Na putu prema hrvatskom tezaurusu

Na putu prema hrvatskom tezaurusu

Anja Nikolić-Hoyt zaposlena je u Zavodu za lingvistička istraživanja Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, gdje je sudjelovala na projektima Hrvatski rječnik, Hrvatski u dodiru s europskim jezicima, a trenutno je zadužena za dovršavanje Benešićeva rječnika. Voditeljica je znanstvenog projekta Strukturiranje semantičkih mreža u funkciji izrade tezaurusa hrvatskoga jezika. Njezina knjiga Konceptualna leksikografija: prema tezaurusu hrvatskoga jezika, objavljena 2004, prva je monografija konceptualne leksikografije u nas. Ovih dana Nikolić-Hoyt čini prve korake za stvaranje prvoga tezaurusa hrvatskoga jezika. O tome što je uopće tezaurus, kako je koncipiran rječnik u kojem riječi nisu abecedno poredane, o kakvoj je praznini u bogatoj hrvatskoj leksikografskoj tradiciji riječ te što novo donosi njezin projekt porazgovarali smo sa znanstvenom suradnicom Anjom Nikolić-Hoyt

Vaš je znanstveni interes usredotočen na izradu konceptualno ustrojena tezaurusa hrvatskoga jezika. Možete li nam najprije reći što je to tezaurus?

– Premda danas postoji više vrlo različitih definicija pojma tezaurus, ono što se općenito naziva tezaurusom jest konceptualno ustrojen leksikografski priručnik koji, različito od uobičajenih abecedno organiziranih rječnika, uspostavlja veze između riječi i njihova konteksta, to jest između značenjski povezanih riječi. Primjerice, u takvu će se priručniku grožđe i vino naći jedno pored drugog, baš kao i životinje i zoološki vrtovi ili pak oko, pogled, suze, namigivati i tako dalje. To je ujedno i značenje u kojem se riječ tezaurus počinje širiti nakon objavljivanja Rogetova Tezaurusa engleskih riječi i fraza 1852. U skladu s time, može se reći da abecedno organizirani tezaurusi izazivaju stanovitu zbrku žanrova.

Otkuda potječu tezaurusi? Kada su se pojavili i zašto?

– Povijest konceptualne leksikografije veoma je opsežna i pripada načelno dvjema tradicijama. Jedna je retoričko-filozofska, koja potječe iz vjekovne težnje čovjeka da beskonačnu raznolikost univerzuma svede na konačan i spoznatljiv sustav. Tragovi te tradicije sežu u antičku prošlost. Druga je tradicija pedagoško-leksikografska, primarno vezana uz podučavanje stranih jezika, i još starija. Naime, prvi su klinopisni rječnici bili konceptualno/tematski organizirani glosari, a pojavili su se 2500 godina prije n. e. u pisarskim školama stare Mezopotamije. Didaktička vrijednost konceptualnog ustroja i njegova praktična primjena u učenju, poglavito stranih jezika, očuvala se do danas. Međutim, dok su rani sastavljači vjerovali da tezaurusi pomažu u boljem snalaženju u svijetu, današnji sastavljači smatraju da tezaurusi pomažu u boljem snalaženju u jeziku, odnosno u efikasnijoj uporabi njegova leksičkog blaga.

Kako zapravo izgleda tezaurus? Naime, kako nisu poredane od A do Ž, na koji su način posložene riječi u tezaurusu? Što čini njegovu prepoznatljivu arhitekturu?

– Konceptualni tezaurusi sastoje se od niza semantičkih polja, odnosno domena u okviru širega konceptualnog okvira. Ta je globalna, makrostrukturna organizacija svakog tezaurusa vidljiva na samu početku kao pregled sadržaja odnosno sinopsis obrađenih kategorija. Iako većinu konceptualnih tezaurusa obilježuje svojevrstan implicitni konsenzus o strukturi svijeta oko nas, odnosno izrazito naglašena sličnost u izboru tema odnosno zajedničkim interesima, svaka enciklopedija stvarnosti uvijek na neki način odražava specifičnosti određenog sociokulturnog odnosno ideološkog konteksta. Primjerice, u Wilkinsovu tezaurusu engleskoga jezika iz 17. stoljeća wine se ubraja u nesvakodnevnu, a beer u običnu hranu. S druge strane, svaki se tezaurus, promatran unutar odabrana kategorijalno-konceptualnog okvira, ukazuje kao strukturirani popis značenjski povezanih riječi.

Kako, dakle, tezaurus (p)opisuje svijet?

– Stvarnost izvan jezika beskrajni je kontinuum unutar kojega različiti jezici, poimajući stvarnost na različite načine, uspostavljaju granice i podjele na različitim mjestima. U hrvatskom jeziku, primjerice, postoji jedna zajednička riječ za prste gornjih i donjih udova (jednostavno prsti), dok u engleskom postoji posebna riječ za prste na rukama (fingers) i posebna za nožne prste (toes). Kako su te granice i podjele eksplicitno vidljive u strukturama konceptualnih tezaurusa, ti su leksikografski priručnici također vrlo korisni za prepoznavanje razlika u konceptualizaciji i kategorizaciji među različitim jezicima.

Što tezaurus čini s riječima?

– Svaki konceptualni tezaurus umrežuje leksičke dokaze kulturno-specifične konceptualizacije svijeta. Drugim riječima, svaki konceptualni tezaurus čuva odnosno tezaurira ono što je u pojedinom jeziku leksikalizirano za određeni pojam odnosno polje/domenu kojoj on pripada. Dakako, brojnost članova pojedinoga polja uvelike korespondira s relevantnošću i značenjem pojedinoga koncepta za određenu jezično-kulturnu zajednicu. Eskimi imaju desetak naziva za snijeg jer je snijeg bitan dio njihova podneblja i života. Grožđe je uz jabuku jedna od najraširenijih kultura u našem podneblju i jasno da jabučnih odnosno grožđanih riječi ima znatno više nego izraza vezanih uz papaju, ananas ili kivi.

Komu služi tezaurus? Postoji li ciljna publika kojoj se obraćaju sastavljači tezaurusa?

– Tezaurus je potreban svima koji se bave riječima, odnosno, citirajući Rogeta, metafizičarima zaokupljenima dubokoumnim istraživanjima jezika, dakle, filozofima i filolozima, semantičarima, leksikolozima, leksikografima, prevoditeljima, enigmatičarima i tako dalje. U optimalnim uvjetima abecedni se rječnik koristi uz pomoć tezaurusa, a tezaurusu priskače u pomoć rječnik. Jer tezaurus ne odgovara na pitanje što znači neka riječ, nego kako se jezikom izriče određeni pojam. Drugim riječima, tragajući za značenjem, posežemo za rječnikom, a kad znamo značenje, tezaurus nam pomaže u potrazi za (boljom) riječi koja će to značenje izraziti.

Odakle ste vi krenuli?

– Što se tiče konceptualne organizacije kao makrostrukturnog načela, ne postoji način da se izabere najbolji sinopsis kategorija jer su svi arbitrarni. Zbog toga sastavljači konceptualnih tezaurusa uglavnom preuzimaju te neznatnije modificiraju postojeće sustave, a stvaran se njihov prinos sastoji u promišljanju tezaurusne mikrostrukture, odnosno razradi mreže odnosa među sadržajima pojedinih riječi. To je bio i moj put te sam u knjizi Konceptualna leksikografija: prema tezaurusu hrvatskoga jezika (2004) predložila model polistrukturirane tezaurusne organizacije utemeljen na zamisli semantičkog objedinjavanja, a oprimjeren na mikrokorpusu voćnih i povrtnih riječi u hrvatskom.

Možete li nam pobliže reći u čemu se predloženi model razlikuje od poznatih tezaurusnih struktura?

– Kao što sam rekla, predloženi se model temelji na ideji semantičkog objedinjavanja, što znači da osim uobičajenih odnosa vertikalne podređenosti (dio-vrsta) te sinonimije (antonimije) uključuje i druge značenjske, funkcionalne i asocijativne odnose, koji se izražavaju različitim vrstama riječi. Primjerice, atribucija ili modifikacija iskazuje se pridjevima, dok se funkcionalni odnosi, koji označavaju karakteristične i prepoznatljive aktivnosti, izražavaju glagolima, pa uz nos navodimo njušiti, kihati, a uz usta jesti, gutati, žvakati, ali i mljackati. Prema tome, od poznatih obrazaca odstupa upravo bogatstvom semantičkih veza, poimajući tezaurus kao riznicu u kojoj se čuva svakodnevno znanje i iskustvo jezika i svijeta, ostvareno u leksičkom blagu nekog jezika – hrvatskoga.

Koje dijelove leksika biste uključili?

– Prije svega, osim neutralnih riječi koje pripadaju standardnom leksiku, tako zamišljen tezaurus uključuje i druge nestandardne leksičke slojeve, poput regionalnih/kolokvijalnih sinonima, ali i arhaizme i neologizme koji su dio semantičke intuicije izvornoga govornika. Jednostavnije rečeno, uz standardni oblik rajčica, navode se i paradajz, oblik svojstven razgovornom jeziku, odnosno pomidor, njegova regionalna istoznačnica. Također će se pobrojiti karakteristične i prepoznatljive frazeološke sveze i kolokacije, dok bi znanstveni i stručni leksik, koji nije dio svakodnevnoga znanja, a obrađuje se u rječnicima pojedinih struka, bio najmanje zastupljen.

Kao što znamo, unatoč bogatoj leksikografskoj tradiciji hrvatska leksikografija još ne posjeduje takvo dragocjeno djelo. Možemo li ipak govoriti o nekim pretečama konceptualnog/tematskog usustavljivanja leksika u nas?

– Primjera ima više, no ja bih spomenula dva. Jedan je prvi hrvatski tezaurusno organizirani priručnik, Patačićev trojezični Dikcionar iz 18. stoljeća, nastao po uzoru na čuveni Nomenclator Hadrijana Junija iz 1567. Braneći tematski ustroj, sasvim neuobičajen u starijoj hrvatskoj literarno-leksikografskoj praksi, Patačić je tvrdio da obični rječnici daju različitu nepovezanu građu, koja zbog toga »lako pobjegne iz pamćenja«, dok je on sam znanje podijelio po »unutrašnjoj povezanosti pojmova«, vjerujući da takav rječnik »odgaja mladića za govornika, koji se odlikuje bogatim znanjem«. Također bih izdvojila i nedovoljno poznato djelo gotovo zaboravljena autora, Narodno blago Marcela Kušara iz 1934. Proizašlo iz dugogodišnjeg prikupljanja narodnog jezičnog i folklornog blaga iz knjiga, rječnika te iz narodnog govora, Kušarovo je djelo prava riznica jezičnoga narodnog blaga, razvrstana po značenju, u veće ili manje rasprave. U suvremene prinose donekle pripada i Rječnik sinonima, nastao u suautorstvu Ljiljane Šarić i Wiebke Wittschen.

Ovih ste dana potpisali ugovor o suradnji radi provedbe znanstvenoga projekta Strukturiranje semantičkih mreža u funkciji izrade tezaurusa hrvatskoga jezika. Što namjeravate napraviti?

– Uzimajući u obzir ugovoreno vrijeme trajanja (tri godine) i uistinu malo novca kojim projekt raspolaže (15.000 kuna godišnje), odlučili smo izraditi somatski tezaurus hrvatskoga jezika, dakle mikrotezaurus u čijem se središtu nalazi čovjek i dijelovi čovječjeg tijela. Očekujemo da ćemo tezaurirajući odabranu leksičku građu neprestano proširivati i modificirati strukturu i metodologiju, prethodno razrađene u monografiji voditelja projekta. Tako ćemo, primjerice, uvesti kategoriju virtualnih dijelova tijela, poput krila. Naime, dok stoji, čovjek nema krilo! Javljat će se i povremeni dijelovi tijela – kad se na tijelu stvori nešto što mu izvorno ne pripada – npr. ječmenac.

Tko su suradnici na projektu?

– Suradnici projekta vrsni su stručnjaci i nepokolebljivi entuzijasti, što je za ovaj posao od presudne važnosti. Maja Bratanić urednica je i redaktorica hrvatskoga izdanja pojmovnika Eurovoc – četverojezičnoga rječnika prava Europske Unije te redaktorica Pojmovnika prosvjetnoga nazivlja. Irena Kolbas bavi se izradom bibliotečnih i muzejskih tezaurusa. Strani konzultant projekta jest Tom McArthur, čuveni poznavalac tematske leksikografije i autor jednog od najzapaženijih tezaurusa starog kova. Riječ je o djelu Longman Lexicon of Contemporary English iz 1981. Nadam se da će se našemu timu uskoro priključiti i znanstvena novakinja.

Uzimajući u obzir razvoj znanosti i tehnološke mogućnosti suvremenoga doba, možemo li očekivati da će zanimanje za ovaj tip leksikografije oživjeti ili pak izumrijeti?

– Može se reći da je zahvaljujući recentnom oživljavanju zanimanja za strukturu leksikona prirodnih jezika oživio i interes za moguće konceptualne reprezentacije te strukture. Pridodavši tomu tehnološke mogućnosti računalnoga doba u kojem živimo, mislim da vrijeme konceptualne leksikografije odnosno izrade pojmovno i tematski ustrojenih tezaurusa (ponovno) dolazi.

Razgovarala

Laura Mihaljević