Feral u mraku zagrebačke pedagoške močvare

Feral u mraku zagrebačke pedagoške močvare

U nedjelju, 25. svibnja, u Zagrebu su počeli tradicionalni Dani gitare, koji se ove godine održavaju u ugodnu prostoru Galerije Kranjčar na Kaptolu 25, smještenoj u dvorištu točno preko puta Gradskoga kazališta Komedija

Ante Čagalj, profesor gitare pri zagrebačkom Glazbenom učilištu Elly Bašić, osmislio je Dane gitare još početkom devedesetih u sklopu ljetnoga seminara gitare što ga je održavao na Hvaru, da bi se 1996. ustalio kao manifestacija kojom se na najljepši mogući način obilježava početak ljeta u Zagrebu i na kojoj su tijekom dvanaest godina formalnoga postojanja sudjelovali ne samo svi Čagljevi učenici iz Zagreba i Splita nego i ugledni domaći i strani gitaristi koji su, osim samih nastupa, tijekom festivala održavali i majstorske radionice.

Kroz Zagrebački gitaristički kvartet prošli su svi najbolji Čagljevi đaci, a danas su njegovi članovi Tomislav Vasilj, Krunoslav Pehar, Melita Ivković i Mak Grgić.

Za razliku od Zagrebačkoga gitarskog trija, koji ima stalnu postavu, članovi Čagljeva kvarteta fluktuiraju te se nakon djelovanja unutar Kvarteta odlučuju ili za solističke karijere ili za pedagoški rad. No, jedna im je stvar zajednička – poput glazbenika dodirnutih čarobnim štapićem uživaju u komornome muziciranju; iako je redom riječ o istinskim virtuozima, nikomu od njih ne pada na pamet da svoje sposobnosti gura u prvi plan. Predani zajedništvu, trojica mušketira i jedna dama prosipaju glazbeno biserje pred publiku u kojoj, ruku na srce, ovom prigodom nisam vidjela nijednoga ugledna glazbenoga kritičara, ali sam vidjela mnoštvo nasmiješenih mladih ljudi koji su znali da ih čeka večer vrhunskoga glazbenog užitka.

Svim stručnjacima i glazboljupcima koji misle da je gostovanje nekog anonimnog simfonijskog orkestra iz nekog jednako anonimnog sela smještena u Europskoj Uniji važnije od nastupa četvero mladih koji su tek prešli dvadesetu čiste savjesti mogu poručiti da se varaju.

Savršena uigranost

Barokni i rokoko-program koji smo čuli u prvom dijelu koncerta sastojao se od Pete suite u E-duru, HWV 430 Georga Friedricha Händela, Gavotte et 6 doubles Jean-Philippea Rameaua te Preludija u C-duru, BWV 531 i u G-duru BWV 541 Johanna Sebastiana Bacha u tako bi blistavoj obradi i izvedbi zadovoljio i najstrožega kritičara i najstrastvenijega glazbenog sladokusca. Potpuno međusobno razumijevanje mladih gitarista, savršeno uigrani počeci i završeci, sjajno izigrana pianissima i strastvena, ali stilu primjerena fortissima nisu ostavila ni tračka sumnje o razumijevanju literature koje se Kvartet prihvatio. Bio je to barok kakav volimo i želimo čuti, barok koji je na trenutke zvučao kao da ga se izvodi na najskupocjenijem čembalu.

Drugi dio koncerta bio je posvećen suvremenijem repertoaru. Porinom nagrađen Quartetto Concertante Tomislava Uhlika, skladatelja srednje generacije koji je svoje vrlo slušno djelo treperavih i uhu ugodnih melodija posvetio upravo Kvartetu, osvojilo je publiku, dok je Uhlik doživio još jednu potvrdu ispravna instinkta – komu treba posvetiti skladbu.

Uslijedila je izvedba posvećena prijatelju Kvarteta – ove godine, nažalost, preminulu splitskom blueseru Jadranu Zlodri Gobbu, čiju su skladbu izveli uz sudjelovanje mlađahnoga pjevača koji je izronio iz publike. Njegovo ime, nažalost, nisam uspjela uhvatiti, no ono nije ni važno, jer počast se odavala Zlodri, uz prigodan tekst koji je u knjižici preuzet iz pera Predraga Lucića, novinara splitskog »Ferala«. Uz poštovanje pokojniku, odano uz osmijeh, gitaristi i njihov gost naveli su publiku da pjeva stihove koje većina možda nikad prije nije čula. No u čeličnim kandžama naše glazbene pedagogije pravi je feral, rijetko svjetlo u tami, situacija u kojoj ansambl nakon suverenih izvedbi Bacha i suvremene hrvatske glazbe svira i pjeva blues, u čemu mu se pridružuje cijela publika, da bi glazbeno slavlje otvaranja ovogodišnjih Dana gitare završilo izvrsnim izvedbama Pet ciganskih plesova Joaquína Turine te Folguedom Brazilca Celsa Machada, također napisanom za Zagrebački gitaristički kvartet. U izvedbu Machadove skladbe ponovno se uključio prijatelj iz publike – ovaj put perkusionist.

Duše željne umjetnosti

Koji ozbiljan klasičarski komorni ansambl ima prijatelje u publici koje će spontano pozvati da se uključe u izvedbu? Mislim da je Zagrebački gitaristički kvartet trenutačno jedina takva skupina. Nazvati ih klincima bilo bi vrlo neprimjereno. Riječ je, naime, o klincima koji su 2001. prvi na svijetu integralno izveli Umjetnost fuge Johanna Sebastiana Bacha u obradi za četiri gitare (autor te obrade, kao i svih ostalih obrada djela J. S. Bacha, jest Ante Čagalj), što je težak zalogaj za daleko starije i iskusnije glazbenike no što su oni. Riječ je o klincima kojima je iste godine ugledni časopis »Classical Guitar« posvetio tekst istaknut na naslovnici, klincima koji su pobijedili na natjecanjima u Italiji, Poljskoj i u Hrvatskoj, a nastupali su u cijelom svijetu – od Kanade do Južnoafričke Republike.

Unatoč riječima utemeljitelja Kvarteta i festivala Dani gitare, prof. Čaglja, koji je na pitanje kako se zatvara financijska konstrukcija festivala, kako stoji u knjižici, odgovorio: »Nikako. Ignoriran od administrativnih kulturnih tijela, festival jedva uspije pokriti troškove školskim sredstvima i s pomoću nekolicine sponzora, ponajprije tvrtke Formica i graditelja gitara Mirka Hotka. No, Dani gitare zaista jesu festival entuzijasta i nezaobilazna točka susreta za sve hrvatske gitariste, kojih se pojavljuje sve više.«

To, nažalost, nisu riječi kakve čujemo prvi put. Budućnost hrvatskoga glazbenog života očigledno počiva na entuzijazmu. Etablirani koncerti kakve nam priušćuju Zagrebačka filharmonija, koja godinama ne uspijeva razriješiti administrativne probleme vezane uz direktora i šefa dirigenta, Simfonijski orkestar HRT-a sa skupim i nepotrebnim produkcijama poput izvedbe Honeggerove Ivane Orleanske na lomači otprije dva tjedna, da ne spominjem Koncertnu direkciju Zagreb, koja u samu središtu grada organizira boksačke i ultimate fight mečeve, teško mogu zadovoljiti duše željne umjetnosti.

Stoga ću se vratiti na naslov ovoga teksta, u kojem sam spomenula močvaru. Močvara je, naime, bila kultni zagrebački rock-klub koji su gradske vlasti zatvorile – misleći, valjda, da će krv prolivena u ultimate fightu na Trgu bana Jelačića zadovoljiti kulturne potrebe grada koji bi se htio zvati metropolom. Ne strahujte, dragi čitatelji, da ću početi pisati o rock-glazbi. Pišem samo o Zagrebu, čije fizičko pustošenje očigledno nije bilo dovoljno: mladi ljudi koji su zalazili u Močvaru bili su posljednji ostaci urbane generacije u paničnu bijegu od Thompsona i cajki. U kulturnoj močvari u kakvu je zatvaranjem toga kluba pretvoren Zagreb jedini su feral trenutačno ljudi poput Ante Čaglja i nekolicine njemu sličnih entuzijasta. Ne bi me čudilo, dapače – bilo bi mi vrlo drago – da publika Močvare zaobiđe nasilničku močvaru Koncertne direkcije u ringu na središnjem gradskom trgu te se na nekoliko dana preseli u Galeriju Kranjčar. Festival završava već u nedjelju, 1. lipnja. Nakon toga – ostaje nam samo močvara. Malim slovom. Bob Dylan ionako će nastupiti u Varaždinu.

Alenka Bobinsky