Književnost u ladicama

Dozivati Nietzschea danas je doista smiješno – trgovci su sortirali umjetnost, vulgarni puk dobio je orijentire, a dionizijski uzleti ostaju stvar osobne odiseje za koju mare rijetki iskusni pomorci

U eseju Schopenhauer kao odgajatelj Friedrich Nietzsche, dionizijski uznesen prosvjetiteljskom ulogom kulture, a ciničan prema kulturi prosječnih koju čine sebični poduzetnici i nedaroviti učenjaci, piše: »I kao što iz osjećaja svoje grešnosti čezne za svecem, tako kao intelektualno biće nosi u sebi duboku želju za genijem. Tu se nahodi korijen svake istinske kulture.« Slaveći individuu koja slijedi svoju ideju kao Hamlet zapovijed očeva duha, slaveći duhovne fenikse koji će rađati posvećenu kulturu i uzgajati rijetke i korisne primjerke, Nietzsche kulturi daje uzvišeno estetsko i etičko poslanje, prezirući tip trgovca koji se počeo rađati na obzoru industrijske revolucije.

Kako danas taj ničeanski, mučenički uzlet u beskonačne prostore filozofije i umjetnosti mnogima djeluje staromodno! Koliko bi se književnih agenata, koji zbrajaju broj prodanih primjeraka bestselera u svjetskoj tvornici knjiga, nasmijali Chateaubriandovoj rečenici: »Moja rasplamtjela mašta, protežući se na sve predmete, nigdje nije nalazila dosta hrane i progutala bi zemlju i nebo«. Kakve su to sulude sinteze, kakva opća mjesta – zapitali bi se trgovci koji na knjige lijepe etikete, pa i brojni književni kritičari koji su kritiku pretvorili u uslužnu djelatnost izdavača i trgovaca, sve manje mareći za samosvojni književni tekst. Vulgarna kultura prosječnih, o kojoj Nietzsche govori s prijezirom, pobijedila je, nažalost, njegov mit o prosvijećenoj kulturi. Teza Waltera Benjamina da umjetnik nije genij nego zanatlija koji u suvremenom društvu demokratizira pisanje preplećući ga s drugim medijima gotovo proriče današnje vrijeme. Živimo u vremenu proizvođača kulture, zanatlija usmjerenih na korisnost obrta, u vremenu u kojem je Benjaminov mit banaliziran do kraja. Umjetnost kao takva postaje patos, staromodno zazivanje muza. Čudno, ali postaje gotovo smiješna. Susret proračunatoga trgovca i zanesenoga pisca, koji se poziva na rečenicu Osipa Mandeljštama da je umjetnik tajanstveni pošiljatelj koji šalje pismo u boci dalekom čitatelju, djelovao bi tragikomično.

Prosvijećena kultura

Kada je istinski počela propadati prosvijećena kultura? Ima li ta propast barem svoj razumljivi tijek, ne bi li i tako zadobila neku povijesnu ulogu?

Pascal Bruckner u eseju Neprestana ushićenost pojašnjava:

»Sve se mijenja propašću feudalnog društva. […] Kmet, sluga, neplemić, za kojega se u srednjem vijeku govorilo da mu duša izlazi na dupe, čija je i smrt nekoć u junačkim spjevovima bila smiješna, možda su postali glavni likovi u državnim poslovima. Njima je uzvišeno po prirodi strano, a kad bi ga pokušali dosegnuti, dati svoje mišljenje, ispali bi smiješni«.

Bruckner ismijava građanina plemića, prodor svjetine u ponašanje i običaje, poistovjećivanje niskoga s visokim te se poziva i na Zolu, koji je govorio da je vulgarnost orgija, miješanje vrsta, pomama za lakim užicima, sveopće druženje, gužva prouzročena apetitima i ambicijama.

No, i u našem vremenu ima, srećom, esteta koji razdjeljuju misao i korist, stvaranje i proizvodnju. U eseju Obrana pjesništva Ante Stamać ovako ispisuje odu stvaralaštvu i oštru kritiku proizvodnje: »Mnogi pjesnici, naime, ne imajući nikakva smisla za oblikovanje i nikakve moći rasuđivanja glede problema svoga vremena i svijeta, doista niti što oblikuju niti kažu što važno. Buncaju svoja spolna snoviđenja, rugaju se bližnjima, prostače – služe se dakle u vlastitu, izvornom jeziku vrlo ograničenim nizom frazema, tih skrutnutih sintaktičkih likova – uglavnom: njima su epohalno doista nestali ‘svi oblici i sve sadržine’.« I s pravom to piše. Suptilno pjesništvo živi, hoće reći, kao prirodna duhovna i duševna potreba. Shvaćanje je to nalik ničeanskom poimanju uzvišene estetike koja se rađa iz pojedinačna duha. Taj bi se ogled slobodno mogao primijeniti i na suvremenu prozu koja velikim dijelom kao da pati od nestašice duha, sinteze, te je stoga valja popunjavati umjetnim sadržajima i terminima kao što su blogerska, ženska, muška, zatvorska i ina ne bi li tako njezina fragmentarnost dobila makar prividni smisao. Demokracija je stavila sve na jednu hrpu, pa valja uzeti lopatu i praviti hrpice, da bi ostalo stazica za šetnje i razgledavanja. Umjetnost nije više uzvišena, ona je svakodnevna modna revija na kojoj se prikazuju muški, ženski, blogerski krojevi, a puki krojači teksta slave se kao novi kreatori riječi.

Mandeljštamovo pismo

Tom ispraznom, novom književnom terminologijom, koja u posljednje vrijeme bruji više od književnih riječi, književnost se pretvara u laički obrt, razdjeljuje se na sektore, adresira se na određene grupe, a ne na svijet (svijet je ipak najteži adresat i samo mu jaka individua može pisati ono Mandeljštamovo pismo u boci koje putuje mimo prostornih i vremenskih granica). O metafizičkom svijetu i nekom poslanju umjetnika besmisleno je razgovarati dok puk origija u svim strukama (koje su se integrirale u jedinstvenu javnu pozornicu na kojoj svatko ima jednako pravo glasa), dok u žirijima za književne nagrade sjede manekenke i sportaši, dok svaka pjevačica može prodati biografiju u milijune primjeraka, dok mašinerija diplomata, sportaša, političara i njihovih ponosnih supruga osvaja književnu scenu, dok se književnost grli sa sportom, dok i na našoj književnoj sceni nagrade dobivaju pisci čiji likovi fakofiraju umjesto da se duhom i perom bore sa svijetom, dok u našim novinama kritičari pjevaju lake note o generacijskoj ili fakovskoj knjizi, umjesto da pišu skladbe o dobrom ili lošem štivu. Umjetnost i dalje negdje postoji kao simfonija jezika, sudbina i svijeta, i dalje postoje dobri odašiljači, ali su medijski prijemnici posvema u kvaru. Pojavi li se i kakva sintetička knjiga (ona koju pisac piše s razlogom i svrhom, u nekom dramskom okršaju sa svijetom i s vlažnim perom), rijetko kada ima šanse ostati neokrnjenom individualnom tvorevinom – bezlični medijski kirurzi lako će je isecirati, razdijeliti joj organe, smjestiti je u razne ladice, uživajući u svojoj operaciji iz opće prakse. Sarah Waters, primjerice, ugledna britanska spisateljica i kandidatkinja za Bookerovu nagradu, svoj opsežni roman Fingersmith (Džepari), koji će uskoro izići u hrvatskom izdanju, započinje u stilu Charlesa Dickensa – epski nas i polagano uvodi u ugođaj lopovske obitelji koja se koristi siročadi za prijevare, dočarava nam život društvenih otpadnika i njihove dramatične pokušaje uspona, ocrtava nam lik male Sue koja je podmetnuta kao sluškinja bogatoj Lilly da bi joj, prema planu nekoga kriminalca, lukavo otela imetak, uvodi nas u viktorijansko doba i galeriju sudbina.

Pučki jelovnik

I onda se Sue i Lilly zaljubljuju. I onda se roman Sare Waters trpa u lezbijsku književnost (zaboga, autor može biti homoseksualan, ali književnost, kao duhovna tvorevina, valjda nema spolna određenja), a potom se javnosti pokušava podmetnuti kako je književnost opredijeljena, kao politička ili sportska stranka. Književnost više ne treba čitatelje, nego navijače. Isti se paradoks dogodio i suvremenom američkom piscu Bruceu Bendersonu, koji u romanu Rumunj opisuje homoseksualnu ljubav, ali i rasprostire panoramu Rumunjske, opisuje sudare američke boemštine i rumunjske apatije nakon komunističke diktature – i njegova knjiga, premda slojevita, okrštena je kao gay književnost, i toj su knjizi motiv istrgnuli iz književnoga konteksta ne bi li je imenovali, usmjerili, grupirali u globalnoj tvornici proizvoda i usluga. I dobitnik Bookerove nagrade Alan Hollinghurst, autor romana Linija ljepote u kojem je homoseksualna ljubav tek dijelom životne i društvene priče (priča je to i o licemjerju aristokracije, o sukobima moćnika i autsajdera, o žudnji za estetikom kao svojevrsnim bijegom), također smješten u sektor gay književnosti, pa nema razloga da se u tom sektoru uskoro ne nađe i priča Smrt u Veneciji Thomasa Manna, kako bi se i ona pojednostavnila i bolje adresirala na tržištu koje žudi za temom, a ne za stilom. Jer, teme je lako dijeliti, stilove malo teže. Zato se, u toj današnjoj tematskoj orijentaciji književnosti (ono što i o čemu se piše važnije je od onoga kako se piše) književno pismo počelo dijeliti i na žensko i muško, a podjela će zacijelo biti još i više (trgovci su najmaštovitija čeljad, te će možda izmisliti i transvestitsku književnost, književnost ljevaka, književnost invalida, književnost samohranih majki ili, pak, kontejnersku književnost, koja će obuhvatiti ganutljive autobiografije umirovljenika koji skupljaju prazne boce za opstanak). Proslavljena chick-lit-književnost najbolji je primjer toga suvremenog tematskog, pučkog jelovnika, koji je smišljen zato da se čitatelji dobro najedu slova (umjesto da osjete glad za ljudskom pustolovinom, spoznajom, preobrazbom zbilje).

Isprazno mudroslovljenje

Chick-lit dosad je najuspjeliji primjer isprazna mudroslovljenja o lakom štivu. Lako štivo, u kojem se likovi izražavaju kao da su nam pred nosom, u kojemu je puka imitacija amorfnoga života postala književna prednost (zaboga, pisac ipak nije reporter), zadobiva vrijednost izmišljenim terminom koji popunjava književne rupe. Menadžeri književnosti važniji su od književnika – oni znaju kako će svakome početniku namijeniti nekakvu ulogu, a svakom uratku neki smisao. Nije važno što napisati, važno je dobro imenovati. Što je žensko pismo? Je li Flaubert, koji je tako tankoćutno ušao u psihu svoje Emme, muškarac, žena ili neko androgino biće? I dok se lako štivo uozbiljuje glupim kovanicama, ozbiljna književnost, pak, spušta se na tlo, priljepljuje joj se zastava (lezbijska, homoseksualna i ina), kako bi trgovci mahali njome i rastjerivali onaj suvišni estetski smisao književnoga svijeta.

Zašto dozivati umjetničko poslanje, kada probisvijet, uz pomoć lukava izdavača, može zatvorskim memoarima osvojiti puk i pobijediti na književnoj olimpijadi (svatko može sudjelovati, svatko ima svoga trenera). Pljačkaš banke, stanoviti Dannie Martin, iz zatvora je poslao članak u »San Francisco Chronicle« i postao počasnim dopisnikom, a John Leake napisao je uspješnicu Ulazak u Had, posvećen serijskom ubojici Jacku Unterwegeru, i postao slavan u sektoru zatvorske književnosti. Dozivati Nietzschea danas je doista smiješno – trgovci su sortirali umjetnost, vulgarni puk dobio je orijentire, a dionizijski uzleti ostaju stvar osobne odiseje za koju mare rijetki iskusni pomorci. Tko nije u sektoru, taj je nevidljiv i može se slikati. Pardon, ne može! Kamera neće do njega. Ali, može pisati o besmislu kamere koja bilježi fragment i ostaje slijepa pred cjelinom svijeta. I slati svoje pismo u boci dalekom izdavaču.

Lada Žigo