Nezaobilazno ostvarenje

Ivo Škrabalo, Hrvatska filmska povijest ukratko (1896 – 2006), Hrvatski filmski savez i V.B.Z., Zagreb, 2008.

Nezaobilazno ostvarenje

Donoseći rezultate anketa o filmovima, te interpretirajući dokumentarnu građu, Škrabalove će ocjene budućim istraživačima povijesti hrvatske kinematografije biti iznimno vrijedan poticaj za stvaranje vlastitih sudova.

To Hrvatsku filmsku povijest ukratko čini ne samo vrlo vrijednim ostvarenjem nego i nezaobilaznim temeljem svakoga proučavanja povijesti naše kinematografije.w

Hrvatska filmska povijest ukratko (1896 – 2006) treća je knjiga najsustavnijega povjesničara naše kinematografije Ive Škrabala koja dijelom preuzima i tekst objavljen u prve dvije, no ipak toliko prerađen i s toliko novog materijala svakako nadilazi okvire trećega, proširenog izdanja.

Najviše kontroverzi izazvala je 1984. njegova prva knjiga Između publike i države s podnaslovom Povijest hrvatske kinematografije 1896 – 1980. Danas je postalo opće mjesto da je ona izazvala političke pritiske (ali ne i zabranu) zbog toga što je u vremenu u kojem se priznavala samo jedinstvena jugoslavenska kinematografija drznula naglasiti nacionalni karakter republičke kinematografije, ali to ipak nije posve točno. O pojedinim nacionalnim kinematografijama pisalo se i prije, pa je tako primjerice sarajevski časopis »Sineast« (urednik Nikola Stojanović) 1974. bio posvećen 25. obljetnici bosansko-hercegovačke kinematografije, France Brenk objavio je 1979. Kratku povijest filma u Sloveniji, u Srbiji je takvih izdanja bilo znatno više, dok je ideološki podobna kritičarka »Vjesnika« Mira Boglić još 1971. uredila Almanah hrvatskog filma 1966 – 1970. Početkom osamdesetih godina nijedno ozbiljnije pisanje o filmu u tadašnjoj Jugoslaviji nije dovodilo u pitanje postojanje posebnih nacionalnih kinematografija, a o tome svjedoči i činjenica da je beogradski časopis »Filmograf« u posebnom broju (koji je preveden i na engleski da bi poslužio kao informativni materijal prigodom nastupa filmova iz SFRJ u inozemstvu) predstavio jugoslavensku kinematografiju kao zbroj nacionalnih, kojih je povijest bila obrađena posebnim tekstovima. Konačno i u Filmskoj enciklopediji, koje se prvi svezak pojavio 1986. (ali je zamišljen i započet znatno ranije) u golemoj natuknici Jugoslavija uvod Rudolfa Sremeca bavi se najvažnijim filmskim pojavama (od kojih su manje brojne one zajedničke) na području tadašnje države, da bi povijest kinematografije bila prikazana po republikama (o Hrvatskoj je pisao glavni urednik Ante Peterlić).

Niz vrijednosti

Unatoč tome Škrabalo i njegova knjiga zaista su imali ozbiljnih problema s vlastima. Autor je bio sudionik Hrvatskog proljeća i svako njegovo pisanje o bilo čemu što je hrvatsko bilo je temeljito sumnjivo partijskim dušebrižnicima. Osim toga u to se vrijeme moglo govoriti o specifičnostima proizvodnje, stilskih obilježja, pa možda i mentaliteta nacionalnih kinematografija, ali bez naglašavanja nacionalnih razlika. Uz to dovoditi film u korelaciju s politikom mogli su samo oni koji su podupirali službena stajališta. A upravo jedna od najvećih vrijednosti Škrabalove knjige, koja se bavila ne samo gotovim filmovima nego i načinima proizvodnje, gospodarskim, društvenim i političkim okruženjem u kojim ti filmovi nastaju, ukazujući često na način na koji je država usmjeravala kinematografiju, bila je ideološki izrazito nepoćudna. Još u prethodnom desetljeću to bi vjerojatno bilo pogubno i za autora i za knjigu, ali u vremenu u kojem se osjećalo da je jugoslavenski model socijalizma pri kraju, ali se još nije naslućivalo što će se potom dogoditi, očito vlast nije uspjela zauzeti jedinstven negativan odnos prema knjizi koja je nudila i niz drugih vrijednosti – od pregledna prezentiranja brojnih, često i nepoznatih podataka (mnogi od njih bili su plod autorova istraživanja) do zanimljiva izlaganja u stilu romansirane povijesti, oživljene s nizom anegdota, što je sve moglo privući i čitatelje kojima povijest hrvatske kinematografije i nije bila glavna tema.

Sljedeća knjiga, 101 godina filma u Hrvatskoj 1896 – 1997, izašla je 1998. u potpuno promijenjenoj društvenoj klimi, pa iako je najvećim dijelom bez prevelikih izmjena preuzela tekst prve i proširila ga onim što se događalo u hrvatskoj kinematografiji za posljednjega desetljeća SFR Jugoslavije i u prvim godinama neovisne države, čini mi se da je uz unošenje novih događaja bitan pomak bio i u generalnom usmjerenju Škrabalova djela. Ono nije bilo povlađivanje hadezeovskoj interpretaciji nacionalne povijesti (pa ni povijesti nacionalne kinematografije), ne samo zato jer je u to doba autor bio oporbeni političar, nego i zato što je u vremenu koje se sve manje brinulo za kulturu i umjetnost, pa i kinematografiju (osim kada su značile glorifikaciju vladajućih ideja) podsjećalo da su upravo ta područja (bez obzira na različitost ideja i svjetonazora njihovih protagonista) imala iznimno važnu ulogu u očuvanju nacionalne samobitnosti u vremenima u kojima to drugima, a posebice politici, nije uspijevalo.

Isticanje posebnosti

Čini se da je autor procijenio da je sada došlo vrijeme u kojem nema potrebe da Hrvatskom filmskom poviješću ukratko (1896 – 2006) djeluje i na šire društveno ozračje, nego da se usredotoči ponajprije na samu temu. Zato uz isticanje posebnosti hrvatske kinematografije ukazuje na njezine odnose i s drugima, posebice onima na području bivše države, omogućujući tako i šire razumijevanje pojedinih događaja. To ipak nije ni najveća ni najvažnija promjena. Jasnoća, sažetost i preglednost tražili su bitno skraćivanje, zapravo prepolavljanje teksta prethodnih knjiga, čime se možda na račun zadovoljstva čitanja romansirane povijesti postigla iznimna vrijednost pouzdana priručnika. Taj dojam pojačava još jedna novina – grafički izdvojene u posebne okvire nazvane Doda(t)ci i ume(t)ci paralelno s poviješću pojavljuju se i mnoge natuknice o bitnim pojavama u hrvatskom filmu (npr. Pioniri filmskih profesija, Filmovi za djecu i dječji film, Vladimir Vuković i hičkokovci, Izvan sustava: Hrvatski independenti, Dugometražni dokumentarci, Rast i pad kino-dvorana...).

Kako film u neovisnoj Hrvatskoj dosad nigdje nije prikazan na jednako opširan način kao što je u prethodnim knjigama obrađena ranija povijest, Škrabalo s pravom gotovo polovicu nove knjige posvećuje tom razdoblju, pritom naglašavajući da mu ni u prvom ni u drugom dijelu knjige nije namjera »davati filmološke analize, odnosno evaluacije ili revalorizacije filmova«. Zbog toga u spomenutim okvirima objavljuje i rezultate brojnih anketa o najboljim filmovima. No, posebice u prikazu najnovijega razdoblja, iako ne uvijek eksplicitno, nego prema prostoru posvećenu pojedinim autorima, interpretiranjem dominantnoga stajališta kritike, a ponekad i u opisu filma vidljive su autorove preferencije. Držim to dodatnom vrijednošću knjige, jer će uz nadgradnju nad dokumentarnom građom budućim istraživačima povijesti hrvatske kinematografije i Škrabalove ocjene biti iznimno vrijedan poticaj za stvaranje vlastitih sudova, što Hrvatsku filmsku povijest ukratko čini ne samo vrlo vrijednim ostvarenjem nego i nezaobilaznim temeljem svakoga proučavanja povijesti naše kinematografije.

Tomislav Kurelec