Finska scena

Finska scena

Primih prije kraćeg vremena zanimljivu pošiljku iz Finske, zemlje tek po broju stanovnika nešto veće od naše, a s finskim sam jazzom za Domovinskoga rata izgubio nekad dosta intenzivne kontakte. Pošiljatelj je Finski muzički informativni centar iz Helsinkija, koji skrbi i za promicanje finskog jazza u inozemstvu i koji se prisjetio nekih naših uspješnih suradnji od prije dvadesetak godina. Tada gostovanja nekih ponajboljih finskih glazbenika jazza i njihovih sastava nisu, napose na festivalima jazza u Ljubljani, bila rijetkost. Navikli smo se tako na neka istaknuta imena, od kojih su sudeći prema nedavno pristiglu malom raskošno opremljenu godišnjaku na finskoj jazz-sceni ostala samo neka. Prema riječima uvodničara i u finskom su jazzu »zapuhali neki novi vjetrovi«, što se dakako odnosi na neke stilske i druge promjene unatrag dva desetljeća, jer neki suvremeni džezisti te zemlje razmišljaju drukčije od onih kojih se sjećam. Ipak ne svi, jer primjerice međunarodno poznati i priznati klarinetist swinga Antti Sarpila ostaje itekako u području srednjostrujaškoga jazza. Ogleda se ta činjenica i u programima brojnih međunarodnih festivala jazza u Finskoj, predvođenih tradicionalnim i jamačno najpoznatijim, onim u priobalnom Poriju, koji godinama vodi agilni Jurki Kangas, a koji je tijekom mnogih godina ugostio najistaknutija imena svjetskoga jazza. No iz tih su programa u međuvremenu nestala nekad nezaobilazna imena, kao to su braća Heikki i Pekka Sarmanto, Pekka Pohjola Olli Ahvenlahti, kontroverzni bubnjar Edward Vesala i neki drugi, a javila se neka nova, kojih se stilska pripadnost oblikuju već u školama i to svakako na račun tradicije jazza. »Nova lica, novi zvuk«, objašnjava uvodničar godišnjaka, lica koja zrcale trenutačno stanje finskoga jazza. Autor ipak priznaje činjenicu da se stanovit broj mladih odlučuje za stilove hard-bop i bossa-nova, svrstavajući ih neočekivano među interprete komercijalne, odnosno plesne glazbe?! Nasuprot njima ostaju dakle oni džezisti koji isključuju mainstream jazz, posvećujući se isključivo najmodernijim pravcima interpretacije jazza za kakav smatraju da ga moraju izvoditi današnji naraštaji. Tako u spomenutom godišnjaku Fimica nema primjerice spomenutog Anttija Sarpile, koji je, zamislite, svirao i s poljskim avangardistom Tomasom Stankom, ali se spominju pijanist Alexi Tuomarila, svestrani saksofonist Manuel Dunkel ili basist Atro Wade Mikola, zbog suradnji s američkim imenima Maxom Roachom, Billyjem Taylorom i Archiejem Sheppom, te dva nezaobilazna i dugovječna orkestra Umo Big Band i Espo Big Band, a od poznatih tu su veterani saksofonisti Eero Koivistoinen i Juhani Aaltonen, pijanisti Jarmo Savolainen i Jukka Linkola, trombonist Antti Risanen te udovica Edwarda Vesale, pijanistica i aranžerka Iro Haarla.

Među ostalima nama manje poznatim navedenim imenima vodećih u finskom jazzu valja se tek snaći, ali neke vrijedi nabrojati: Kirmo Lintinen, Mikko Hassinen, Pepa Paiveinen, Mikko Innanen, Verneri Pohjola, sin Pekke Pohjole, Liro Rantala, Samuli Mikkonen, Raoul Bjökenheim, Jarmo Saari, Teemu Viinikainen, Ville Huolman, Tuure Koski, Mika Kallio i još neki, a spominju se i neke nove vokalistice (i opet na račun muških pjevača?!, op. p.): Mia Simanainen, Joona Taivanen, Ira Kaspi i Johanna Livanainen. Dobro organiziranoj finskoj jazz sceni mora se dodati još desetak diskografskih etiketa koje izdaju i jazz te nekoliko agilnih koncertnih agencija koje tu vrst glazbe promiču.

Sve u svemu, zanimljive nove jazz-informacije stižu nam s dalekog sjevera, a s obzirom na situaciju u nas teško da ćemo u dogledno vrijeme moći pozdraviti neko jazz-gostovanje finskih džezista. Jamačno čak ni dobitnika njihove vrijedne nagrade Emma. Od finske bismo pak organiziranosti i u jazzu i mi mogli nešto naučiti.

Mladen Mazur