Licemjerje građanštine

Licemjerje građanštine

Bog masakra, drama u hladnom i tehnicističkom okružju glumcima je omogućila da za gledatelja stvore punokrvne i vjerodostojne karaktere čija je jedina slabost što su i sami poput onih koji ih gledaju – nesavršeni i opterećeni kojekakvim besmislicama

Dramski tekstovi francuske dramatičarke Yasmine Reza (1959) s uspjehom su postavljani na hrvatskim pozornicama (Art u Teatru u gostima, Tri verzije života kao Život x 3 izveden je u kazalištu Mala scena, a početkom ove godine HNK u Osijeku postavilo je njezin prvi dramski tekst Razgovori nakon sprovoda), a Četiri drame u prijevodu Ele Agotić i Sonje Bašić objavljene su 2001. Danas je Yasmina Reza najizvođenija suvremena francuska dramatičarka, čiji tekstovi podjednako dobro funkcioniraju na europskim i svjetskim pozornicama i koju, zbog lakoće i jednostavnosti kojom zahvaća u međuljudske odnose, nerijetko uspoređuju s Moličreom.

Drama Bog masakra, njezin najnoviji dramski tekst, praizveden je u režiji Jürgena Goscha u prosincu 2006. u Schauspielhaus Zürich, već godinu poslije izvodi ga Drama SNG u Ljubljani u režiji Janusza Kice, koji je svoju inscenaciju ostvario s prvacima slovenske Drame – Sašom Pavček, Silvom Čušin, Igorom Samoborom i Brankom Šturbejom.

Autorica u tekstu navodi uputu, »nikakva realizma, nikakvih nepotrebnih predmeta«, i toga se redatelj, ujedno autor scenografije, pridržava stavljajući svoja dva bračna para u hladan bijeli te snažno osvijetljen prostor izrađen od poluprozirnih i neprozirnih paravana. Taj svijet obuhvaća dnevnu sobu u kojoj dva bračna para nastoje razriješiti sukob između dvojice njihovih sinova Ferdinanda Reillea i Bruna Houilleja. Čitav prvi dio predstave Annete (Silva Čušin) i Alain (Igor Samobor) nose stigmu roditelja agresivnoga djeteta, potencijalno odgovornih za tu agresivnost, dok se Veronique (Saša Pavček) i Michel (Branko Šturbej), kao roditelji žrtve u sukobu, pokušavaju distancirati od toga statusa jer im, u razgovoru s Reilleovima, ne odgovara podređeni položaj. Ipak, kako je spisateljica upravo sjajna u postupnu dijaloškom produbljivanju karaktera, u njihovu se razgovoru otkrivaju različitosti koje ih, kako predstava odmiče, čine sve sličnijima. Umjesto roditeljske, pred gledateljem se razotkriva obiteljska, a zatim i životna drama, koja kulminira zajedničkim pijanstvom, razotkrivanjem dubokih nezadovoljstava, vlastite površnosti, ali i nježne roditeljske ljubavi koja na kraju – bez obzira na sve – pobjeđuje boga masakra.

U razgovoru jedan roditeljski par nastoji umanjiti štetu, dok drugi ponavlja da želi izgladiti sukob između dječaka uz potrebu da se napadač ispriča žrtvi. Kroz motiv sukoba, rata, provlače se tijekom drame velike teme, a manifestacije tih tema predstavljene su i putem opsesija likova (primjerice opsesivan strah od glodavaca Michela Houilleja ili bulimična neuroza Anette Reille). Svaka situacija u drami kreirana je oko teme pretvorene u stereotip, počev od uspješnosti (Alain je bahati odvjetnik čiji mobitel neprekidno zvoni tijekom predstave), obrazovanosti (Veronique je autorica koja piše o Africi, a okružila se knjigama i umjetničkim monografijama kao reprezentima svoje obrazovanosti, a time i civiliziranosti), civiliziranosti pa sve do spolnih i rodnih stereotipa. A svaki je taj stereotip na kraju razobličen kao laž i iluzija. Kako bi se u ulančanim razgovornim situacijama ostvarila adekvatna dramska napetost, svaki od navedenih pojmova u drugom paru ima svoju opoziciju. Navedene osobine likova gledatelj prepoznaje zahvaljujući izvrsnoj glumačkoj suigri zasnovanoj na preciznoj, moglo bi se reći psihologijski ili čak psihijatrijski utemeljenoj studiji karaktera, ali i međusobnom dobrom poznavanju partnera. Jer sve četvero glumaca često je zajedno stajalo na sceni. Komorna drama u hladnom i tehnicističkom okružju glumcima je omogućila da za gledatelja stvore punokrvne i vjerodostojne karaktere čija je jedina slabost što su i sami poput onih koji ih gledaju, nesavršeni i opterećeni kojekakvim besmislicama, jer im se čine važnima za društveni status, ugled ili pojimanje o vlastite vrijednosti bez koje život ponekad uopće ne bi bio moguć. Unutarnji ritam dramskoga teksta umnogome određuje način uprizorenja, ali hoćemo li vjerovati njezinim dijalozima i hoće li nas se dojmiti njihova životnost, ovisi o glumačkoj igri. Upravo zahvaljujući vrsnim interpretacijama Michelovi strahovi zbog kojih njegova kćer gubi svoga hrčka postaju smiješni, pakt između dvojice muškaraca u kojem su žene uvijek protivnici čak i duhovit, ohola ironičnost Veronique prema svjetskom primitivizmu postaje simpatična, a s dubokim nezadovoljstvom i premorenošću Anette skloni smo suosjećati.

Lidija Zozoli