Monumentalni minimalizam

Aleksandar Srnec, Prisutna odsutnost, Palača Sermage, Palača Hercer, Galerija Stančić, tvornica Varteks, Varaždin 31. svibnja – 20. srpnja 2008.

Monumentalni minimalizam

Geometrijska apstrakcija i ruski konstruktivizam neke su od avangardi na koje se naslanja Srnec, isti oni umjetnici kojima Picelj odaje počast na svojim grafikama – Rodčenko, Maljevič i Mondrian

Prošlo je već tri godine otkako je Varaždin ugostio vrlo zanimljivu izložbu Rubne posebnosti – avangardna umjetnost u regiji 1918 – 1989. Bila je to prvoklasna izložba kojom se javnosti predstavila Kolekcija Sudac, velikog i strastvenog sakupljača umjetničkih djela Marinka Sudca. Svojevrstan nastavak odlične suradnje s lokalnom vlasti, jer bez nje još uvijek gotovo ništa nije moguće, dešava se sljedećih pedesetak dana na četiri varaždinske lokacije. Riječ je o velikoj retrospektivnoj izložbi Aleksandra Srneca, koju možete pogledati na lokacijama u Varaždinu u logičnome slijedu: Palača Sermage na Trgu Miljenka Stančića, u kojoj je Galerija starih i novih majstora, Galerija Stančić s Galerijskim centrom Varaždin na trgu odmah preko puta, Palača Hercar na Franjevačkom trgu, u kojoj su Povijesni i Entomološki odjel i koja je za ovu priliku inaugurirala novi i preuređeni prostor u prizemlju te dva prostora u podrumu i bivši proizvodni pogon negdašnjega tekstilnog diva Varteksa – kako nam je rekao simpatični portir – do kraja pa levo, pedeset metri... ni na kraju sveta...

Već se na zagrebačkoj tiskovnoj konferenciji koja je održana u Muzeju arhitekture desetak dana prije otvaranja izložbe mogla vidjeti sva ozbiljnost projekta i ozbiljnost pristupa građi, koja se u ovakvu obliku prvi put predstavlja javnosti. O cijelome projektu govorili su Jerko Ješa Denegri, ponajbolji poznavatelj likovnih prilika u jugoistočnoj Europi u 20. stoljeću, Feđa Vukić, povjesničar umjetnosti i teoretičar dizajna, Hrvoje Turković, filmski teoretičar te varaždinski gradonačelnik Ivan Čehok, koji je cijelu grupu nazvao doktorskim konzilijem. Iako je bila šala – cijeli projekt Srnecove izložbe precizno je kirurški secirao i najmanje segmente Srnecova opusa. Megaprojekt, kako ga je nazvao Denegri, stavlja na svjetlo dana povijesnu i metodološku projekciju sjajnog opusa velikoga umjetnika s gotovo šest stotina radova, koji pripadaju najrazličitijim likovnim granama – od skica i crteža preko ulja i kolaža do skulpture i grafičkog oblikovanja. Organizatori i suorganizatori izložbe koja se pripremala više od dvije godine su Kolekcija Sudac, Gradski muzej Varaždin, zagrebački Muzej suvremene umjetnosti i Galerijski centar Varaždin.

Linija, ploha i boja

Što dakle nudi cjelokupna retrospektiva? Na katu Palače Sermage postavljen je slikarski, crtački i reljefni opus koji seže u početak pedesetih, kada se na bivšim jugoslavenskim prostorima osnivala jedna od ključnih umjetničkih skupina – u kojoj je Srnec bio jedan od supotpisnika manifesta gdje stoji: »Onima koji su začuđeni načinom izražavanja ovog slikarstva – odgovaramo da su 40 godina u zakašnjenju.« Linija, ploha i boja za Srneca su najprimjereniji izvori likovnog izražavanja, a njihovo preklapanje i prožimanje uvijek rezultira nevjerojatnim mijenama, fantastičnim kontrastima geometrijskih likova ili njihovih dijelova. Bilo da rabi krug i polukrug, njegovu četvrtinu, kvadrat, pravokutnik ili pravac, krivulju ili romb Srnec ustrajava na preciznosti. To je ujedno monumentalno i minimalno. Geometrijska apstrakcija i ruski konstruktivizam neke su od avangardi na koje se naslanja Srnec, isti oni umjetnici kojima Picelj odaje počast na svojim grafikama – Rodčenko, Maljevič i Mondrian. Začudne kompozicije u slikarstvu, crtežu i skicama upotpunjene su velikim brojem aluminijskih reljefa koje je Srnec oblikovao početkom šezdesetih godina, ali i maketama za zidne plohe raznih hotelskih interijera.

U zgradi preko puta prvi se put našoj javnosti predstavlja filmski opus Aleksandra Srneca. Sve je počelo kada je Srnec kamerom počeo zapisivati svjetlosne obrasce, kako ih naziva Turković, u filmovima koje je poslije nazvao Počeci. Eksperimentalni filmovi koji tada nastaju pripadaju u sam vrh, a Srnecovo bavljenje animiranim filmom otvara nove stranice naših spoznaja o Srnecu kao kompletnom umjetniku. Šteta što nikad nije realiziran animirani apstraktni film naslovljen =∞ (jednako beskonačno), a što se tiče filmova koji prate kinetičku luminoplastiku, Srnec se postavlja kao dosad neprepoznata kapitalna ličnost unutar apstraktnog eksperimentalnog filma.

Novouređeni prostor u Palači Hercer ugostio je Srnecove skulpture i objekte nazvane prema datumima nastanka unatrag četrdesetak godina, luminoplastike u tamnom prostoru podruma i kolaže iz kojih su kasnije, čini se, nastale serigrafije. Luminoplastike na izložbi čine posebnu priču, jer kretanjem stvaraju poseban i stalno promjenjiv prostor, koji postaje sastavni dio umjetničkog djela. Isto je i s objektima, koji sukladno muzejskoj rasvjeti, položaju gledatelja i atmosferi stvaraju prepoznatljivu i čitljivu komunikaciju između sama djela, njegove neposredne okoline i posjetitelja.

Povijesna kontekstualizacija

Posebno se u Palači Hercer ističe i drugi podrumski prostor s radovima grafičkog dizajna – dijelu Srnecova opusa kojem dosad nije pridodana velika pozornost. Stoga je i na ovoj izložbi zanimljivo vidjeti njegove skice i rješenja za naslovnice ženskog magazina »Svijet« nastale u razdoblju između 1954. i 1960, stručni časopis »Arhitektura«, predloške za Strižićevu knjigu O stanovanju, plakate za izložbe ili filmove, memorandume i čestitke pojedinih tvrtki, skice za reklamne prospekte i panoe za Segestiku, Fotokemiku, Renault, Centroturist ili Generalturist... U bivšem tvorničkom pogonu Varteksa postavljeni su panoi s povijesnom kontekstualizacijom Srnecove umjetnosti, kinetički objekti nastali početkom osamdesetih, ali i rekonstruirani luminoplastični prostori, koje je ponovno oživio Oleg Hržić. Jedina im je boljka što ćete ih moći vidjeti samo u ovećoj skupini i uz najavu, kako kaže Dražen Loparić iz Galerijskog centra Varaždin. Velika većina radova skupljenih na ovoj izvanrednoj izložbi došla je iz privatnih ruku, dok je ostatak iz muzeja u Zagrebu ili Rijeci. Isto je tako zanimljiva činjenica da je velik broj djela u vlasništvu sama Srneca.

U sklopu izložbe predstavljena je u Ediciji Sudac velika i opširna monografija o Srnecu na više od šest stotina stranica, uz nedavno objavljenu monografiju o Vlahi Bukovcu dosad vjerojatno najveće objavljeno tiskano izdanje o nekom hrvatskom umjetniku. Tekstove su u knjizi, koja obiluje izvrsnim ilustracijama i dokumentacijom, napisali isti suradnici koji su radili i na organizaciji izložbe – Denegri, Vukić i Turković. Kako je pisalo u njezinoj najavi, monografija antologijski zahvaća u sve segmente Srnecova kreativnog rada, pri čemu su zaboravu arhiva otete mnoge važne dionice umjetničkog djelovanja koje su dosada bile slabo ili nikako poznate istraživačima umjetnosti druge polovice 20. stoljeća. Srnecova retrospektiva najavljena je u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti jednom kada on bude dovršen. Međutim, ovakva izložba u cijelosti jednostavno neće moći biti postavljena u Franićevoj zgradi u Novome Zagrebu jer je njezin opseg prevelik i stoga vam svakako, od srca, preporučam jednodnevni izlet u negdašnji glavni grad.

Ne pretjerano vezano uz izložbu, a ipak znakovito. Prije koji dan imao sam priliku upoznati Hrvoja Giaconija iz riječkoga konzervatorskog odjela, i neka mi ne zamjeri što ću ga pokušati citirati. Naime, rekao je da su potrebne dvije stvari kako bi nešto ispalo dobro – velika koncentracija pozitivne energije i socijalna inteligencija. Na organizaciji ove varaždinske izložbe te su se dvije stvari gotovo idealno poklopile i rezultirale po kvaliteti građe, njezinoj obradi i prezentaciji teško dostižnom letvicom koju bismo trebali sve češće preskakati. Ili je barem pokušati preskočiti.

Marko Kružić

ALEKSANDAR SRNEC

Rođen u Zagrebu (1924) gdje je studirao na Akademiji likovnih umjetnosti. Tijekom 1940-ih godina s V. Richterom i I. Piceljem radio na opremanju jugoslavenskih izložaba u zemlji i inozemstvu. Suosnivač je i član grupe EXAT-51 te potpisnik Manifesta o sintezi likovnih umjetnosti. Opredijelivši se za apstraktnu umjetnost, likovni jezik podređuje osnovnim geometrijskim oblicima. Godine 1953. konstruira prve kinetičke objekte (Prostorni modulator), oko 1956. počinje eksperimente s pokretnim skulpturama i reljefima, a od 1962. uvodi svjetlost kao bitan element svojih lumino-kinetičkih konstrukcija. Sudjelovao je u radu Novih Tendencija - konstruktivističkoga segmenta hrvatske i inozemne suvremene umjetnosti. Njegov ambijent Luminoplastika (Galerija SC u Zagrebu 1967) predstavlja prvi luminokinetički objekt u hrvatskoj umjetnosti. Kraće se vrijeme bavio crtanim filmom (1959 – 1960).