Intrigantna osobnost – intrigantna djela

Intrigantna osobnost – intrigantna djela

Izložba je potkraj prošle godine bila postavljena u pariškom Musée du Luxembourg i postala jednom od najposjećenijih izložbi u Francuskoj s gotovo pola milijuna posjetitelja. Jedinstvene kompozicije postavljene na izložbi pokazuju svu rafiniranu vizualnu tehniku kojom se Arcimboldo služi

Bečki Kunsthistorisches Museum ne samo da pripada među desetak najboljih muzeja sa stalnim postavom u svijetu nego i ulaže velike napore u organiziranje povremenih izložbi, bilo monografskih, bilo tematskih ili kulturoloških, najčešće u suroganizaciji s uglednim svjetskim kulturnim i muzejskim ustanovama. Ovo je proljeće u nekoliko dvorana na katu muzeja postavljena izložba manjih dimenzija, ali velika odjeka. Riječ je o djelima Giuseppea Arcimbolda, jednog od najintrigantnijih umjetnika kojega naša civilizacija uopće poznaje. Umjetnik je to čiji se opus iznova počeo vrednovati tek u vrijeme nadrealista kao opus umjetnika najavljivača svojevrsne moderne i moderniteta.

Izložbi nije namjera monografski prikazati Arcimboldove slike, nego pokušati naći odgovore, makar i djelomične, na pitanja otkuda je taj Milanac crpao nadahnuće za svoja djela. Je li njegov odlazak u Beč i djelovanje na dvoru Habsburgovaca imalo ikakve veze ili opreke s Karlom Boromejskim, tadašnjim milanskim nadbiskupom i crkvenim reformatorom? Giuseppeov je otac Biagio radio na uređenju milanske katedrale, gdje je mladi Giuseppe oblikovao nekoliko vitraja te manjih fresko-prizora. Poslije odlazi u službu Maksimilijana II. u Beč i slijedi Rudolfa II. u Prag. Vrijeme je to druge polovice 16. stoljeća, stoljeća prepuna prevrata u političkom, vojnom, religioznom, ekonomskom pa tako i u umjetničkom smislu. Vrijeme je to kada su u Veneciji slikali Titian, Tintoretto i Veronese, dok je po Venetu gradio Palladio, u Rimu projektiraju della Porta i Vignola, pred Beč prvi put dolaze Turci, ide se polako put Amerike, vrijeme je to Kopernika i Martina Luthera. Svijet se radikalno mijenja. U takvoj se čvrstoj postrenesansnoj i manirističkoj okolini rađa potpuno nova i intrigantna umjetnička osobnost fascinantna umjetničkog opusa, od običnih carskih portreta i crteža autoportreta do grafika i kompozitnih slika, kako ih nazivaju.

Jedinstvene kompozicije postavljene na izložbi pokazuju svu rafiniranu vizualnu tehniku kojom se Arcimboldo služi, od studija do konačnih portreta. Nastale 1563. kao serije godišnjih doba, slike su u kasnije doba doživjele Arcimboldovo reinterpretiranje prema drugim narudžbama. Proljeće, ljeto, jesen, zima i osnovni elementi – vatra, voda, zrak i zemlja, cjelovite su asocijacije Arcimboldovih slika unutar kojih s najvećom mogućom preciznošću autor opisuje i najmanje detalje jedne goruće svijeće ili uljanice na Vatri, raznorodnih riba, mekušaca i koralja na Vodi, slonove, lavove, jelene ili zečeve u Zemlji, krastavce, maline, luk, kukuruz, trešnje ili pšenicu u Ljetu... Fascinacija detaljima koji se mogu gledati pojedinačno, ali i kao cjelina te čine nevjerojatne portrete u profilu otkrivaju prirodu kao ishodište. Isti je slučaj i sa slikama Sudac ili Bibliotekar. Posebni su pak primjeri tzv. Umkehrbild, obrnute / izvrnute slike. Tri su takve slike, od kojih jedna nije sa sigurnošću atribuirana samu Arcimboldu: Zdjela s voćem i lice, Povrtlar iz Cremone te Kuhar iz Stockholma. Te se slike mogu i moraju gledati izravno, ali i u zrcalu, koje je postavljeno ispod njih, pa se one reflektiraju u dvostrukoj inverziji postajući nešto sasvim drugo, različito, ali ipak vezano uz izvornik. Povrtlar jasno ima veze s povrćem, a kuhar s pripravljenom hranom na pladnju.

Među zanimljivija djela pripadaju i grafike iz serije Humani Victus Instrumenta – kuhinja i poljoprivreda, ali i brojni faksimili Arcimboldovih crteža. Ponajprije je to serija o proizvodnji svile ili kostimirani likovi te različite studije. Izložba završava nekolicinom posljednjih poznatih Arcimboldovih slika – Flora, Glava sa četiri doba i Portret Rudolfa II. kao Vertumna. Upravo Vertumno, bog mijene prirode i rasta biljaka, bog voćnjaka i vrtova – vjerojatno je najveće Arcimboldovo nadahnuće. Kao u Ovidijevim Metamorfozama – još jednom vjerojatnom nadahnuću.

Arcimboldova djela upotpunjuju i ostali izlošci, poput sablje nadvojvode Ferdinanda II. Tirolskog, slike ptica nepoznatoga milanskog majstora, obojeno mramorno voće, crteži morskih životinja, zdjela sa zmijama, viteški oklopi, preparirane životinje... Iako je većina od gotovo stotinu i pedeset izložaka iz različitih zbirki bečkog KHM-a, neki su radovi stigli iz pariškoga Louvrea, firentinskog Uffizija, ali i iz Praga, Genove, New Yorka, Bruxellesa, Münchena, Denvera...

Izložba je potkraj prošle godine bila postavljena u pariškom Museé du Luxembourg i postala jednom od najposjećenijih izložbi u Francuskoj s gotovo pola milijuna posjetitelja. Bečka također privlači velik broj posjetitelja pa je i njezino trajanje produljeno s početka na kraj lipnja. Uz Arcimboldovu izložbu, organizatori su na katu unutrašnjeg atrija postavili isto tako intrigantne radove suvremenoga francuskog umjetnika Bernarda Prasa, koji se u svojim djelima, poput Arcimbolda, igra detaljima, ali ovaj put iz svima nama znane potrošačke civilizacije. Na taj način, slaganjem i preslagivanjem multipliciranih objekata, Pras stvara portrete poznatih osoba kao što su Einstein, Luj XIV. ili Dali. Nevjerojatna tehnika kojom se služi Pras, da nam trima dimenzijama putem velike fotografije predstavlja njih dvije, obrnuto je načelo svih povijesnoumjetničkih uzusa. Istih onih koje je prije gotovo pola tisućljeća propitivao sam Arcimboldo.

Marko Kružić