Filmovi za posebnu publiku

Filmovi za posebnu publiku

Za razliku od lanjskoga festivalskog izdanja, na kojem je zasluženo slavio rumunjski film, ove godine postignuta je neka vrsta kompromisa, pa je Zlatnu palmu osvojio solidan, ali nipošto velik pedagoški film Entre les murs

Kad bismo promatrali festivalska zbivanja iz prizme hrvatskih tabloidnih televizija, zaključili bismo da je glavna kanska zvijezda bio trenutno posve nevažan Kusturica. Doduše, kritičar J. M. Frodon smatra da se veliki filmski festivali ne održavaju iz ljubavi prema filmu, nego su oni kombinacija komercijalnih interesa i politike. A samo u Francuskoj ima ih gotovo više nego vrsta sireva.

Ali ima i onih koji u Cannes dolaze iz ljubavi prema filmu. Možda neki doista vjeruju da je vrhunac ovogodišnjega Cannesa bio prolazak trudne Angeline Jolie po institucionalnom crvenom sagu i da lezbijski poljubac Scarlett Johansson i Penelope Cruz u Allenovu dosad najkomercijalnijem komadu Vicky Christina Barcelona može prodati film. No, umjesto sudaranja s Beigbederom na dosadnim zabavama, možete recimo provesti četiri sata i četrdeset minuta na maratonskoj projekciji remek-djela Raye Martina Now Showing, koja se održala u sklopu Quinzainea.

Nazovite me elitistom, ali projekcija Martinova filma, koju je od sedam tisuća akreditiranih kanskih novinara pratilo tek pedesetak, bila je neponovljivo iskustvo. Uz Lava Diaza, Martin je jedna od osamljenih pojava u filipinskom filmu koja uporno odbija igrati po diktatima mainstreama.

Metafora praznine

U jednom od ključnih prizora toga filma, koji je autor na predstavljanju opisao kao posebni film, njegova junakinja Rita upita majku što bi se dogodilo da sve zvijezde umru u isto vrijeme. No, majka joj ne može dati znanstveno utemeljen odgovor, iako autorov film istražuje upravo prazninu koja bi nastala kad bi se ostvario Ritin san. Prvi dio toga doista posebna filma za posebnu publiku, usmjerena na Ritino djetinjstvo u seriji dugih i repetitivnih kadrova, rabi retoriku amaterskoga (malog kućnog) videa. A drugi dio, u kojem odrasla Rita prodaje stare filipinske filmove na uličnom štandu, snimljen je u betacam HD-formatu. No, iako se autorov ambiciozni projekt stvaran tri godine doima poput realityja, on je napisan i odglumljen.

Ta praznina zapravo je i metafora odnosa prema filipinskoj filmskoj baštini kojom autor razbija spore kadrove koristeći se arhivskom građom, ali i metafora urbanog autizma i sveopće praznine koja se događa njegovim otuđenim protagonistima, iako završnica filma zrači optimizmom. I dok nam Martin podastire oštećene kopije starih filipinskih filmova, remek-djelo Servis izvrsnoga Brillantea Mendoze, ujedno i nedvojbeni vrhunac ovogodišnje kanske konkurencije, ambijentiran je u oronuloj zgradi kina Family u kaotičnoj staroj jezgri Manile, iako njegov program baš i nije obiteljski jer se u njemu prikazuju kičasti filipinski meki pornići iz sedamdesetih. Matrijarhalna obitelj koja vodi kino, u njemu živi i nezainteresirano prolazi pored muških kurvi što u njegovim hodnicima i parteru danju i noću servisiraju svoje gej klijente, dok autor promatra njihove seanse nemirnom i energičnom kamerom u sirovoj pornografskoj eksplicitnosti, zapravo je još jedan dokaz o onoj istoj praznini koju spominje Raya Martin, samo što će se umjesto ugaslih zvijezda u završnici Mendozina filma ugasiti sam film, jer se zapalila filmska traka.

Uz dvije perjanice filipinskog autorskog filma, ono po čemu ćemo pamtiti 61. Cannes i veliki je povratak Argentinca Lisandra Alonsa i Španjolca Alberta Serre, čiji nas autorski kontinuitet zadivljuje. U Liverpoolu, možda najosobnijem i najozbiljnijem autorovu filmu dosad, koji počiva na tišini kadra i ekspresivnosti prirode, Alonso slijedi konstantu ucrtanu filmovima La Libertad i Los Muertos minimalističkom pričom o osamljenom pomorcu portretiranu kao kvintesencijalni konradovski lik, koji se nakon pet godina provedenih na moru vraća u Ognjenu zemlju da posjeti bolesnu majku, budeći se u napuštenim autobusima i opijajući se u izgubljenim birtijama. Ali kamera dopušta njegovu lutalici izgubljenu na rubu civilizacije da nečujno nestane iz kadra na isti način kao što je u njega i ušao. Tom diskretnom gestom i sam Alonso poput njegova junaka odbija postati zatočenikom vlastite prošlosti. S druge strane, kontemplativni Serra, publici Splitskog filmskog festivala poznat po iščašenom Honor de Cavelleria izjavljuje kanskim novinarima da »mrzi suvremeni svijet«, što postaje očigledno i u njegovoj crno-bijeloj igri sjena El Cant dels ocells (Pjev ptica) u kojoj dekonstruira legendu o tri mudraca, koji se doimaju kao da su glumci teatra apsurda na LSD-u. Ono što filmu daje snagu je vjera, ali ne u religijskom kontekstu, nego kao vjera u film, kao neka vrsta primitivnog lirizma.

Politizacija festivala

Ono što Frodon spominje pod sintagmom politizacije filmskih festivala možda najbolje ilustriraju dva filma, ali u pozitivnom kontekstu. U jedinom animiranom filmu iz konkurencije, Valceru s Bashirom Arija Folmana, autor razlaže motiv individualne odgovornosti kroz ispovijed bivšeg izraelskog vojnika koji je bio svjedok pokolja u palestinskim izbjegličkim logorima Sabri i Šatili, iako mu za prikazivanje tih zvjerstava u završnici ipak treba arhivska dokumentarna slika koja zamjenjuje onu animiranu, kao što su i De Palmi u Razotkrivenom (Redacted) trebale stvarne fotografije dječjih kolateralnih žrtava. A slični kolosijek slijedi autorski dvojac Joana Hadjithomas i Khalil Joreige, publici riječkih filmskih Mediteranskih igara poznat po izvrsnu filmu Perfect Day, samo što libanonsku ratnu prošlost zamjenjuje libanonska ratna sadašnjost. Njihov najnoviji film Je veux voir u kojem Catherine Deneuve sudjeluje u svom nadrealnom ratnom putovanju jer jednostavno želi vidjeti možda najbolje ilustrira citat Hanne Arendt da »u nedostatku istine uvijek tragamo za njezinim dijelovima«.

No, možda najganutljiviji film u konkurenciji bio je 21 City čudesnoga Jie Zhang-kea, čiji je Useless nedavno mogla vidjeti i publika ZagrebDoxa. U autorovoj ambivalentnoj vježbi iz komunističke nostalgije koja je tako pedantno kadrirana da nam se čini kao da mu je mentor bio Warhol, ponovno se vraća (pseudo)dokumentarnom formatu, dok se toj istoj statičnoj kameri obraćaju umirovljeni radnici jedne tvornice za rušenje spremne kao neke vrste (živih) spomenika Maove Kine, jer će se na njezinu mjestu izgraditi raskošni apartmanski kompleks. Poneke ispovijedi izgovaraju pravi radnici, a poneke su odglumljene (Joan Chen). A lokacija na kojoj je snimljen Zhang-keov film ona je ista koju je samo nekoliko dana prije kanske projekcije filma pogodio katastrofalni potres.

Za razliku od lanjskoga festivalskog izdanja, na kojem je zasluženo slavio rumunjski film, ove godine postignuta je neka vrsta kompromisa, pa je Zlatnu palmu osvojio solidan, ali nipošto velik pedagoški film Entre les murs u kojem njegov autor Laurent Cantet ulazi digitalnom kamerom unutar zidova jedne srednje škole siromašnoga pariškog predgrađa, otvarajući prozore učionice da u nju uđe povjetarac inteligencije. Zato se ne slažem sa stajalištem »Vjesnikova« novinara da učenike u filmu krasi »neznanje i drskost«. Jedna učenica kaže recimo profesoru da su neka glagolska vremena buržujska i analizira Platonovu Republiku, koju je posudila od sestre, što je daleko od neznanja. Ali bio je to posljednji film iz konkurencije, kad smo već svi bili pomalo umorni.

Dragan Rubeša