome, možda bi u ovim okolnostima bolje bilo agronomiju, tko će to znati? Još kad bi čovjek imao drskost jednoga pauna, koji je, čujem, sletio susjedu na dimnjak, i gotovo ih pogušio, vatrogasci su ga skidali dolje, prava uzbuna.... pa da se stavi iznad svih, iznad javnoga mnijenja, ovi ovdje ne znaju precizno što je to, ali jezikom znaju oplesti i porezati, sve do krvi, sarkastični su, eto što je, i skloni svačemu, prosto se bojim za pauna, ima stvari koje ne slute na dobro, vidjela sam te poglede, opake, ispod obrva, kažu da je cijela duša čovjekova u očima, u pogledu. Ja ne bih mogla nauditi ptici, nečemu tako eteričnomu. Postoji ona slika Gospođe draže pauna, valjda iz renesanse, moram to još provjeriti, negdje u Italiji je to bilo, u lijepo doba, dokolica i sjaj. Govorim đacima, tu nitko ne pojmi tankoćutnost, i gospođe su bile okrutne, malo, iz dosade, tako ih je zaboravilasamtko naslikao, blazirane, porculanske, a paun je živ, optičko središte, predmet obožavanja i slikarske fascinacije. Ja bih pauna sakrila, u volijeru na trijemu, nikoga ne bih puštala u dvorište i visoke bih čemprese gustogusto posadila, da ga ne vidi nitko osim mene, nisu zaslužili, okorjeli su kao vojnička čizma, znam ja to, nisam od jučer i imam svoje diplome, uostalom. Reći ću mužu sutra da posadimo čemprese, nikad se ne zna, baš nikad, što sutra nosi čovjeku.

Ne, i definitivno ne! Kao čovjek, i građanin, štoviše, vijećnik, ne mogu to dopustiti! Sutra dajem nadopunu Dnevnoga reda za sjednicu, i paun mora van, tamo gdje mu je mjesto! Ne može jedna obitelj zlostavljati cijeli grad, jest da imamo demokraciju, ali imamo i državu i neka se intervenira, po slovu i po pravilniku, u općem interesu, molim lijepo! Postoji komunalni redar, veterinari, policija. Neka svatko odradi svoj posao. Pauna u zoološki vrt, gospodi susjedima odšteta, i sve ovce na broju! I meni odšteta, za izgrebeni auto. Sramota jedna. Parkiram u svom dvorištu, sve po propisu, žena i ja smo uredni, mi bi mogli biti za primjer drugima, samo da je nama do toga, kao što nije. Na parkiralištu izvadim špagu iz džepa, izmjerim razmak: uvijek je netko na mom dijelu prostora, svijest ne postoji, kamoli gradske i građanske navike. Špansko selo. A pauna, to znaju nabaviti, dabome. Samo neka se ima nešto egzotično, da si prvi u selu, to im je na pameti. I ja imam araukariju, kod svoje kuće, pa ne govorim nikomu! I pauna sam, dapače, mislio fotografirati, za našu klupsku izložbu, i onda to sranje s autom... Još mi osiguranje ne priznaje, kao, mogla su biti djeca, oni su divlji, to se zna, ali čep od piva je jedno, a pandže drugo, sve sam vidio svojim očima i dok sam zgrabio aparat, već je nestao preko ograde, prokletnik, pet dana na moru, punoga pansiona za mene i za ženu otići će na farbanje. Zašto? Jer netko mora imati pauna, mora biti iznad građanskoga standarda, što je glupo i nedopustivo! Ako treba, uzet ću stvari u svoje ruke, ne doslovno, ali sutra na sjednici bit će vraga, ja im to svima obećajem! Ili paun, ili moj mandat, pa da onda vidimo što je glasačka većina i stranačka ravnoteža, tulavci jedni selski, vi i vaše osiguranje!

Ljubavi, daj me nauči kako se piše pjesma o paunu. Vidjeh ga jučer, odlazeći na posao. Čista mistika. Savršenstvo u nesavršenu svijetu. Ljepota, nešto osuđeno na propast. Što možeš voljeti samo izdaleka, da ne uprljaš pogledom ili dodirom... I samo snatriti, zatravljeno, onaj svemir, zakotrljane planete po obodnici repa, i njegov hod uz Junonu po nebeskim prostranstvima, tako kočeperan, a tako s razlogom! A kako su ga voljeli ezoterici, i kakva mu sve značenja pridavahu, zavidni tim mnogostrukim očima, što motre lice Svevišnjega i njegov su odraz i kreacija.... Uranjam žlicu u gusto varivo, snatrim. Stalno mislim o tebi. Nedostaje mi dragost blizine, smijeh, bezbrižnost. Mnogo se hrđe nahvata na čovjeka u malom gradu, mnogo sivila, kao na zemlji duša, nakon Adamova pada. Zapravo, ne mogu dočekati snijeg, da sakrije prljavštinu, izobličenost prizora, na koje nikako da se naviknu oči gladne ljepote. Mirovat ću pod bijelim pokrovom, poput ozime pšenice, a gore će nježno, ne propadajući u nanos, koračati taj paun, ostavljajući svoje šiljaste hijeroglife, koji govore o nama, dušama koje su se, srećom, srele u vremenu i blagovale za istim stolom. Ganutljivo. Svijet se boji sentimentalnosti, no od ružnoće i prostote ne zazire. Divljačka glazba trešti prostorom restorana, dim se kovitla kao u paklu. Naglasci poremećeni, govor kao kokodakanje. Mnogo masti i mnogo tromosti. Zadriglost i usaljenost. Zašto su ovamo doveli pauna? Po kazni ili kao opomenu savjesti? Vidjeh otpalo pero. Uzet ću ga krišom, i trčati po livadi ukrug, zazivajući kišu. Molitva za plodnost neće uspjeti bez paunove pomoći. Mi to znamo, zar ne? Mašem rukom, privlačeći konobarovu pažnju. Platiti, što prije van iz ovoga paklenskog vonja! Čovjek prilazi stolu. Pretvaram se da ga ne vidim, kopam po novčaniku...

– Gospa, jel znate da su fčera prigutili pauna? Je, onoga vašega, domačega, kaj je kreštal od ranja do večeri! Aaaa, što bi znal ko je, neko jeje, sam si ni mogel perje spukati ni vrata zaokrenuti! Je, čujte, nemre to vsako zdržati, znate kak je! Ljudi hočeju mira, pak ga ni poradi mesa zatamanil, veliju da je to žilavo, ni za jesti, to vam je samo onak: zvuna gladac, znutra jarac, nikakve hasne od pauna! Kam se žurite, ne bute nikaj spili? Kak ste vi nekak jako osetljivi, bokibogme! Em, to vam zide na sejeno: vmrti se mora, na bežeč ili pak na polefko, kak je komu graj opal, kaj ni tak? Živeli sto let, a onda nek vmerne što hoče, bokibogme! Kaj ni tak?

Božica Jelušić