Lučićeve pustolovine

Lučićeve pustolovine

Redatelj Mario Kovač predstavu je osmislio kao prvenstveno vizualno atraktivnu, pa su glumci ne samo kostimirani nego odjeveni u simulacije povrća i voća gotovo lutkarskih dimenzija

U gradskom se kazalištu Žar ptica u nedjelju 1. lipnja održala prva od četiri pretpremijere Čipolina Giannija Rodarija, u režiji Marija Kovača.

Adaptirajući roman jednoga od klasika dječje književnosti autorica dramatizacije Ana Prolić-Kragić sačuvala je osnovne likove, prilagodivši ih ponešto, i u formi Čipolinove priče, odnosno prikazivanja brojnih zgoda i nezgoda na njegovu putu protiv varalica, zlih, nepoštenih i okrutnih ljudi, preuzela osnovne epizode iz romana, nižući ih, međusobno povezane, do sama završetka na kojem pobjeđuje dobro, odnosno Čipolino i njegovi prijatelji. Ali, njegova se misija nastavlja u nekoj vrsti otvorene, prstenaste strukture romana, i njegove scenske varijante, taj dječji junak, u donkihotovskoj misiji koja je – tako nestvarno, jer ipak se djecu poučava idealnim konceptima – učinkovita, uvijek će biti pustolovina za takve kao što je on. Usredotočivši se na njihov tijek i sadržaj, odnosno prikazivanje onoga što je glavni junak doživio, redatelj Mario Kovač predstavu je osmislio kao prvenstveno vizualno atraktivnu, pa su tako glumci ne samo kostimirani nego odjeveni u simulacije povrća i voća gotovo lutkarskih dimenzija. Ovisno o ciljanoj publici, koja je, prema naznačenome, predškolska i rana školska dob, takva redateljska zamisao može biti opravdana, jer se sve pustolovine odvijaju u vrtu, voćnjaku i povrtnjaku, oko dvorca Grofice Trešnje, a bajkovita dojmljivost, osim uzbudljiva tijeka scenskih zbivanja, sigurno je jedno od bitnih obilježja takva tipa izvedbe. Duhovitost u gradnji likova, za koju su zaslužni sami glumci i redatelj, oslanja se i na scenski pokret koreografkinje Maje Kovač, i na dijaloške dosjetke autora romana, odnosno dramatizacije.

Tako je naslovni lik, dječak Čipolino, u prijevodu Lučić – a nismo sigurni koliko je to dječjoj publici bez prijevoda imena posve jasno – u interpretaciji Svena Jakira, i jedan od najmanje dojmljivih, jer je sveden na ulogu naratora, onoga koji u prikazivanju pustolovina sudjeluje, ali je više njihova poveznica negoli protagonist. Među zanimljivije kreacije trebalo bi izdvojiti Groficu Trešnju odnosno Krticu Asje Jovanović, i svakako Pauka Hromog Zrinke Kušević, kojega je glumila uz ulogu Kraljevića Limuna, zatim redateljsko-glumački vrlo zanimljivo osmišljen lik Don Peršina Nikše Marinovića te lik Odvjetnika Graška, koji je nadasve inventivno i duhovito kostimografski riješen.

Pritom nitko od ostalih vrtnih likova nije glumački razočarao, kao ni naslovni, koji je više dramaturški ostao u drugom planu, što može biti i jedna od nužnosti same strukture. Opća mjesta talijanskoga mentaliteta i gestikulacije donekle su nerazmjerne s dijalektalnim bogatstvom raznih vrsta voća i povrća koje raste na različitim gredicama, pa drukčije i govore (opće dalmatinski ton Kruška Kruškića, dvije inačice kajkavskih dijalekata Tikvića i Poriluka Porilukića), no pretpostavljamo da se tako dječjoj publici željela usmjeriti pozornost na domaće dijalektalno bogatstvo, ali i na jezik sama izvornika.

Likovna obrada Ive Matije Bitanga i Lea Vukelića bitan je element predstave, pa treba pohvaliti njihovu kostimografiju, kao i scenografske elemente, koji su vrlo rječito oblikovali neke likove i situacije, i onda kada glumački nisu dovoljno dolazile do izražaja. Predstava je uspješno privedena kraju, a sažimanje svih pustolovina u jednu cjelinu i sama koncentracija publike uvelike ovisi o dobi djece, pa nije preporučljivo voditi djecu mlađu od starije predškolske dobi.

Petra Jelača