Nagrade su lijepa pohvala

Nagrade su lijepa pohvala

Od Placa preko Ručka do Velike nagrade na Danima hrvatskog filma

Multimedijalna umjetnica Ana Hušman prije dvije godine pobudila je pozornost šire publike eksperimentalnim filmom Plac, koji joj je donio brojne festivalske nagrade, pa i onu za perspektivnog mladog redatelja na 15. danima hrvatskog filma. Status mlade nade opravdala je osvojivši Grand Prix na nedavno održanim 17. danima hrvatskog filma, gdje je konkurirala sa 16-minutnim uratkom Manire čine čovjeka – ručak. Kao što se i iz navedena filmska naslova može iščitati, Anu Hušman posebno zaokupljaju teme ponašanja.

Dobitnica ste Velike nagrade na nedavno održanim 17. danima hrvatskog filma i Oktavijana Hrvatskoga društva filmskih kritičara za najbolji eksperimentalni film, uz nagradu publike. Također, i međunarodno ste nagrađivana mlada autorica.

– Nagrade su uvijek lijepa pohvala, i osobno i ekipi koja radi na filmu. Tri navedene u kombinaciji bile su posebne, jer su zaista pokrile sva polja – i žiri i kritiku i publiku. Komu ne bi bilo drago? A koliko su korisne u smislu financiranja, tek ćemo vidjeti. Nagrade dobivene za Plac nisu urodile nekim pretjeranim povećanjem proračuna. Troškovi produkcije za Ručak bili su znatno veći, a novac dobiven od Ministarstva kulture manji. S druge strane, za Ručak sam dobila novac i od Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i šport. Kako su nužni bili i studio i scenografija, kostimografija, optimalan proračun trebao je biti barem trostruki od onoga kojim smo raspolagali. Bilo bi divno raditi film i moći od toga novca plaćati režije.

Čini li vam se nakon dobivenih nagrada da se eksperimentalni film polako, ali sigurno probija do većega broja poklonika? Je li uopće cilj eksperimentalnoga filma biti popularan ili je on rezerviran za malobrojnu publiku?

– Što se tiče eksperimentalnoga filma, mislim da postoji stanovita promjena. Broj filmskih festivala u posljednje je vrijeme povećan i sve veći broj ljudi gleda filmove koji nisu samo holivudska produkcija. Ne mislim da je glavni smisao eksperimentalnoga filma popularizacija. Jer ako se primarno usmjeri na popularnost, to za sobom povlači mnoge kompromise. Ipak, izložbe i filmovi se i rade da bi ih ljudi vidjeli – i to vrijedi za sve oblike umjetničkoga rada, pa tako i za eksperimentalni film i multimedijalnu umjetnost. Ako radovi dopiru do šire publike – putem festivala, televizije ili interneta, to je svakako pozitivna promjena.

Česte teme vaših radova jesu hrana, bonton, tradicija... Zbog čega?

– Teme kojima se bavim bliske su meni i najčešće su stvari s kojima i sama imam poteškoća. Također, smatram da je jedna od zadaća umjetnosti komunikacija. Svatko tko odluči biti umjetnikom pokušava komunicirati s javnošću. Javnost je i neiscrpan izvor nadahnuća. U odnosu prema tradiciji i hrani mogu se naći vrlo zanimljive pojedinosti o tome kakva je ta okolina ili društvo. Ponašanje prema hrani uči se odmalena i stvari koje naučimo dane su kao da su oduvijek takve – tradicionalne. Zanimljivo je kako lako nešto postane tradicijom. Neko jelo, odijelo, ili ponašanje. Mogla bih reći da su to stvari koje su nam bliske već i zato što su svakodnevne. Mislim da moji radovi mogu biti bliski i mojoj baki i povjesničaru umjetnosti i to je publika s kojom želim komunicirati.

Uživate li više u postavljanju izložbe ili snimanju filma/videa? Koje su razlike i sličnosti na kreativnoj, ali i realizacijskoj razini?

– Snimanje je filma proces koji obično traje dulje i to mi vrijeme omogućava da bolje promislim o stvarima. Pogotovo u slučaju animacije, gdje je proces dug, može se mijenjati, razmišljati... Film mi pruža mogućnost završetka do određene faze i privremena napuštanja. Potom nastavljam posao a u jednom trenutku odlučim da je to to. Priprema izložbe obično je kraća, ovisno i o tome imam li gotovi rad ili radim novi. Ako je izložba u prostoru, treba sjesti u njega, bilo da je riječ o galeriji ili bivšoj tvornici. Ukoliko pak isti rad pokazujem više puta, to pruža mogućnosti za igranje s postavom, razgrađivanje, što otvara nove mogućnosti prezentacije i testiranja opcija. Kod filma povoljna je okolnost i mogućnost relativno jednostavna prikazivanja; ne zahtijeva prijevoz i može ići na više festivala odjednom. S izložbama je uvijek zamršenije.

Kao članica selekcijske komisije studentskoga dijela natjecanja odlučivali ste koje radove prikazati na Animafestu. Koliko je studentskih radova prikazano?

– Prikazano je 79 filmova u studentskoj konkurenciji i 60 u studentskoj panorami. U komisiji su bili Igor Prassel, Ronom Dyens i ja. U nekoliko dana pogledali smo veliku količinu filmova, ali oko izbora smo se lako složili i mislim da smo napravili dobar izbor.

Koji su vam planovi za budućnost? Jesu li neki projekti već u realizaciji?

– Nastaviti raditi filmove. Zasad još ništa nije u realizaciji. Tek smo neki dan završili prijevode i DVD Ručka. Započela sam također istraživanje za novi projekt, koji još ne bih htjela otkriti.

Razgovarala Lana gjurić