Hologramski snovi

Hologramski snovi

Zemlja nulta

Zapisi o kozmičkom meridijanu, po kojem su i nebeske krijesnice povezane mislima

Od jutra do večeri zrak je potonuo u prazninu tla; zvijezde postale vodene kapi, naviru odasvud. Duboka, jednostavna bol; mravi opsjednuti mimikrijom pokupe suze u krakovima meduza. Zaokupljen čudom Valerije Lukas čuo je za božji glas na drugom kraju planeta; vjeruje da mrtvi pjevaju nad morem, orošeni kapljicama kiselih kiša. Kad ishlape stvari, sve se doima kao vrsta opsjene: kuća u kojoj nema sata, čudno izblijedjeli pod, rezbarena veranda iz sredine pedesetih, romantični trijem s ladoležom i ulaz u neobarokni park

Utvare iz naprava Tesla Ellis najbrža su vrsta putovanja; trenutačna panika, nulta boja zaborava. Bizarno složeni vidici, pod utjecajem rajskih pilula, samo su monotona ponavljanja već viđenog; detalji o edenskim tlapnjama. Nakon legendi o blistavoj Atlantidi, snovi o besmrtnosti putuju kroz savane do prvih fumarola i kalcitnih stijena božice Ishtar

Ezra Gombrowich spominje savršene fluide u termalnim kupeljima Galenova doba, utješne kartografije s tkanina slavnih dizajnera; možda je i zgrafitni obris muhe izobličena iluzija iz Meliesova Putovanja na Mjesec. Leopold Mayer vjeruje da je prošlost posve nepoznata, još treba izmjeriti jeku i obujam zvukova; idealnim omjerima prikazati labirinte, hodnike ispunjene ektoplazmom i krvlju te komadićima razumnog

Odložite atlase, u jesen se pišu oproštajna pisma i govori o iluzijama. Dijeljenjem u prah mrtvi gledaju u blistavo nebo. O, taj nikad dosanjani, nedohvatni svod postaje sasvim prisna tišina. Kraljevi svetih mjesta ne slušaju Beethovena; pričaju o gradovima soli i pustinjskim oazama zaposjednutim bušotinama naftnih kompanija. Simon i Marcus, u jednostavnim crnim odijelima, predstavljaju opaka bratstva, mehaničke opsjene; možda i sjajne zvijezde Mercedes-Benza, visoko na nebu iznad Južne Georgije. Nešto strašno poništit će dobro i zlo; na pijesku Coney Islanda reperi su kao djeca, nakon Eminema priželjkuju dimne bombe i terorističke akcije

Kraljevski vrtlari i nadalje tvrde kako je riječ o potresnom fenomenu koji odvlači pozornost od strave Melvillea ili opsesivne melankolije Virginije Woolf. Međutim, Florio Target sluti neporecivo; zbio se sablasni pomak u gravitaciji, kozmičko svjetlo izbjeljuje aure i snove. Naposljetku, naslonjen na prozorsko staklo promatra zrna prašine kao da su posljednje zvijezde dosad poznata svijeta

Nebeski događaj

Nakon doba kamena i katedrala, utopisti misle na seobu ptica

Pokrenula se osovina svemira; majke odvele djecu u pustinju, kroz turobne magle čuje se kako pjevaju zborovi anđela usred pustoši Mojave. Premda još govore o evanđelju i božjim stvarima, sve preostalo na zemlji samo je tlapnja; sveci i mesije zapravo su iluzionisti

Desiderio Budim otišao od kuće l536. i otada luta svemirom; želi vidjeti kakav je zemaljski svijet u Božjim očima. Ljubov Simonova tuguje u sjeni visokih trava; za nju su božji zakoni nemiri koje duša stvara, i zvukovi stepe sežu sve do obala Nove Engleske. Jacob Tirroni je iz naraštaja koji je preostao nakon tajfuna; odrastao u crno-bijelom krajoliku gdje su zvijezde sužene i gotovo nevidljive. Miriam i Oskar Josipovič vide galaksije u dinama pijeska; sva sadašnjost i budućnost stanu u nekoliko čestica ugljika

Tko hrani dušu Domnija Antonina može se skrivati u cijevi postrojenja za grijanje, izbjeći zamke i zasjede; urušiti ulaz u pećinu ili otkriti lutajući planet. Zaigrani duhovi novoga lete zrakom brže od svjetlosti; u njima je nešto prikrito, aramejski. Bučni duhovi otimaju tijela, violinisti na krovovima sviraju tužne melodije, žene se utapaju u jezerima rastaljena olova. Jona Prado vjeruje da su probuđene duše munje u mističnoj tami; i mi smo jednom bili bogovi što miris benzina raznose mračnom stranom Mjeseca

Nema više uzmaka. Na trgovačkom brodu Nostradamus doputovao do Liverpoola, potom otplovio do rodnoga Londona. Eugen Lamark vjeruje u posve jednostavne jednadžbe u decimalnom brojčanom sustavu; mjerenjem kvantnoga svijeta opisuje cijeli svemir. Bez gravitacije, zvijezde su posve crne, zaobilaze ih sonarne letjelice obasjane nebeski plavim reflektorima; i brzaci nebula odjekuju u ljetnim večerima sjetnim bluesom američkih crnaca

Zapadno od Valparaisa razgovaraju o bazaltnim pustinjama; svaki dio neba na cijeni je poput oltarnih pala Rafaela ili mističnih kipova predaka Moa. Na otocima oceanskih kantona razmnožila se magličasta trava; zovite je Parka

Leope, imenom iz košmarna sna. Kako divni svijet, pomisli Jozef Patrick; valovi orgona sve brže osvajaju svemir, preostaje tihi let i sve polaganije disanje

I prije pet tisuća godina božice naroda Ursana voljele su svetkovine Leto; u njima se duša odvaja od tijela, postaje osamljena životinja, vreba po zemlji i njuškom ruje svoju sjenu. Kad budem Azazel, moćni duh divljine, sjedit ću

pokraj svete vode, tamo gdje naši bijeli snovi mirišu na snijeg i anemone. Bog će mi pokazati bezimena anđela koji lovi najbliže iz mojega roda. Potom ćemo na proplancima sakupljati lišće lovora, ljekovite trave, vabiti jelene po čistinama. Razmišljati kako je živjeti u tisućinki daha; dok prvi berači kukuruza i okretni lovci prostiru kože bizona, slažući ih u gustim nizovima preko autocesta

Telepatska pismenost

Magnus Agenes, čovjek koji osvjetljava nebo, ne može opisati mjesto našega prvorođenja

Opčinila nas polja orgonskih kristala; ranjiva priroda svemira. Duboki hlad u daljini podsjeća na zrake rascvala pelina iz pustinja Nevade i Jute. Amalija Kerber vjeruje u genetski stroj Ilussion; vrelina tijela upija melankoliju i zlokobne dubine, crne rupe udišu lirsku glazbu. Kada ti besmrtni stvor prodre u krvotok, vidjet ćeš nevjerojatno plavetnilo, prozirni akvamarin

Odjednom nebo se otvorilo; gledali smo tirkizne ravnice i sjene odbjeglih jelena, crno-plave šojke i slavuje. Kiša krijesnica zelena je poput mahovine, i samotnjačke trave na dnu oblaka otkriju čudesna iskustva iz praskozorja povijesti. Fantomska jeka na Mjesecu, maglene doline na Marsu, magične mumije faraona, astralni krugovi u žitu; unca azurita, terra verde, sirovi umber;

sve su to životinje početka. I svjetlost je poput zvijeri; divna i umorna od budućnosti

Marius Poljak govori o bezgraničnoj snazi zvjezdanih vlati; u svakoj stanici tijela tako su brze da svijet čine posve nepomičnim. Deo Posnikov nosi veličanstveni akord pohranjen u zapešću; čuje transcendentni plač anđela sačuvan iz doba kad se otkrhnuo smrtni komad svemira. Ruben se u snovima naziva Crveni Proster; bit će jednorog i leopard bijele pustinje, izgladnjeli pas, cvijet agave u astralnom perivoju. Maraja Tebaldi slijedi kvantne čestice; bića lakša od svjetlosti predstavila se kao Genesis, oblik nepostojanja

Sretne li rastresenosti; teret oblaka leži na podu i čudesni navigatori urušavaju se kroz teleskope. Poput kukaca u pozlaćenu okviru, virtuozni muholovci pokreću tamu svemirskih oceana. Elia Rizzoti na nebu je htio zatvoriti ustave, isušiti Atlantik; potopiti polja solara u Bretanji i bezimene zemlje oko Perzijskog zaljeva. Gudrun First pomalo je luda od žudnje za snajperom; sanja pješčane plaže u Provansi koje nikada neće vidjeti. Kad nauče njihov jezik, Gortan i Aaron prigrlit će prognanu djecu Kristijanije; nešto ih je dovelo da umru uz rijeku Potomac

U mutnim deltama pjevale se rastrojene epifanije i Orfej ponovno susreće Euridiku. Izmoren vremenima varljiva spokoja, ganućem što pluta kao pepeo ugasla vulkana, Adolfo Zen vjeruje blistavim bojama Monetova vrta u kojem trave niču kao svete zrake i sionske žudnje. Svemirska je tuga moćna i neporeciva poput mogula iz Colonia Faber, ili nezavršenih madrigala širokih i krotkih vodotoka

Jesus Lebowski izmislio ganutljive riječi iz prošlosti uhvaćenih životinja; opisuje hologramsko nebo i biljke nove botanike koje neurofilozofi nazivaju Sedna Aquairus. Mornar Generoso pamti pregršti svjetla što dolaze iz Sibira; bliješteći

stupovi uzdižu se iz kipućeg srca Zemlje. Zapisi još postoje; Elli Oliva sablasni je kotač za vaganje snova; može izmjeriti ljudske duše i odrediti im nasljednike

Dijalozi o tami

Svijet je mahnit kao mezozoički eon; duhovi ne žele sa smrtnima dijeliti nebo

Amus, koji ne može napustiti posljednje utočište staroga svijeta, dvije je godine trčao sa životinjama u tami. Zatočen u snu, dotaknuo je nebo; spoznao, moja duša otok je od pijeska, usirena krv ili zvijer u kavezu. U savršenu mraku astrali kruže iznad vrtače ispunjene maglenim sjećanjem; ponekad ljude takve slike dovode do očaja. Isključite gravitaciju, između palca i kažiprsta kruži mjesec; taj atom vodika sada je polarna svjetlost, hrani se vlastitom osamljenošću

Kada su porušene posljednje postaje, sinovi neba Orsini i Avalon jeli su korijenje, pili veprovu krv, oponašali glasove nevidljivih kometa i krotili narav uragana. Kao da je Mondrianovo platno, a nebo netaknuta karta rimskoga polja, Shinon Ezra, svećenik velike Anne, lako i bezbrižno hoda po mjesečini. Anita i Rubio Morelli odvojili se od tijela, rasplinuli u tajanstvu i prepustili olujama; vjetar raznosi njihove duše kao oblake. Felicio Zurbaran obuzet snovima predaka želi osvojiti zapadne granice i binarne brojeve koje su dotaknuli računalni snovi iz Bellovih laboratorija. Opkoljeni mrakom Nuncijata i Lungo gube dah u nevidljivosti. U noćima, i danima bez novih vijesti, Lorenzo Lotti očekuje nadnaravna iskustva; mlade dane čovječanstva o kojima sanja na tisuće kolonista Mjeseca

Obožavateljice Helyjeva kometa blagoslovile ružičasto pogonsko gorivo; opsesiju bojama, kabriolet iz 1968. i raketne motore kasnih sedamdesetih. Iročka Sorokinova govori jakim ruskim akcentom i mješavinom nekoliko jezika; računalno programirana u strojeve nove tehnologije, glavna zvijezda danse macabrea odlazi u 103. godini. Nasuprot raširenu vjerovanju u moć gravitacijskih motora, Floria i Slikar levitiraju na čudesnim uređajima; lebde nad obodima crne rupe koja posve nečujno usisava Zemlju

Ne očekujte dolazak Hermesa, ni velike pripovijesti o bogovima antičkoga svijeta. S prvim programima Space Shuttle u budućnost stiže nelagodna žudnja; čudnovati filmovi, grozomorni kolodvori, porušeni gradovi, površna poznanstva, izbjeglički putopisi, znoj zaleđen na rukama. Strašna priviđenja samo su naprsla sjećanja, nujno cvijeće Asmodela; svojevrsno ništa u memoriji tijela. Bože! Cijeli smrtni svijet samo je nečujna gomila u snu; neravnina na zidu, ptičje perje i izmet. Lunarno dijete Emily više ne hoda ulicama nove kolonizacije; duge sjene Sakra Metropolisa prazno su nebo

Gordana Benić

Kvintesencija postmodernističke apokaliptike

Rijetka je prigoda uloviti nekog pjesnika na vrhuncu njegove poetike. To se upravo događa sa splitskom pjesnikinjom Gordanom Benić. Ona u posljednje vrijeme piše (zasad) najsnažniju dionicu svoga pjesništva. Nakon dugogodišnjega odmjeravanja vidljivoga i nevidljivoga, najčešće konkretiziranoga prostora Dioklecijanove palače i njegova istodobnoga utonuća u labirintnu onkrajnost, zbirku pjesama u prozi Balada o neizrecivom otvara tvrdnjom: »Počinje kaos«. I doista, njezine rečenice od tada plavi tamna apokaliptična slikovitost, civilizacijski nomadizam, simptomi svjetskoga rastrojstva i redanje motiva na preskok nalik na montažni postupak Eliotove Puste zemlje. Usprkos veličini novosti Gordanina načina pisanja, spomenuta knjiga kao da je bila tek portal za prostor nove poetike. Najnoviji njezini tekstovi su već snažno rascvjetavanje toga novog poetskog iskustva: virtualizacija svijeta u velikoj je mjeri već ispraznila stvarnost od predmeta (»Kad ishlape stvari, sve se doima kao vrsta opsjene«), no i duhovna stvarnost tek je hologramska slika kaosa u koji je zapao suvremeni svijet sa svojim sve zlokobnijim spektaklima. To pak posvemašnje izmicanje oslonca može biti, naučili smo to počevši od Rimbauda, vrlo produktivno za poeziju. Pjesme Gordane Benić sad bivaju kvintesencijom postmodernističke apokaliptike: do neraspoznatljivosti združuju se stvarno i virtualno, zemaljsko i nebesko, dobro i zlo, literarno i izvanliterarno, lažni optimizam i tragedija. Sugestivan je to izraz teške postmoderne: što intenzivnije dube po svemiru nudeći neuspjela spasenja, to jasnije otkriva svoje sablasno lice ništavila.

Davor Šalat